GLAS GRADA: ĐIKANI

Dubrovnik - Viđenja

Josip Radeljak poznatiji kao Dikan, a u najnovije doba i kao /bivši/ suprug medijske zvijezde Vlatke Pokos, za koje zapravo i ne znam što im je točno zanimanje ili profesija, ali čija je sudbina za golemu većinu od veće važnosti od sudbine nekog samozatajnog znanstvenika, umjetnika ili poduzetnika. Jer, živimo u vremenu i mjestu apsolutne bešćutnosti, pri čemu su nečije nevolje, nesreće ili padovi, ma čijom krivnjom, otežavanje položaja i „dolijevanje ulja na vatru“ jedino i samo „prava stvar“.  Dakle taj, za mene ipak Đikan, veli da bolesni /misli na Latina/, ali svakako i grbavi i šepavi nisu ništa drugo nego obični osvetnici, cinici i zloće i da bi ih, u najkraćem, što istini za volju nije rekao, ali ne mogu drugačije ni zaključiti, da bi ih trebalo ukloniti s ovoga i hitno prebaciti na onaj svijet. Nastavlja tako Đikan kako „nikada u Crkvi koja nam je dobar tisućljetni primjer niste vidjeli grbavog, šepavog a svakako ni teško oboljelog svećenika na propovjedaonici – jer to bi za vjernike i stvaranje mišljenja kod puka bilo preopasno“.

Pa da vam pravo kažem, koliko mi god mi je uvijek takvo razmišljanje i takav gard nepodnošljiv i odvratan, nimalo me ne iznenađuje, široko je rasprostranjen i u višim i u nižim slojevima i tu Radeljakovu iskrenost cijenim, a sve ostalo ne, ma koliko se mazohistički činilo. Jer, većina zapravo i misli, pa i djeluje kao Đikan, i nema dvojbe da je sve licemjerje oko nas, uključujući i nas same, više ili manje, i to je istina, a sve drugo je laž. A posljednjih mjeseci, sav taj svijet viđenijih, uglavnom političara, koji su, ovako ili onako, rječju i dijelom ipak, najblaže rečeno, sputavali prava drugačijih i manjina, ne propušta prigodu ne rijet kako nikad nisu dijelili ljude po boji kože, vjeri, naciji, izgledu ili moći i da su im svi ljudi već i na zemlji jednaki! Ma gle molim vas! Koliko ih samo pored mene prođe i prave se kako me i ne poznaju, pa se i ne jave, a tako mi pričaju i svi drukčiji i „manjinci“. Ne treba se zavaravati, ni danas ni ovdje, a bogami ni u doba Dubrovačke Republike, drugačiji, posebice oni koji to su takvim rođenjem postali nisu poželjni i golema većina s njima neće imati nikakva posla, tek ako se baš mora, a i to s najvećim mukama.  Drukčijima i manjinama nigdje i nikad, a u manje razvijenim i jadnijim sredinama još i više, nije bilo lako i uvijek su trebali višestruko veće umne i fizičke napore kako bi se održali na tankoj površini i uvijek im prijeti dno. Nije ni to, kao i skoro sve o čemu pišem, ovako ili onako  neka hrvatska ili dubrovačka posebnost.  A strašno je  teško bolesnim i njima i onima oko njih. Piše tako jedan austrijskoj, a i svakoj malograđanštini i licemjerima mrzak pisac kako je „prijetvornost zdravih prema bolesnima najrasprostranjenija. Zapravo zdravi ne želi s bolesnim više imati posla i uopće rado ne gleda kad bolesnik, govorim o doista teško bolesnom, odjednom opet polaže pravo na svoje zdravlje. Zdravi osobito otežavaju bolesnom da ponovno budu zdravi ili da se u najmanju ruku normaliziraju, ili u najmanju ruku poboljšaju svoje bolesno stanje. Zdravi ne želi, ako je iskren, s bolesnim imati posla, on ne želi da ga se podsjeća na bolesti i time prirodno i logično na smrt. Zdravi želi biti sam sa sobom i sa sebi ravnima, zapravo ne trpi bolesnoga. Samom bi se uvijek otežavalo vratiti iz svijeta bolesnih u svijet zdravih. U vrijeme bolesti, dakle u međuvremenu, zdravi su se od bolesnog potpuno okrenuli, oni su ga predali i time su služili samo svom nagonu samoodržanja. Sad je odjednom taj, kojega su već preradili i na kraju više uopće nije dolazio u obzir, opet tu i traži svoja prava. Bolesni, gledani sa stajališta zdravih, nemaju više prava. Govorim uvijek samo o teško bolesnima, koji imaju doživotne bolesti kao ja i kao što je imao Paul Wittgenstein. Bolesnici su svojom bolešću stavljeni pod skrbništvo i imaju jesti samo kruh milostinje zdravih. Bolesni je svojom bolešću ispraznio mjesto i sad odjednom zahtijeva opet svoje mjesto. Zdravi to osjećaju kao čin apsolutne bezobraznosti. Tako bolesni u povratku uvijek ima osjećaj kako se odjednom gura u područje u kojem više nema što tražiti. Ovo zbivanje poznato je širom svijeta: bolestan odlazi, nema ga i zdravi odmah zapreme njegovo mjesto i doista zaposjednu to mjesto, pa odjednom dođe bolesni koji nije umro, kao prihvaćen natrag i želi opet zauzeti svoje mjesto, zaposjesti ga, što zdrave ljuti, jer se ponovnim pojavljivanjem već otpisanoga opet moraju ograničavati, što je posve protiv njihove volje i što onda od bolesnika zahtijeva nadljudske snage, naime da zauzme ponovno svoje mjesto i zaposjedne ga...“.

