Homo oeconomicus

ČESTITAMO

25. LIPNJA

DAN DRŽAVNOSTI

SVIM GRAĐANIMA

REPUBLIKE HRVATSKE

HNB tečajna lista

27.06.2017		Srednji
JPY	100	5,932697
CHF	1	6,808040
GBP	1	8,426199
USD	1	6,625323
EUR	1	7,405786

Kupovni | Srednji | Prodajni

$
=

x HRK JPY CHF GBP USD EUR

Zatvori

/PRI/VIĐENJA

MIT/OLOGIJA/ O STRUČNJACIMA

Doista mi se čini točnim kako na više mjesta pročitah, a i osobno sam se dosta puta uvjerio – kad se hoće zadržati zatečeni odnosi političke, financijske, pa i svake druge moći, raznorazni monopoli, "ustajala močvara" odmah gorljivi ili manje gorljivi zagovornici "statusa quo", nazvao bi ih i "neprijateljima otvorenog društva" iz svijeta Karla Poppera, dakle svi takvi i njima slični prizivaju i pozivaju u pomoć takozvanu struku i stručnjake. Struka i stručnjaci, ako to doista jesu, po sebi su apolitični, neutralni, uzvišeni, nedokučivi i sve tako kako jest i ne može biti drugačije jer su tako rekli i utvrdili struka i stručnjaci, mudro vele "zastupnici" ništa drugo nego svojih manjih ili većih interesa, najčešće na štetu općega ili javnoga, pa ako baš hoćete i goleme većine.

O stručnjacima i "stručnjacima" već poodavno se stvaraju i mitovi i kultovi, pri čemu su neki na samim vrhovima, a neki samo pridržavaju fotelje onima na vrhu skupo naplaćujući svoje usluge. U neke profesije bolje se i ne "uprtiti", primjerice liječničku, inženjersku, kulturnu, ekološku ili svećeničku radi vlastitog mira. Sve što takvi kažu ili učine ne smije biti podvgrnuto sumnji, a i oni sami stvorili su "gard" o svojoj neupitnosti i misiji, zatvarajući se u svoje male ili malo veće oaze i zidine, koje iz dna duše mrzim za razliku od mostova koje iz dna duše volim, makar i mostova ima svakakvih. I u pravu je Isaac Newton kad kaže da su ljudi usamljeni jer grade zidove umjesto mostova.

Možda i nisam u pravu, ali svi oni koji bi ukinuli i politiku i političare i političku klasu i na sva vrata u sve važne ili manje važne djelatnosti uveli struku i stručnjake prema njihovom viđenju struke i stručnjaka i koji po takvima teško mogu biti "njihovi" nego samo "naši", "isti" a nipošto po nečemu važnom drugačiji. A svemu ovome kako jest i kako je kome, vjerovali ili ne kumovala je struka i stručnjaci, uzgred priznavajući taj status samo nominalnim, odnosno visokobrazovanim koji nerijetko "zadavaju strah u kosti" navodno neukima i primitivnima. I što je "stručnjak" sve udaljeniji od "obične svjetine" ili naroda, što drži distancu od takozvanog malog i običnog puka, to je u očima onih kojima nerijetko i vlada i manipulira veći, odnosno bolji "stručnjak" i nikada se ne dovodi u pitanje ta njegova "stručnost", neovisnost i "intelektualna nadmoć". Štoviše, kako točno, barem po meni piše Robert Perišić: "Gledao sam predizborna predstavljanja raznih stranaka i, naravno, čuo sam bezbroj vapaja za stručnjacima koji bi nas trebali spasiti, samo im treba omogućiti da rade, nesputano, bez politike koja im taj rad ometa. Naročito su ljudi iz manjih stranaka i iskreni amateri s neovisnih lista zazivali stručnjake, zazivali su ih sa žarom u očima, jer im je dosta partitokracije i vladavine podobnih, te klijentelizma, korupcije i ostalih nestručnih pojava. Većina tih ljudi, koji zazivaju stručnjake, radi to u najboljoj namjeri, misleći pritom da se radi o neupitnoj ideji – jer tko bi uopće mogao biti protiv stručnjaka? Ta, stručnjak je moralno savršeno biće. On je i znanstveno biće, nešto poput onih robota koji se pojavljuju u SF filmovima: sve kuži, sve zna, a nema ljudske mane i ne može se zaljubiti. Nema, recimo, tog stručnjaka koji bi bio sklon korupciji, pogodovanju starim prijateljima, ljubavnicama ili poslovnim partnerima, jer je stručnjak hladan, ne vode ga emocije i interesi, i upravo po tome je stručnjak. Mislim: stručnjak iz znanstveno-političke fantastike."

