Homo oeconomicus

ŠTEDJETI ILI TROŠITI?

Tmurne su se prognoze mogućnosti izlaska iz duboke recesije nadvile nad hrvatskom ekonomijom i poduzetništvom i čini se da se nisu promijenile ni nedavnom promjenom izvršne vlasti, odnosno Vlade i dolaskom lijeve koalicije predvođene SDP-om i Zoranom Milanovićem. "Autori" takvih prognoza su i Međunarodni monetarni fond, ugledne međunarodne rejting agencije, makroekonomski stručnjaci, bankarski analitičari, a teško mogu drugačije razmišljati i svi oni, obični i neobični ljudi i s manje znanja koji na sebi i u sebi osjećaju sve tegobe i posljedice krize. Egzistencijalni strah "uvukao se u kosti" skoro pa svakoga od nas, povjerenje u politiku, vlast i vođe na najnižoj je razini, demokracija ne velikoj kušnji, bude se i inače nikad zatomljene kojekakve mržnje i predrasude, svakidašnjica nam je monotona i apatična, pričamo o nekoj navodno boljoj prošlosti i ne pričamo o moguće boljoj budućnosti. Besplodno se uspoređujemo s ovim ili onim, za sve naše jade kriv nam je netko drugi i drugačiji, pa i oni kojih više uopće i nema ili su daleko od nas, precjenjujemo sebe i potcjenjujemo druge, ne učimo se ni na vlastitim, nekmoli na tuđim greškama i dalje smo uvjerenja da će se formom promijeniti sadržaj. Čeljad, barem ona većina koju koliko-toliko /po/znajem djeluje mi razočarano i začuđeno, s pravom ili ne, svejedno. Kao da je sve iznenađuje i kiša i sunce i postupanje "po pravilima" i odstupanje "od pravila" i svaki, pa i najmanji poremećaj, inače sve u svemu "ustajale močvare". Ponekad mi se učini da se zapravo sve više divimo Gradu, njegovim davno prohujalim vremenima, ljudima i običajima i naprosto držimo da se to sve, samo po sebi moralo nastaviti po nekakvom automatizmu, "prirodnom" slijedu stvari i da je to netko zločesti sve zaustavio. A ja vam tvrdim da svako vrijeme i prostor ima svoja "pravila", ljude, kriterije, uzroke i razloge i nema nikakvog uporišta u tvrdnji da je nekad nešto bilo bolje od onoga danas. I svako vrijeme i prostor od ljudi traži nove prilagodbe, drugačiji tretman istih tema i dilema. I dobro je da je tako i ako to ne shvatimo i prihvatimo dogodit će nam se to što nam događa. Već i godinama, ali u posljednje vrijeme sve razvidnije i u globalnim okvirima, tako i ovdje kod nas i u Hrvatskoj i Dubrovniku središnja je dvojba koju terapiju primijeniti za izlazak iz ekonomske recesije i gospodarski oporavak – u najkraćem naglaskom na mjerama koje potiču štednju, odnosno financijsku disciplinu ili onima koji potiču potrošnju kao preduvjet proizvodnje. U neku ruku, to je dvojba između deflacije, tj. kretanja kada puno robe "trči" za malo novca ili inflacije, tj. kretanja kada puno novca "trči" za znatno manje robe. Ovo s čime se sad suočavamo zapravo je deflacija koja nije nimalo bolja terapija od inflacije, iako sa stajališta ekonomskog zdravlja države i pojedinca ni jedno ni drugo nisu dobri. Slabije nacionalne ekonomije i njihove politike sklonije su poticanju, odnosno ohrabrivanju potrošnje, time i proizvodnje, a razvijenije obratno, poticanju štednje, osobito u javnoj potrošnji. "Kolovođa" modela štednje kao lijeka protiv ekonomske