Homo oeconomicus

DUBROVAČKI TURIZAM PRED SLOMOM?

Već i površan uvid u financijske rezultate, ali i financijski položaj turističkih poduzetnika na području Grada Dubrovnika u 2009., ali i onih koji značajnije prihode ostvaruju od turističke potrošnje upućuje samo na jedno: dubrovački turizam je u golemoj "gabuli", s vrlo jadnim izgledima da će se u idućim godinama izvući. Definitivno je jasno: receptivni turizam za one koji najveći dio prihoda ostvaruju od turističke potrošnje je u poslovnom i ulagačkom smislu zapravo iracionalan i s ekonomskog stajališta posve promašen. Koliko god grubo zvučalo ili koliko god se ne mirili s time, turistička orijentacija ili monokultura Dubrovnika, u sve konkurentnijem i globalnijem okruženju postala je upitna i niti jedan ozbiljniji poduzetnik ili ulagač, osim trgovaca nekretninama i špekulanata, nema nikakvog posebnog razloga baviti se turističkom djelatnošću. Osim ako pod uspješnim turizmom predmnijevamo sve brojnije cruiser goste, razne likove iz svijeta umjetnosti, zabave, kulture i slično koji tu dođu na nekoliko sati i nepovratno odu. Jednostavno, rješenje za kapitalizaciju branda zvanog Dubrovnik nije pronađeno. Osim što se zaostalo u obnovi i izgradnji nove turističke infrastrukture, od hrvatske samostalnosti na ovamo, još je veći problem neshvaćanje poimanja suvremenog turizma i turista, njegovih želja i potreba, pa i karaktera, što je razvidno skoro na svakom koraku, a posebice neprilagođenom i nekonkurentnom turističkom proizvodu i upornom bijegu od zakona zvanog "value for money". Mišljenja sam da tu nije problem neznanja ili neinventivnosti, problem je u tome što se skoro pa u ništa ne isplati ulagati, provesti poduzetnički pothvat dosljedno kraja i to je jače od svega. Neće u tome, volio bih da griješim, pomoći nikakve izvanjske aktivnosti, strategije, agencije i slično, nikakvo nametanje ideja i rješenja iza kojih ne stoji ekonomska računica i svaki, opet ponavljam ozbiljni poduzetnik, ponaša se prirodno i neće ništa činiti što mu nije u interesu. Ma koliko su i porezna i slična davanja golema, ma koliko su i znatno veći ulazni troškovi i sve tako, problem dubrovačkog turizma, ali i hrvatskog gospodarstva su mali, premali prihodi i na tome se najmanje radi. A i to je prirodno. Prosječnom umu lakše je "čeprkati" po troškovima negoli stvarati nove vrijednosti i povećati prihode, za što je potrebna i inovativna energija, upornost, strpljivost i samopouzdanje. Ali i za to je potrebna puno učinkovitija makroekonomska politika i bolja poduzetnička klima, odnosno ozračje, jer jedno bez drugoga ne ide i nema one toliko potrebne sinergije. Ne znam točno što se "mota" u glavama turističkih poduzetnika gubitaša, pa i onih koji to nisu, ali slutim da bi se najradije svega toga nekako riješili i da im sve to skupa sve više ide na živce, sudeći po kakvoći i strukturi turističkih usluga i turističke potrošnje. A ako turističko poduzetništvo doživi potpun bankrot, što i nije tako daleko, ne znači li to i potpuno odbacivanje Dubrovnika na margine i potpunu ekonomsku, pa i socijalnu i demografsku besperspektivnost. O tim bi stvarima trebali barem raspravljati i to bi trebalo biti u središtu pozornosti odgovornih, pozvanih i izabranih, a ne trice i kučine i "sitni vez" čime je sada opterećena dubrovačka politička scena i likovi koji se na njoj pojavljuju.

NIKOLA DOBROSLAVIĆ

Nije nimalo lako županu Dubrovačko-neretvanske županije Nikoli Dobroslaviću, ali i ne treba ga žaliti, kao ni bilo koga drugoga koji svojom, a onda i biračkom voljom dospiju tamo gdje su dospjeli. Općenito ne treba žaliti nikoga koji vlastitim izborom postane to što postane, a treba samo žaliti one koji prirodnom silom nemaju izbora i dospiju tamo gdje su dospjeli. Već je i zaboravljeno da je Dobroslaviću glavna i pobjednička predizborna poruka bila "Snaga koja pokreće", ali čini se da od toga neće biti ništa, čak ni u doglednoj budućnosti. Ne treba se zavaravati, i sam Dobroslavić je bio svjestan besmislenosti takve poruke i obećanja, znao je jako dobro da se ova neprirodna županija, prometno odsječena, stanovništvom mala i gospodarstvom nejaka, u ovakvom hrvatskom političkom, administrativnom i regionalnom ustroju ne može tek tako pokrenuti. Štoviše, politika hrvatske Vlade, koju vodi Dobroslavićev HDZ, zapravo je protivna interesima i potrebama Dubrovačko-neretvanske županije. Bezbrojni su primjeri o štetnosti takve politike, od auto-ceste od Ravče do Dubrovnika, ukidanja Trgovačkog suda u Dubrovniku, procesa privatizacije, infrastrukturne strategije, proračunske politike, prostornog planiranja, mogućnosti ukidanja ovakvih županija i slično. Nikola Dobroslavić, ali i mnogi drugi slični njemu, na nižim razinama, zapravo su u faustovskoj dvojbi. Provoditi stranačku, u ovom slučaju HDZ-ovu politiku, koju vidimo kakva je i tako ostati na kakvoj-takvoj, makar i prividnoj vlasti ili štititi interese i potrebe Dubrovačko-neretvanske županije i njezinog puka, pa i po cijenu ostavke, ako se oni ne ostvaruju, makar i u ograničenoj "količini". Bez obzira što će odlučiti i hoće li išta odlučiti o osobnom statusu Nikola Dobroslavić, očito je da je postojeća situacija, barem ona ekonomska i socijalna na krajnjem hrvatskom jugu sve teže podnošljiva. Ali, u neku ruku zapravo je i svejedno što će i hoće li išta učiniti Nikola Dobroslavić, jer u užasno centraliziranoj Hrvatskoj ni on, ni ostali župani i županije ionako ne mogu promijeniti skoro pa ništa, osim, kako se vidi nekog hinjenog razumijevanja i proslijeđivanja onima "gori" problema i jada koji tište i obične i neobične građane, poduzetnike, udruge i sve ostale čimbenike ove županije. Najbolji test za svakoga dužnosnika i uopće njegove važnosti, što vrijedi i ne samo za Dobroslavića, što bi se dogodilo kada ne bi dan/ima/ ili mjesecima dolazio na posao. Odgovorno tvrdim: Ništa!