Homo oeconomicus

MALO /EKONOMSKOG/ ZNANJA

Ima nekih okolnosti u životu koje vas prisiljavaju na izbor onog što ne želite niti volite, ali druge nema nego prilagoditi se i učiniti najviše što možete u onome što ne želite niti volite inače ćete biti egzistencijalno ugroženi i stalno frustrirani, sputani u traženju vlastite sreće i spasa i cijeli će vam život proteći u klevetama drugih i drugačijih za vašu "zlu kob". Prihvatiti život i okruženje oko sebe u idealnim predodžbama, dakle onakvim kakve bi po vama trebale biti, a ne kakve doista jesu, "crtati" u glavi, a nerijetko i oružjem i svim raspoloživim sredstvima takav svijet donosi samo nevolju i nesreću, priznali mi to sebi ili ne. Trebalo mi je podosta vremena za shvatiti i prihvatiti da se u glavama svih tih "vizionara" i "planera" krije neutaživa želja za vlašću nad onima kojima tobože služimo i da u viđenjima takvih nema mjesta za sve ljude nego samo "naše", a ne i "njihove", "iste", ali ne i "drugačije" i da su tu korijeni svake kolektivističke ideologije i prakse, od komunizma, preko socijalizma, fašizma do klerikalizma, svih ratova, mržnji i pogubnih predrasuda. Sve te ideologije, koliko god da su, sve u svemu samo u nijansama različite, s lijeva na desno, imaju jednu zajedničku nit, a to je mržnja prema bilo kakvom individualizmu, liberalizmu i bilo kakvim manjinama. A i to nije za čuditi. Biti u manjini, ne biti povodljiv, ne biti sudionik ovakvih ili onakvih hajki na one drugačijeg mišljenja i garda teži je put i ne zavaravajmo se, malo će ga tko prihvatiti. Osobito u zemljama s malom ili nikakvom tradicijom demokracije, političkog pluralizma, slobodnog tržišta i navika na suživot i snošljivost u različitosti. Ljudsko biće, to ću ponoviti, slabašno je, opterećeno egzistencijalnim strahom, nije baš ni ljubitelj slobode, osim za sebe i možebitno za svoju manju ili veću skupinu. Nisu mi mila na prava, uključujući i ona zajamčena ustavom i zakonima ako se tiču skupina kojima ne pripada. Posebnost je ovdje kod nas što nerijetki drže /jugo/nostalgičarima, "komunjarama", srbofilima i "malohrvatima", ma što i to značilo, sve one koji se pozivaju na potrebu poštivanja ustava i zakona, reda i poretka ustanovljenog ipak demokratskim i legalnim putem, posebice kad je riječ o ljudskim pravima, pravnoj državi, pa i tržišnim slobodama. Hrvatski politički i ekonomski sustav, o moralnom neću, normativno, dakle na "papiru" posve je sukladan i najrazvijenim zapadnim demokracijama, pa ipak pozivanje na njega, a posebice njegova primjena ne donose bodove onima koji se na njega pozivaju bilo da su političari, takozvani obični ljudi ili kakve manjine. Sve tu našu političku ili ekonomsku ili moralnu svakidašnjicu ne treba promatrati drugačije nego kao nekad više, nekad manje grubu utakmicu interesnih skupina, prikrivenih u nacionalno, vjersko, ekološko ili "građansko". Istini za volju, na ovoj razini demokracije i ekonomije drugačije i ne može biti, jer naprosto smo takvi kakvi jesmo i to se ne može promijeniti ni stotinama idućih godina. Naučio sam i to da najčešća čeljad ne voli, što od straha koji mu se izvana stalno nameće, što od neznanja i što od "pogibelji letenja" ni pričati i bježi od merituuma stvari, od biti, od teme onoga o čemu se priča ili radi kad se priča ili radi. Tako sam došao i do zaključka kako nikako nije dobro što mi je struka i profesija ekonomija jer se po toj "deformaciji" vrlo brzo razilazim s onima kojima ekonomija nije ni struka ni profesija, ali drže da ekonomija nije nikakva mudrost i da svatko o njoj sve zna. Kao što je liječniku zadaća ukloniti bolesti kod pacijenta, tako je i ekonomistu zadaća pronaći najbolja rješenja za optimalno /dakle najbolje u zadanim uvjetima/ ekonomsko korištenje inače oskudnih ili ograničenih gospodarskih resursa ili potencijala na određenom prostoru. Pogled na Srđ, primjerice, nije isti nekog arhitekta, ekologa, sociologa ili filozofa i ekonomista /ako je nepotkupljiv/. Ja taj Srđ sagledavam kao i ne baš poseban, ali ipak vrijedan gospodarski potencijal, dok se ostali, a među njima ima i ekonomista, dive njegovim ljepotama, skladu, mjestu za obiteljske izlete i odmor od svakodnevnog naprezanja mozga /iako baš i nisam siguran da mozak nešto puno trošimo i da mu je potreban