recesije je prije svega bogata Njemačka, a modela poticanja potrošnje Italija, Španjolska, Portugal i Grčka. Ostale zemlje primjenjuju neki hibrid, s promjenljivim učincima. Problem je u tome i posvuda, osim u razvijenim ekonomijama, što politika poticanja štednje, drastičnog smanjivanja javne potrošnje i upravne administracije, odricanja i sustezanja čak i od osobne potrošnje njihovim zagovarateljima ne donosi većinske glasove, kako pokazuju rezultati izbora posljednjih godina u nizu zemalja. Može se govoriti čak i o političkoj demokraciji u krizi ili na umoru, jer uopće ne jamči da se njezinom procedurom može doći do najboljeg ekonomskog rješenja. U Italiji i Grčkoj demokracija je zapravo suspendirana, te zemlje vode nametnuti tehnokrati bez izbornog legitimiteta, a lako je moguće da se taj "recept" počne primjenjivati i u nizu ostalih dužničkih i dubokom ekonomskom krizom zahvaćenih zemalja. Ne dovodi se u pitanje kapitalistički poredak, ali svakako je vrlo upitna njegova možda i najvažnija sastavnica - ekonomska demokracija. Po meni, koliko god apsurdno zvučalo, najučinkovitiji lijek protiv ekonomske, pa i svih ostalih recesija je poticanje svih oblika potrošnje, uključujući čak i devalvaciju kune i rast inflacije. Apsurdno je zbog toga što je, doduše prekomjerna svakovrsna potrošnja iznad stvarnih mogućnosti i dovela do ekonomske krize posvuda, pa i kod nas, uključujući i enormnu unutarnju i vanjsku zaduženost, nelikvidnost i averziju prema novim ulaganjima i poduzetničkim pothvatima. Otprilike, uzroke ukloniti njihovim posljedicama! Neobjektivno je već sad "iz svih oružja" rušiti mjere, pa i članove hrvatske Vlade lijevog centra Zorana Milanovića, jer rezultati, makar indikativni, bit će poznati tek nakon godinu dana, a u cjelini možda tek na isteku četverogodišnjeg mandata. Jer, ovo što se sad događa, čiste su frustracije gubitnika s desnog spektra hrvatske političke pozornice, onih istih koji su s prekidom od tri i pol godine u proteklih dvadeset godina i doveli Lijepu našu na rub bankrota, ovako ili onako. Makar sumnjam da se žestokom poreznom presijom, tvrdokornom monetarnom politikom i naglaskom na raspodjelu, a ne stvaranje novih vrijednosti i njihovih protagonista mogu i zamisliti blistavije hrvatske ekonomske perspektive. Nažalost, uopće i ne uočavam, otkako je nove i neovisne Hrvatske kvalitetnu i općim interesima predanu hrvatsku političku klasu na svim razinama vlasti. Izuzetaka ima i bit će ih uvijek, ali znano je da napredak temeljen na izuzetcima nije i pravilo. Znam samo da i naša zemlja mora izgraditi, ne samo normativno, što već uglavnom i jest, nego i praktično održiv politički okvir u kojemu će svi razvojni potencijali, počevši od ljudi do prirodnih resursa, koji su i svi na neki način kao i svugdje ograničeni i tu se ne zavaravajmo, jamčiti sadržajan, slobodan i zdrav život svakom čovjeku. Meni se čini da bi tome pridonijeli svi napori koji su usmjereni u bolju budućnost, a ne "bolju" prošlost koja je ionako svršeno vrijeme i čime ništa ne rješavamo. kao i otklon brojnih nepotrebnih, osobito ideoloških podjela. Vjerujem da je takva Hrvatska i takav Dubrovnik moguć.

TEREZA BUCONIĆ GOVIĆ

Shrvana teškom bolešću preminula je Tereza Buconić Gović /1947.-2012./, za mene najveća dubrovačka književnica /proza, eseji, roman i sl. s motivima iz dubrovačkog kraja, ponajviše Rijeke dubrovačke/ s čijim sa se opusom i njom osobno imao tu privilegiju upoznati. Terezino viđenje, nazovimo ga tako, u najširem smislu dubrovačkog mentaliteta, ljudi, običaja, tradicije, ljepota i ružnoća posve se poklapa s mojim i nemam tu ništa ni dodati ni oduzeti. Terezin Dubrovnik, njegova čeljad, slike i prilike, sa svim svojim licem i naličjem čini mi se nenadmašnom umjetnošću, koja iz naoko ničega stvara čudesa. Taj njezin, pa i moj zavičaj i djetinjstvo ostali su samo u njezinim knjigama, vječan trag nekih materijalno možda i siromašnih vremena, ali duhovno kudikamo bogatijih i sadržajnijih. Neka tajna životnost, nalaženje smisla u svakom naporu, ta mirnoća, razumijevanje, blagost i iznad svega hrabro suočavanje s patnjama bez vlastitog izbora, to trpljenje i neopterećivanje nikoga, pa ni najbližih sa svojim mukama, čini Terezu Buconić Gović uistinu besmrtnom, što je ovako ili onako razvidno u njezinim djelima, kome je do toga stalo i tko to hoće priznati. Žalosno je da oni koji su nekad, pa i sad "drmaju" dubrovačkom kulturom, ta teško propusna društva, nikad nisu ni htjeli ili možda nisu ni znali objektivno vrednovati i promovirati sve sastavnice iznimno vrijedne književne baštine Tereze Buconić Gović. Vjerojatno i stoga što nije bila nametljiva, što je bila skromna i što je naivno vjerovala da će sve to samo po sebi doći. Očito je živjela u pogrešno vrijeme i s ljudima uglavnom "nahvao", ali na pravom mjestu i sva je sreća da njezin svijet ostao zapisan u njezinim knjigama, tako uvjerljivo i precizno i jamči da ga okrutna sadašnja, a teško da će biti bolja i buduća vremena, nikad neće biti izbrisan i raskomadan. Tereza Buconić Gović, opet ću ponoviti, zacijelo je najznačajnija suvremena dubrovačka, pa i među hrvatskim književnicama. Uzgred, dubrovačka književna baština i nije bogata spisateljicama, odnosno ženama. U svojim, uglavnom kratkim pričama opisuje duhovnu i materijalnu baštinu dubrovačkog kraja, najčešće zavičajne Rijeke dubrovačke. Teme su uglavnom život, običaji i karakteri iz daljnje i bliže dubrovačke prošlosti i tradicije. Od naoko beznačajnih stvari, ljudi i detalja Tereza je stvorila brojne slikovite, rječite i pamtljive priče, vraćajući nas u vlastito djetinjstvo i zavičaj i podsjećajući nas na prolaznost, ali i zaborav. Profesorica Eta Rehak, u recenziji "Zavičajnih priča", najbolje opisala bit lirske proze Tereze Buconić Gović. "...Terezino zapažanje zaustavlja se na malim, naoko beznačajnim uporabnim predmetima, na pojavama i predmetnim detaljima, na poslovima i usputnim oznakama svakodnevnog života Rijeke dubrovačke. Ona poput marljivog mozaičara brižljivo slaže kamenčiće svojih zapažanja koji se očituju znakovima. Ti znakovi pokrivaju ukupnost življenja pa se preobražaj njihov prati u nizu asocijacija koje tvore priču. Drugim riječima: s razine osjetilnog projicira svoj svijet u sferu duhovnog, pa tako objedinjen postaje svjedokom ukupnosti trajanja i postojanja. Svaka crtica nije ništa drugo nego neka od varijanti raznih postaja životnog puta. U tome i leži originalnost i svježina Terezinog pisanja..." Kad sve ubrzanijim ritmom ništa drugo nego nestaje jedan ne tako davno prepoznatljiv Grad i njegova čeljad, sa svim svojim vrlinama i manama, naprosto se mora naći vremena pročitati neka priča Tereze Buconić Gović iz brojnih knjiga i časopisa koja će nas podsjetiti na ono što smo negdje duboko potisnuli, svjesno ili nesvjesno, ono bitno, a ne materijalno u nama ili bolje rečeno da materija nikako ne može nadomjestiti ili zamijeniti duh, koliko god se trsili da je to moguće. Iako Tereza Buconić Gović više nije među nama, njezina umjetnička veličina i djela bit će vječna i siguran sam u to, svakim će danom dobivati sve više na vrijednosti, kao trajnom biljegu čeljadi, vremena i prostora u kojemu je živjela i pisala, o onome iznutra i o onome izvana, na svoj neponovljiv način i stil.