Koliko god nam političari bili omrznuti, a omrznuti su uglavnom zbog toga što rade jedan težak, nerijetko i prljav posao, koji netko mora raditi, jer uvijek se nekome mora uzeti da bi se drugom dalo i uvijek se nekome mora reći da je prioritet ovo a ne ono i da je opći ili javni interes ispred pojedinačnog i egoističnog i sve tako. Ali ipak je golema većina političara, među kojima ima i istinskih stručnjaka i to ne baš malo, daleko veći prijatelj demokracije i otvorenog društva od navodnih i nedokučivih stručnjaka. Usuđujem se reći da je većina, barem "stručnjaka" koje znam nedemokratična, prelamala bi "preko koljena" protivnike svojih ideja, razmišljanja i monopola, ne bi dopuštala, pa i ne dopušta pristup njihovom dvorištu, nerijetko mizernom i zatvorenom svijetu. Oni koji drugačije misle, što ne znači da su i takvi uvijek u pravu, ali često bogme i jesu, "stručnjaci" guraju na poslovne i društvene margine, drže ih političarima u najpogrdnijem značenju /makar i sami najčešće rade upravo za takve političare što je besprizorno licemjerje/ i smatraju sebe nedodirljivim misionarima, ponekad i u svemu i svačemu. To je jedan vrlo grub svijet za darovite, mlade, često i siromašne i po nekim obilježjima drugačije i nikad i nigdje, to se mora znati, nema napretka ni boljitka ni općeg ni osobnog u takvim okruženjima. Čudno je koliko mudrujemo o tome kako se izvući iz ovih jada, za koje kažu da će u 2012. biti još i veći. A rješenje je jednostavno – "pravi ljudi na prava mjesta" od struke do politike i to je to i to bez ikakvih uvjeta. Naravno, to je zasad još uvijek utopija, jer "Kartaga" zvana "struka i stručnjaci" gradila se i gradi još uvijek desetljećima, pa i stoljećima i jednako toliko vremena trebat će proći za razoriti je.

Zaključit ću ovu neveselu priču o struci, stručnjacima i "stručnjacima" s uvjerenjem da materijalni, pa i duhovni svijet ne može biti bolji po "izvedbi" obrazaca samo stručnjaka ili samo političara, makar je i ta podjela besmislena, jer dobro znamo da je svaki čovjek i homo oeconomicus, ali i homo politicus i ne može ga se nekom izvanjskom silom lišiti jednoga ili drugoga ili oboje. Samo suradnjom, kompromisima i strpljenjem politike, struke i demokracije, odnosno njihovih vođa, od vrha do dna, moguće je graditi makar za većinu, nikad za sve, neki bolji i ljepši svijet. Svijet u kojemu će se svatko ugodno osjećati, u kojemu neće biti više ili manje važnih u toj globalnoj podjeli rada. Kako bi Hayek rekao i s čime se slažem, i posao policijajca i posao trgovca u toj globalnoj podjeli jednako je važan i nitko nema po nikakvom pravu tražiti sebi neki bolji materijalni status ili čak ucjenjivati političke vlasti ili javnost samo zbog toga što radi neki opasniji posao i što bi htio ostvariti neke privilegije po tom temelju. I krajnje je vrijeme prestati se držati one "politika političarima", "ekonomija ekonomistima", "pravo pravnicima" i prihvatiti onu "politika najboljima", "ekonomija najboljima", "pravo najboljima" barem na više rangiranim poslovima. I dokinuti mit/ologiji/ o stručnjacima.

Osoba dana

SVETI VLAHO

Sveti Vlaho († oko 317.) bio je, prema kršćanskoj predaji, liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Gotovo se ništa ne može sa sigurnošću reći o njegovu životu. Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono (Džono Restić, Džono Palmotić). Mučenik sv. Vlaho rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine 313. g. proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sevastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» sa kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka sa djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to. Sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima. Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov. Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene poput sv. Vlaha na isti način. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio ga je da svi koji razbole grlo a zazovu njegovu pomoć pred Bogom da im usliši molitve. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začu se glas:»Ja sam Bog koji se te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !» Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci. To se dogodilo u veljači 317. godine Kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom. Njegova je glava kao dragocjena relikvija došla g. 972. u Dubrovnik, a Grad ga je izabrao za zaštitnika. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i crkva svetog Vlaha. U vrijeme „Feste sv. Vlaha“ biskup u procesiji nosi svečevu glavu koju vjernici sa strahopoštovanjem ljube. O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca. Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. stoljeća potresom porušenog slavnog grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro strvorili podnošljive uvjete za život. Uskoro se i na kopnu (prijeko) stvorila i malena slavenska zajednica i one su se uskoro zasipanjem morskog rukavca spojile i ojačale. Odmah nakon što je novo naselje - prvotna communitas - počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na nju su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su je svakako prisvojiti. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba. Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak). Godine 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius - Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje na zapadu i u Dubrovniku. Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna.On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio Sv. Vlaho. Knez je vladao samo mjesec dana - da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine. Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: "Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca." www.hr.wikipedia.org