odmor/. A za nerijetke je /ipak vjerujem više zbog neznanja o suvremenom tretmanu i uporabi gospodarskih resursa i potencijala/ on i oblik, doduše ne oružane agresije poput one od Mletaka, Turaka, Francuza, Talijana, Njemaca, Srba ili Crnogoraca, ali ipak agresije takozvanog krupnog kapitala, "bjelosvjetskih profitera" i ostalih unutarnjih i vanjskih "mutikaša". I ne zavaravajmo se, odnosno ne budimo licemjerni i od onih koji se usuđuju poremetiti nekakav prirodni red i slijed još tamo od ništa drugo, nego ipak kontroverzne Dubrovačke Republike, makar je i ona u mnogočemu bila i ksenofobna i duboko klasna i najcrnja feudalna tvorevina, s nekolicinom izvrsnih poduzetnika, umjetnika i diplomata. Idealističke predodžbe o razdoblju Dubrovačke Republike, o ljudima u njoj i navodnim našim davnim precima umnogome su oblikovale dubrovački mentalitet i onih koji su se tu raznim putevima doseljavali. A važne sastavnice, nazovimo ga tako tipičnog dubrovačkog čovjeka su zatvorenost, slaba prijemčivost za druge i drugačije, glorifikacija, odnosno preuveličavanje "slavne" dubrovačke prošlosti, vlastita precijenjenost i jal i zavist prema uspješnima, osobito u materijalnom, ali i duhovnom području. To se najčešće izražava u stavu poput onoga "što nam taj stalno soli pamet", dobar je taj i taj, pametan je, stručan je, ali dajmo se čeljadi razlogu, ipak on "naš" nije /makar i nama s njime bolje bilo/. Nema ovdje one dubrovačke "tko bi gori, sad je doli" i obratno. Otkako znam za sebe uvijek su se do "petnih" žila oni gori borili za one koji su gori da budu stalno gori i oni i njihovi sljednici i oni koji su gori pritiskali one koji su doli da budu stalno doli i njihovi sljednici. I zbog toga se uvijek divim onima doli koji su se otrgnuli i "ugurali se" među one koji su gori, zahvaljujući i onom "mračnom" socijalizmu, a toga će biti sve više i više, nakon stanovitog zastoja, u neizbježivo nadolazećem kapitalizmu, slobodnom tržištu, demokraciji i političkom pluralizmu i to držim jedino ispravnim i zdravim. Mi se moramo priključiti globalnim procesima, kako veli Michael, a ne Milton Friedman /taj "zloglasni " monetarist/, možemo pri tome sačuvati i vlastiti nacionalni, vjerski i moralni identitet umijećem i ekonomskim znanjem i obnoviti temelje dugoročnih egzistencijalnih perspektiva novim naraštajima. Odbijemo li takvu "ponudu", koju istina mnogi nisu ni tražili, ne priključimo li se, smrtnu presudu, svijesno ili nesvijesno, svejedno, tmurnim oblacima prekrivenim učinit ćemo dubrovački i ovaj dio hrvatskog podneblja i za daleku budućnost. Mogao bih se ja i drugačije, konzervativnije postaviti, na kraju krajeva svejedno mi je, ali vjerujem da imamo dovoljno ljudskog potencijala, hrabrosti, razuma, pa i srca za shvaćanje i prihvaćanje novih i nažalost stalno promjenljivih ekonomskih, tržišnih i socijalnih trendova. Mislim da se nemaju ni od koga ni od čega Dubrovnik, Dubrovkinje i Dubrovčani braniti. Prije će biti da se moramo braniti od sebe samih i ostataka onoga ružnog u povijesno i prostorno uvjetovanom konzervativnom mentalitetu, a u novije vrijeme i od zlovolje i zavisti spram onih koji su uspjeli i za svoju i za našu korist, jer i tu jedno bez drugoga ne ide. Jednostavno mi se čini da Dubrovnik svoje prirodne, stvorene i ljudske potencijale treba i može puno bolje ekonomski iskoristiti pod uvjetom puno manjeg zanovijetanja, ozlojeđenosti i otklanjanja pomisli o nekakvom idealnom, pravednom i poštenom društvu. Bavimo li se i opterećujemo li se samo prošlošću, "buljimo" li i opterećujemo li se samo budućnošću, preskačući pri tome sadašnjost i nove realitete, proći će nam život i u nama neće imati što ni umrijeti, kako bi rekao Charles Bukowski. A i ne tražimo odgovore na svako pitanje, ne propitkivajmo sve, ne tražimo do iznemoglosti smisao u svemu i svačemu, ne sumnjajmo baš u sve i ne čekajmo dan kada će nam sve ići u prilog, jer dočekati ga sigurno nećemo. I gurajmo naprijed, sa što manje, ali nikad ne bez ožiljaka i grešaka. Znam da su ova moja razmišljanja maloga dometa, znam da čeljad više voli fikcije nego opaku zbilju, znam da se najteže suočiti sa samim sobom, ali ipak nije zgorega uputiti na važnost iznesesenog. Uvijek postoji mogućnost da će netko i čuti, a to je već nešto...

Karl Raimund Popper (1902-1994) je austrijsko-židovsko-engleski filozof i društveni kritičar koji je svojim djelom “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji” uvelike doprinio filozofskom razumijevanju totalitarizma.Neko vrijeme se zanimao za Marxa i Engelsa, no vrlo rano je postao antimarksist, skeptik i falibilist. Iako je 1929. godine bio u vezi s Bečkim krugom, ipak nije pripadao tom užem filozofskom krugu. U “Bijedi historicizma” zastupao je nemogućnost teorijske povijesne znanosti jer ne postoje nikakvi povijesni zakoni. Popper smatra da su historicistički sustavi nastali u rodovskim društvima, odnosno u mitovima o izabranom narodu. Stoga podvrgava kritici holističko gledanje na društvo, odnosno predodžbe o društvu kao organizmu. Njegova filozofija politike ne podliježe cjelovitim i utopističkim rješenjima. Za njega ne postoje posljednji izvori spoznaje. Intuicija i mašta jednako su nepouzdane, kao logičko mišljenje. Istina je iznad svakog ljudskog autoriteta.

Svoju kritiku historicizma Popper počinje od Heraklita i Platona kod kojih vidi filozofijske uzroke totalitarizma. Totalitarno društvo je zatvoreno društvo u kojem cilj opravdava sredstvo. Historicistički su sustavi kroz načela utopijskog društvenog inženjeringa uvijek iznova nastojali interpretirati povijest kao spasiteljsku povijest. Jedini smisao povijesti za Poppera daje borba za otvoreno društvo. Svaka ideologija koja želi druge ljude usrećiti je opasna, jer nas dovodi u napast da drugim ljudima nametnemo vlastite vrijednosti. Popperov kritički racionalizam postavlja zahtjev za tolerancijom i odgovornošću, slobodu mišljenja i pluralizam. U historicističkom sustavu pojedinac nije važan, nego vođa.   Tu je pleme sve, a pojedinac ništa. Kolektivizam je bitno svojstvo tribalizma. Fašizam zamjenjuje izabrani narod izabranom rasom, a marksizam izabranom klasom. Platonov politički program ostaje na razini totalitarizma. U njegovoj državi svatko bi trebao gledati svoja posla, odnosno pravedno je ako vladar vlada, radnik radi, a rob robuje. Kriterij morala je sve ono što je u interesu države. To je načelo totalitarne etike i spartanskog odgoja. Hegel je državu shvaćao kao božansku tvorevinu i organizam koji postoji zbog same sebe. Polazeći od platonizma Hegel insistira na apsolutnome moralnome autoritetu države. Hegelov historicizam je optimističan, jer je promjenljivi svijet u stanju ”emergencije” i ”kreativne evolucije”. Duh naroda određuje skrivenu povijesnu sudbinu svake nacije koja se potvrđuje borbom protiv drugih naroda. Tu je Hegel sličan Heraklitu koji uči da je rat otac svega. Poput njega, vjeruje u jedinstvo ili identitet suprotnosti kao značajnu ulogu u evoluciji, odnosno dijalektičkome napretku, dijalektičkoj trijadi. Državi pripada pravo da određuje što je to objektivna istina. Dok je Platon isticao da vladar treba vladati državom, nakon Rousseaua se tvrdilo da narod treba vladati, odnosno kolektivna volja. Moderni rasistički mit povezan je dakako s Hegelovim teorijama, ali i s Haeckelovim upitnim znanstvenim postavkama. Fašistička ideologija nastala je ”transupstancijom hegelovstva u rasizam”. Umjesto ”duha” samorazvijajuća bit je postala krv naroda. Hegel je ustanovio teoriju da su ”čisti bitak” i ”čisto ništa” identični.

Marxov historijski materijalizam poistovjećuje ”zbilju” s materijalnim svijetom, a ”pojave” sa svijetom misli ili ideja. Bitnu ili zbiljsku promjenu može stvoriti samo evolucija – socijalna revolucija. Svakom pojedinom razdoblju ekonomskog razvoja odgovara određeni društveni sustav, a povijesno je razdoblje najbolje karakterizirano svojim društvenim sustavom klasa. Država je organ klasne dominacije, mašinerija pomoću koje vladajuća klasa vodi svoju borbu. Demokracija je zapravo oblik klasne diktature, dok proleterska revolucija s jednom klasom stremi besklasnom društvu. Marx je skeptično gledao na liberalizam i parlamentarnu demokraciju u kojoj je vidio prikrivenu diktaturu buržoazije. Ekonomski historicizam je metoda koju je Marx primijenio na analizu postojećih promjena u društvu. Proriče transformaciju kapitalizma u novo razdoblje – socijalnu revoluciju. Marx je prema Popperu bio lažni prorok čija se proročanstva o budućnosti nisu obistinila.

Zatvoreno društvo je povratak u kavez sa zvijerima, smatra Popper. Historicist vjeruje da ”povijest sama” svojim inherentnim zakonima determinira nas same, naše probleme, našu budućnost. (Silvana Dragun/ Prudencija.hr)