POLITIKA EKONOMIJE

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Pomalo me i čudi da je ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena dvojici američkih znanstvenika za svoje radove kojima su objasnili utjecaj "ekonomskih mjera i politika na makroekonomske učinke kao što su pad ili rast BDP-a, inflaciju, zaposlenost i investicije". Naime, toliko je očito, čak i ne nekom ekonomskom znalcu, da je utjecaj i takozvane opće, a ne samo makroekonomske politike i političara i ne samo u "hrvatskom slučaju"  na ključne makroekonomske pokazatelje poput BDP-a, razine inflacije, /ne/zaposlenosti, stope ulaganja, izvoza ili uvoza, gospodarske strukture i sl. golem, pa čak i presudan, da je to skoro samo po sebi objašnjivo. Ipak, u svemu tome dobro je da su taj politički utjecaj na makronomsko okruženje i posljedice i empirijski dokazali Thomas J. Sargent sa sveučilišta u New Yorku i Christopher A. Sims s Princeton sveučilišta. Jer znate, kad o bilo čemu raspravljamo i pričamo, i ne samo o ekonomiji i kad o bilo čemu odlučujemo najčešće nemamo dovoljno ili čak nimalo dokaza o nečemu što je tome tako ili što će nešto biti. U najkraćem, užasno smo površni, a i većina nas je i sveznalica što i nije opasno kad se ostane na razini rasprava, priča, "okruglih" ili "pravokutnih" stolova koliko je opasno kad u svemu tome imamo moć odlučivanja i provedbe. Nisam pristalica ni onih "struka stručnjacima", "umjetnost umjetnicima", pa ni one "daj dite materi", jer uvijek treba biti otvoren i prema slučajno ili namjerno "nepozvanima", uvijek biti spreman na iznenađenja i uvijek osloboditi prostor i mjesto "neočekivanima" ili "nepredviđenima", čime dokazujemo i vlastitu veličinu i čime svi dobivamo i nitko ne gubi, uključivši i te "kočničare". Ma koliko se branila ovim ili onim, ponekad i s dosta argumenata, ali nikad sa svim, činjenica je da hrvatska makroekonomska politika, ponekad i opća, nisu i opet treba reći, ne zna se kad će, dovesti do najboljih učinaka, odnosno ekonomski održive stope rasta BDP-a, razmjerno prihvatljive i produktivne zaposlenosti, međunarodno konkurentnog i izvozno usmjerenog poduzetništva, zavidnog životnog standarda stanovništva, ravnomjernog i usklađenog razvitka svih hrvatskih regija i ekonomski i ekološki održive ukupne ekonomske i socijalne strukture. Ono u čemu se uspjelo, valja to priznati, makar uz brojne negativne posljedice, poput goleme zaduženosti, uslužne, a ne proizvodne, uvozne a ne izvozne orijentacije i takozvanog neoptimalnog korištenja nacionalnog bogatstva jest barem nominalno niska stopa inflacije, zahvaljujući tvrdokorno ipak nerealnom tečaju kune spram vodećih svjetskih valuta, što zagovaratelji takve politike nazivaju monetarnom stabilnošću. Ali već ako se upustimo u analizu kupovne moći hrvatskog stanovništva i poduzetništva unatrag desetak godina očito je i ona u padu, što znači da je, makar i prikriveno, prekomjerne inflacije ipak bilo. Uzgred, koliko god je inflacija kao opći porast cijena u odnosu na usporedno razdoblje opasna, ništa manje nije opasna ni deflacija kao opći pad cijena u odnosu na usporedno razdoblje. Deflacija dovodi do smanjivanja svih oblika potrošnje, "umrtvljenja" poduzetništva, pada ulaganja i tehnološkog zaostajanja, uz privid da je zapravo sve u redu. Ukupnu, i ne samo hrvatsku makroekonomsku, nego i opću politiku, koliko mi um doseže, shvaćam kao populističku. Dakle onu koja svojim rješenjima i na kratak rok, uvijek od izbora do izbora, podilazi najčešćem biračkom tijelu ili puku, sa svojim širokim spektrom subvencija, potpora, privilegija i brzo zaboravljivih obećanja. Ovdje kod nas, još uvijek i tko zna dokad, na stupnju demokracije i političkog pluralizma na kojemu jesmo, makroekonomska problematika, razvitak poduzetništva, dokidanje svekolikih monopola u svemu i svačemu i tome slično ne donose takvim strankama i njihovim vođama glasove, barem ne u dovoljnoj količini i tu nije riječ o "zloglasnom" neoliberalizmu, nego o još uvijek "stečevinama" socijalizma ili komunizma, koje smo možda iz rječnika ili nominalno izbacili, ali iz glave i mentaliteta nipošto. U predvečerje parlamentarnih izbora hrvatske političke stranke i njihove vođe, s lijeva na desno, možda i imaju, ali se ne usuđuju običnim i neobičnim biračima podastrijeti mjere i sredstva makroekonomske politike kojima kane pokrenuti i ne samo poduzetništvo, nego i silnu administraciju i upravu na svim razinama, a ni ciljevi im nisu posve jasni, a nerijetko su i oprečni. Čini se da se hoće, a već je to i /o/davna svakidašnjica postići to da "vuk bude sit i ovce ne broju". Pa i to nije za čuditi. Političarima je glavna, zapravo i jedina zadaća prikupiti što više glasova i dokopati se vlasti, a onima koji stvaraju realne vrijednosti, dakle poduzetnicima, ostvariti što veći profit i udjel na tržištu. Kako su ovi potonji, poduzetnici i njihovi ovisnici u "debeloj" manjini, a vlastodršci i njihovi ovisnici, odnosno državni i paradržavni činovnici i svi proračunski korisnici u "debeloj" većini, za političke stranke i njihove vođe gubljenje je vremena pričati o ekonomiji i onome što oni tamo kane učiniti i na populističkoj retorici, raznim vrstama ništa drugo nego zadavanja "straha u kosti" od bauka komunizma do bauka Jugoslavije prikupljati glasove tog većinskog biračkog tijela. Najčešćem biraču prihvatljiva je takva retorika i praksa koja ga lišava brige o samome sebi i koja tu brigu prepušta majci državi, strankama i "univerzalnim" političarima. To je kod nas već i od onih vremena navika, ta očekivanja i nade nečega od nekoga, a ne od sebe. Prosječan birač razmišlja na kratak rok, rijetko na dugi, čak je i egoističan, ne hajući za time kakav trag sobom ostavlja čak i najbližoj svojti. To za izlazak iz ove recesije i brži razvitak Lijepe naše ne može, niti je ikad igdje bilo jamstvo. Ali, nipošto ne dajem za pravo ni onima navodno doli koji stalno kude one gori ne usuđujući se ni izići iz zagušljivih ili nezagušljivih kafića i uključiti se u /pred/izbornu utakmicu i dokazati "na terenu" da znaju i umiju bolje. A ne trebaju se ni toliko ljutiti što demokracija na površinu ne izbacuje najbolje, nego nerijetko i najlošije "elemente" društva. Jer, o tome postoji suglasje da je demokracija najmanje loš izbor od svih političkih sustava i uvijek se može njome braniti onim što se tražilo to se i dobilo. Makar, ima podosta primjera da se diktatura, odnosno suspenzija demokracije pokazala ekonomski djelotvornijom, odnosno produktivnijom. Međutim, tada se ne može reći da se dobilo što se tražilo, kojega li apsurda.

HNB tečajna lista

24.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,105210
CHF CHF
1
6,707687
GBP GBP
1
8,216618
USD USD
1
6,605647
EUR EUR
1
7,381810
$ Odabir valute
= Odabir valute