MOĆ NAVIKE

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Nemoguće je, odnosno Sizifov je posao, naravno ne i samo u Lijepoj našoj, što nije nikakva utjeha, u ovom dobu posvemašnjeg ravnodušja, krajnjeg egoizma, pa i narcisoidnosti, iznositi i pred najbližim vlastite jade i muke. I nema ništa od one prema kojoj nije mudrost govoriti, nego /sa/slušati sugovornika, prijatelja, poznanika ili neprijatelja. A i nerijetki nemaju ni takta, ni načina, pritiskajući vas nerijetko i satima svojim jadima, mukama, ali i arogancijom, sveznanjem, hinjenim samopouzdanjem, trivijalnostima i koječime, sve u svemu užasno dosadnim, duhovno i materijalno neproduktivnim. Sad još da i ne pišem o ovim ili onim kuknjavama, nepravdama, navodnim "fukarama" iznad i pored nas, dobrim takozvanim malim, običnim ljudima i lošim i neobičnim vođama ili oni koji nas vode i o kojim navodno ovisi naša sudbina. A dragi i manje dragi, nikad mrski moji bliži ili daljnji, znajte da vaša sudbina ovisi odlučujuće ovisi o vama samima i jadni ste ako ste to odlučujuće u sudbini prepustili nekome drugome, vođi, višemu, makar se većina i ne slagala s tim. Tako je to po meni i tu vam nema niti će ikada biti te odlučujuće izvanjske pomoći i gubite dane, mjesece, a mnogi i godine očekivajući Godota, odnosno nekoga koji će nas izbaviti, usudio bih se reći i duhovno i materijalno. Uvijek se u čudu nađem, doduše sve manje, kad me čeljad /pri/upita što će biti s njom samom, za koga će glasovati i u krajnjem što će stare ili nove vođe ili država učiniti za tu istu čeljad, a nikad što oni mogu i trebaju učiniti za svoju državu ili domovinu, u ovom slučaju hrvatsku. Razmišljajući o tome, dakle tim /prevelikim/ očekivanjima od ovih ili onih i drugim, ali i ništa drugo nego zabludama najčešćeg puka, odnosno uvjerenja da će sve upitnijom hrvatskom neovisnošću i samostalnošću sve bolje i pojedinačno i opće doći samo po sebi, a da se i ne pomaknemo, naprosto dolazim do zaključka da je sve to nasljeđe, barem u mentalitetu, onog socijalizma, za nerijetke komunizma, svejedno. A taj se sustav svodi na to da brigu, uključujući i egzistencijalnu, o nama vodi svemoćna država i njezine vođe i da mi možemo mirno spavati i da briga o nama samima uopće nije naša stvar. A to nasljeđe, taj mentalitet, ne treba se zavaravati, vidimo to primjerice kroz enormnu politizaciju svega i svačega, uključujući i ekonomije, nakon onoga, kako nego duhovito kaže mraka i paljenja svjetla hrvatske neovisnosti, demokracije, kapitalizma i svega ostaloga, dakle to nasljeđe ili "baština", taj mentalitet, to vrlo nisko ili nikakvo samopouzdanje, ta ovisnost, pa i strah od onih gori ili države, sve je to ostalo do danas i tko zna dokad, odnosno što bi se reklo, forma se promijenila, ali sadržaj uopće ne. Svakodnevne priče su iste, pa možda čak i grublje, sve ljubavi i mržnje su na svom mjestu, opet možda čak i grublje i možda sam i "daltonist", ali svakidašnje slike i prilike ovoga, kako čijega i kako kome Grada manje ili više su iste onima prije dvadesetak, tridesetak, možda i stotinjak i više godina i barem ovdje teorija /r/evolucije ne prolazi. Ipak, podosta toga dobroga, "staroga" je srušeno, javno osuđeno, pa i licemjerno odbačeno, a premalo, nerijetko i ništa novoga i boljega nije stvoreno. Kako mi se čini, već desetljećima grijemo, a i to najbolje ne činimo, toplu vodu, opiremo se promjenama od kojih bi i sami imali puno koristi, jer je užasno važno, presuđujuće, tko pokreće te promjene, a ne kakve su te promjene same po sebi. Ne treba se libiti ni toga i reći da smo klasno društvo u najgorem značenju, slabe ili nikakve vertikalne i horizontalne protočnosti ljudi, novca i robe, mali ili veći monopoli razmnožili su se do pandemijskih razmjera i u svim djelatnostima, od poduzetništva do kulture i ponekad razmišljam treba li zapravo sve te, uglavnom male, a ima i malo većih "Kartaga" ovako ili onako razoriti. I uvijek dođem do istog zaključka, za tako što nema ni kreativne energije ni političke volje, jer interesi, pojedinačni ili skupni, mali ili veći jači su od svega. A najjača je moć navike i već spomenuti mentalitet, pa i neki iracionalni strah od drugoga i drugačijega, nametnut ili ne, u krajnjem opet svejedno. Ipak, uzeti sve to kao fatum, odustati, predati se, "ubijati vrijeme", ovako ili onakok, taj Božji dar, najgore je rješenje od svih mogućih rješenja i važno je to shvatiti i prihvatiti što prije, to bolje. Dakle, suočite se s vlastitom egzistencijom, sa samim sobom, /pre/uzmite svoju sudbinu u svoju glavu i ruke, imajte vjeru, molite se ako ste vjernik, ne dopustite da vas sputava sumnja, nikada, baš nikada se sve neće poklopiti u vašu korist i ne čekajte da se to dogodi, to poklapanje, jer nitko i nikad, od kako je svijeta i vijeka nije ga dočekao. I držite se one, za neke najvećeg književnika svih vremena Fjodora Mihajlovića Dostojevskog: "Ako se na putu do cilja počneš zaustavljati da baciš kamen na svakog psa koji zalaje na tebe, do cilja nikad nećeš stići.” Jednostavno, morate se sami obračunati s vlastitim navikama, promijeniti ih, za vaše, time i opće dobro. Jer, po meni, opće dobro je zbroj pojedinačnih dobara i primjerice od uspješnog poduzetnika imaju svi koristi, a ne samo on, kako se to kod nas najčešće shvaća, ali nažalost i ne prihvaća.

HNB tečajna lista

24.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,105210
CHF CHF
1
6,707687
GBP GBP
1
8,216618
USD USD
1
6,605647
EUR EUR
1
7,381810
$ Odabir valute
= Odabir valute