A istina je da ne samo takozvani obični puk prezire, pa i mrzi taj svijet drukčijih, osobito „asimetričnih“ ljudi. Nerijetko im nije sklon ni taj takozvani neobični puk, dakle umjetnici, „uglednici“, svećenici i svi oni izvlače uvijek i samo jedan zaključak, kako su ti drukčiji i te manjine, ti „nesretnici“ negdje Bogu zgriješili i da su u konačnosti dobili to što su tražili. Ponekad ih „utješe“ da nije sve u tijelu i da je važnije ono što im je u glavi i da im je zato glava „veća“ i sl. A ja samo tvrdim da u zdravu tijelu ne mora biti i zdrav duh i da o duhu ništa ne kaže ni zdravo tijelo, ni ova, ni ona krv, koja je uvijek i samo crvena i da uvijek i svugdje moramo biti spremni na iznenađenja, na odstupanja od pravila, pa i „šokove“ od drukčijih. A tvrdim i to da je ponajviše najboljeg, po nekim mojim mjerilima i u mojem „mandatu“ i okruženju „pristiglo“ upravo od drukčijih i manjina – ovakvih ili onakvih. Jer, kod takvih je volja, ako se nisu u samom početku predali, višestruko jača od „istih“ i većine – opet ovakve ili onakve. To je, što bi se reklo „samoobjašnjivo“ i bez zahtjevnije psihoanalize dobitnika i gubitnika. Kod zdravog pripadnika bilo koje većine stvaralački ili čak i obični radni motivi znatno su slabiji, a znam ih podosta koji i nemaju nikakve motive, očekujući neki po njima prirodni poredak ili slijed stvari u kojemu će oni doći na svoje i uzeti što im tobože pripada. Ali, to je doba prošlo i trebali bi to što prije shvatiti, jer možda i ponajviše zbog je ovakvo kakvo jest..

Stupanj civilizacijske i kulturne razvijenosti neke države ili veće ljudske skupine netko mjeri ovako, netko onako. A po meni, to je mjerilo odnos prema drukčijim, manjinama i/ili onima s posebnim potrebama. Tamo gdje su predrasude i ograničenja prema takvima veće, tu je i civilizacijska i kulturna razvijenost manja i obratno, ma što mi o tome mislili. Naravno, ne trebaju drukčiji, manjine i/ili oni s posebnim potrebama imati nekakve privilegije ili prednosti, ne moraju ni drukčiji, manjine i/ili oni s posebnim potrebama biti uvijek u pravu, ali bi morali imati jednake šanse i mogućnosti kao i svi ostali, dakle većina. Ostvarivo je, tvrdim, i hrvatsko društvo ili država bez terora većine, ali i bez terora manjine, društvo ili država jednakih mogućnosti, u kojem neće bit šokova zbog toga što je netko drukčiji „iskočio iz vlaka i učinio ga još bržim“, na dobrobit ne samo drukčijih, nego možda još i više „istih“.

Sve to što o tome kažem dobronamjernima i samopouzdanim o manjinskom i drukčijem svijetu ili skupinama svakako je milozvučno, ali sam siguran i u to da još uvijek većini nije nimalo milozvučno. Puno ih, ovako ili onako „bježi“ iz drukčijih i manjina u jednake i većinu, „stršeći“, opet ovako ili onako, stalno su na udaru i od njih i na njihovim rastakanjima mnogi dobro zarađuju. „Stršećim“ si uvijek traži i nalazi i „dlaka u jaju“, jer koji je to uopće čovjek bez ikakve mane, po svojem ili prirodnom izboru. Pa i to nije nešto strašno, dakle to traženje „dlake u jaju stršećim“ i najčešće za širu zajednicu korisnim. A jesu li takvi u svojoj duši, koju otkriti ionako nikad nećemo, dobitnici ili gubitnici, trebalo ih zapravo pitati, ali ipak najbolje pustiti na miru.

Moja je malenkost uvijek na strani drukčijih, potrebnijih i rijeđih i uvijek se divim takvim pojedincima, manjim ili većim skupinama, njihovim roditeljima, skrbnicima, donatorima ili dobrotvorima i ništa drugo im i ne mogu nego dati nekakvu moralnu i duhovnu potporu, ohrabrivati ih na svima teškom, ali takvima ipak još težem životu na ovoj nestabilnoj zemlji, toliko „rasprostranjenoj patnji“ i u posvemašnjom ravnodušju prema svemu i svačemu. Od svega je još napornija ta svakodnevna trivijalnost, to pretvaranje života u otrcane narodne poslovice ili aforizme, ta egoistična i narcisoidna logika i gard, da ne govorim još i o pohlepi i ne moraliziram o koječemu prvome ili drugome. A nisam ni p/r/ozvan za takvo što i bolje da nisam, je ne sjećam se kad je bilo teže nekakvoj, još uvijek većini dokazati da nismo takvi i takvi, najčešće kakvi nas oni vide ili bi htjeli vidjeti, nego jednostavno da smo takvi kakvi jesmo. Lako je pisati fikciju, a opasno istinu, i nikada nije bilo teže onima kojima je istina o nekome ili nečemu najvažnija i koji je jednostavno znaju predočiti ili su je već predočili, poput Orhana Pamuka, Thomasa Bernharda, Michela Houellebecoa, Slavenke Drakulić...

Zato i nakon svega, ne bojte se i ne „obadajte“ Đikane ili Dikane, ne reci dvaput da su njihove patnje još i veće od vaših /a ničije mi patnje nisu utjeha/, a neće vas proglasiti ni luđakom, kako negdje piše za sve one koji izgovaraju ono što misle ili osjećaju. A pročitah i to da se „moramo preispitati, raditi inventuru sebe samog, upoznati sebe samog,  zapovijedati sami sebi i postaviti se na pravo mjesto“. To je ta smirujuća i jedino vrijedna zadaća za svakoga od nas, kad se približimo sebi i jamstvo ostanka u zemaljskom kaosu, kakav je zapravo oduvijek i bio. Pa i miliji mi je taj kaos u kojemu ipak ima mjesta za svakoga nego nekakav red i poredak u kojemu nema mjesta za svakoga...

26.07.2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

HNB tečajna lista

18.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute