MOGLO /NI/JE BOLJE

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Dvadeset godina proteklo je od početka strašne velikosrpske agresije na krajnji hrvatski jug ili područje bivše općine Dubrovnik, dakle od Prevlake do Trpnja, negdje s manjim, negdje s većim intenzitetom i teškim ljudskim i materijalnim posljedicama koje u sjećanjima i ne samo žrtava, nego i svih onih kojima je stalo i koji vole i ovaj kraj i njegov obični i neobični puk nikada, baš nikada ne bi smjelo biti zaboravljeno, na bilo koji način. Treba iskazati i ovaj put veliku zahvalnost svim braniteljima opstojnosti Dubrovnika i Hrvatske, ma odakle jesu i tko su i držim kako tu nisu, nažalost i to se događa, ali tako stoje stvari s demokracijom na naš način, potrebne i štetne su podjele i gradacije. Možda je to i profesionalna deformacija, ali sklon sam analizirati, ponajviše u ekonomskom smislu "obračunska razdoblja" i naravno iznositi o tome vlastite /pr/ocjene s vjerodostojnim argumentima, koji i ne moraju svakome biti prihvatljivi i uvjerljivi. Važno je da su dobronamjerni i držim da je to ipak jedan koristan posao, to suočavanje ništa drugo nego lica s naličjem i to učenje ako već ne na tuđim, onda bar na vlastitim greškama. Što se događalo i dogodilo s Dubrovnikom i Dubrovčanima u najširem smislu u proteklih dvadeset godina? Činjenice o golemim materijalnim, još više ljudskim štetama, o hrvatskoj neovisnosti i samostalnosti i pripadnosti Dubrovnika svemu tome, zasad, barem po meni, kao i još uvijek više formalnom, a ne stvarnom prijelazu iz socijalističkog ili kapitalističkog poretka sa svim svojim sastavnicama, kako hoćete, o demokraciji, političkom pluralizmu i sve tako, ne treba ponavljati. Neki je moj zaključak, nakon svega, da se "okvir" Dubrovnika posve promijenio, ali znatno manje "slika" ili sadržaj. Ne može se poreći činjenica da se ovdašnji obični i neobični puk, barem što se tiče materijalne obnove, pokazao i dokazao "žilavim" i ne može se poreći činjenica da su tome, iako ne uvijek u mjeri u kojoj smo zaslužili u odnosu na žrtvu, pridonijeli i hrvatska država i oni koji su je vodili, pa i oni koji su Gradom upravljali. Međutim, materijalna obnova i nova izgradnja i uopće tržišna i svaka druga prilagodba novom bližem i daljnjem, pa i globalnom okruženju nisu se ni po dinamici, ali ni po kakvoći ni količini  "događali", što bi ekonomisti rekli, u optimalnim razmjerima, odnosno "najboljim u zadanim okolnostima". Činilo se da će na valovima hrvatske nacionalne samostalnosti i državotvornosti i oni, ajmo rijet "gori" i oni "doli" "punim plućima" raditi za svoju, ali jednako tako i javnu, opću dobrobit o čemu se stalno pričalo i davalo na znanje svekolikom hrvatskom puku, posebice neposredno prije raspada bivše države i sustava i uskrsnuća slobodne i samostalne hrvatske države. Slagao se sa mnom netko ili ne, držeći me ovakvim ili onakvim, taj narodni entuzijazam i euforija potrajali su ne puno dulje od potpunog oslobađanja Dubrovnika, a onda je, više ili manje, kako gdje i kako kada nastupila "prvobitna akumulacija kapitala" ili "divlji kapitalizam" i u kojemu se se najbolje snašli oni koji su "razumjeli okolnosti vremena i mjesta" i u mnogim slučajevima dovršili ono što ni "zavojevačke" granate nisu uspjele. Nije tu riječ toliko o tome kako se netko preko noći obogatio ili stekao pravo koje po ničemu ne bi imao, čega je podosta bilo, koliko o prevladavajućoj misli i praksi u glavama mnogih kojih su o nečemu, pa i o poduzetništvu odlučivali, o politici neću, bila ta da svijet počinje od njih, da oni "ondašnji", kako ih sve već nisu zvali, pa i vrijeđali, nisu pojma imali i odbacivali i elementarne činjenice o ondašnjoj lokalnoj ekonomiji i gospodarstvu, tržišnoj prilagodbi i sl. Najprije jedno, kako to da ti "ondašnji" nisu pojma imali ako je agresor "nanio" tolike materijalne štete, točnije tada stvorene materijalne vrijednosti i kako to da su svi predratni makroekonomski pokazatelji, od fizičkih i financijskih do zaposlenosti bili i još uvijek su neusporedivo bolji, čak i kad se oduzmu ratne štete. U jednoj od idućih kolumni "Osoba tjedna" opisat ću "ondašnjeg" i još uvijek najboljeg menadžera kojega je ovaj Grad ikad imao i koji je u poduzetništvui u ravni onima što su u drugim područjima, poput Boškovića, Držića, Gundulića ili Getaldića  bili. Puno je tih tadašnjih materijalnih vrijednosti uništeno u pretvorbenim i privatizacijskim procesima, pa i raznim kriminalnim radnjama, a nepodnošljivo je malo novih stvoreno i na kraju imamo to što imamo i tu smo gdje jesmo i teško mi je i povjerovati da je baš sve tako i nikako drugačije moralo biti. Nisam baš toliko naivan, točnije svjestan sam da ne baš malobrojni puk ili narod, pod utjecajem vlastodržaca ili jednostavno vlastitog uvjerenja, sve ovo što se događalo i događa i tu gdje jesmo zapravo je time i zadovoljno, držeći da je dovoljno već i to što smo tobože svoji na svojem, što smo uklonili navodni ondašnji mrak, što je "upaljeno svijetlo" i da nije toliko strašno ako nas kradu "naši", a ne "njihovi". A sve ostalo i bolje doći će samo po sebi ili će nam to netko drugi, a ne mi sami učiniti, kažu takvi. I ne da mi đavo mira, i dalje tvrdim da su dubrovački razvojni potencijali, uglavnom zbog svega navedenoga i koječega drugoga nenavedenog još uvijek, ali ne zadugo takvi da bi mogli biti uz stručnu, razboritu i održivu na dugi rok strategiju i politiku i dvostruko, pa i više, što bi se reklo ekonomski, valorizirani, za osobnu i javnu dobrobit i Dubrovnika i Lijepe naše. Ali je očito, opet posve svejedno zbog čega, da se već godinama "trvimo" i dijelimo, bavimo prošlošću, a tek "reda radi" budućnošću, rasipamo zdravu, a nerijetko i širimo negativnu energiju, gušimo se urotničkim teorijama i stalno očekujući od "majke države" da svoju djecu, pa i odrasle pomogne, preferirajući politički podobne i sputavajući navodno politički nepodobne, išćuđavajući se, pa i sputavajući takozvane nepoćudne i htijuće po ovome ili onome subjektivnom kriteriju. Moj je skromni zaključak da takvo ozračje nipošto nije jamstvo neke bolje i sretnije budućnosti, vlastitog i općeg boljitka i ne samo dubrovačkog, ovakvog ili onakvog puka. Nemam, a neznam tko uopće i ima takvu moć za promijeniti i ne samo ovdašnju, stoljećima taloženu, ali i skoro i nepromjenljivu ćud i mentalitet običnog i neobičnog puka i uskladiti je sa suvremenim "zahtjevima" vremena i prostora. S vremena na vrijeme, to mi jedino i preostaje, valja upozoriti na svu štetnost takve ćudi i mentaliteta i za one koji su ga sami ili nametnuto prihvatili, ali i one koji sve to ne prihvaćaju, na njihovu žalost. Kako bilo – u jednoj se stvari ništa nije promijenilo ili dogodilo u proteklih dvadesetak godina i ne samo ovdje, a ne vjerujem da će se ikad i promijeniti – naime i dalje je svatko kovač ili krojač svoje sudbine, pa i sreće i od toga se pobjeći ne može. Ali je i žalosno da skupo plaćenu slobodu i neovisnost nismo puno bolje i produktivnije iskoristili, a kako mi se čini, opet svejedno zbog čega, već je i dobrano /ras/prodajemo. I dalje krivca i krivnju tražimo u drugima ili trećima, čak i nepostojećima, nikad u sebi. Kamo to vodi, razvidno je za onoga kome se hoće biti razvidno, ali čini mi se da je "daltonista" previše.

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute