ZIMSKI SAN

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Najprije, da ne zaboravim. Političari i politika, barem po meni, osim zadaće da miri nerijetko nepomirljive u krajnjem ništa drugo nego interesne skupine i njihove materijalne pohlepe, trebala bi, odnosno morala poticati i ohrabrivati svekoliki puk na, što bi se ekonomski reklo, optimalno korištenje svih resursa i potencijala područja koje pokriva, dakle općina, gradova, županija i države. Ako to neće ili ne zna činiti, dakle ako ne jača ekonomske temelje i ne utire perspektive kvalitetnog življenja naroda, ne radi dobro svoj "posao" i u, kako se ispostavlja, samo u razvijenom demokratskom sustavu, što u hrvatskom slučaju još uvijek nije, ne mogu proći u izbornoj proceduri ni takvi političari ni takva politika. Ovdje, kod nas, to još uvijek nije i neće ni ovaj put, u skorašnjim parlamentarnim /općim/ izborima biti odlučujuće, dakle gospodarski programi i njihovi provoditelji, iako je krajnje vrijeme, s obzirom na sve jade s kojima se suočavamo trebalo biti odlučujuće. Što se tiče ovoga, nekome lijepoga, nekome ružnoga Grada i njegove čeljadi, mi već, evo i puna dva desetljeća, ponovno tonemo u zimski san, koji traje otprilike sedam mjeseci, tamo negdje do svibnja i čekamo da se iznova ukažu cruiseri, turisti i izletnici, s kojima se koliko-toliko održavamo na površini, makar nam po onome kako radimo i koliko su nam dobrodošli i nisu baš mili. Dubrovnik već i puna dva desetljeća, opet koliko-toliko živi u prihvatljivom "bioritmu" svega četiri ili pet mjeseci i ne samo u gospodarskom smislu, a preostalih sedam ili osam mjeseci bavimo se drugima, najčešće neprijateljima, ovakvim ili onakvim i navodnim prijateljima i poznanicima, "onima koje smo voljeli prije njihovih uspjeha, a poslije tih uspjeha više ih ne volimo, jer i ne samo ovdje, njihova slava i uspjeh se ne praštaju" kako bi rekao Meša Selimović. Ima i takve čeljadi, ponekad mi se učini i previše i opet ne samo ovdje, kojoj nije muka što su im "dvije krave krepale", ako su susjedu "tri krave krepale" i uopće, tuđa briga nam je važnija je od vlastite, a i ne "čisti nam se ispred vlastitog dvorišta", a nerijetko dolijevamo i ulje na vatru posrnulih. A ja vam tvrdim, kad je već riječ o tome, da nikome ne bi trebalo biti milo kada bilo čije "krave krepavaju", ni naše ni njihove i nitko se nije ni duševno ni materijalno obogatio od tuđih nevolja i vlastite mržnje, što nas ništa drugo nego i u duši i izvan nje razdire. Samo što to nikad nećemo ni sebi ni drugima priznati. Nipošto mi se ne čini ugodnim ovaj zimski san u koji već godinama u ovo doba tonemo, u kojemu ništa ne radimo na sebi, niti se bar pripremamo za nešto bolje i ne učimo se ni na vlastitim ni na tuđim promašajima i uvijek nalazimo za naše muke krivce u drugome i drugačijima, nikad u sebi. Mi nismo ništa drugo nego uglavnom gubitnici bitke sa samim sobom, koja jest najteža bitka i od koje se najčešće klonimo, pa se tako ne držimo ni one "pomozi sam sebi pa će ti i Bog pomoći". Iako su, kažu materijalne ratne štete goleme upravo u najvećem dijelu negdašnje dubrovačke općine, tu se postavlja logično pitanje jesu li te "komunjare" i "jugo/nostalgičari", kako ih sad najčešće zovu oni koji su i sami to ne tako davno bilii, dakle jesu li oni bili baš tako "loši momci" kad su toliko toga izgradili i uspostavili jednu, rekao bih uravnoteženu gospodarsku strukturu u kojoj je turizam bio važan, ali ne i presudan, kakvo je stanje danas. Bilo je i industrije i poljoprivrede i građevinarstva i "naše" trgovine, socijalna i zdravstvena skrb bila je puno bolja i da sve ne nabrajam i što je najvažnije, Dubrovnik je živio i radio cijelu godinu, doduše i onda ljeti intenzivnije, a bogami su ondašnji direktori, sada ih zovu menadžeri, bili puno sposobniji i znali su puno više "dovući", a ne "odvući" iz Dubrovnika. Primjerice, jedan od takvih je bio Roko Lujak, direktor u ondašnjim, puno većim razmjerima, čuvene trgovačke tvrtke "Minčeta", tvorac prve istoimene robne kuće na hrvatskom Jadranu /1965/, "istjerivač" vojarne ondašnje JNA iz Dubrovnika i prenamjene njezinog kompleksa u gospodarske, danas u administrativne svrhe, pokretač projekta HTC Dubrava Babin kuk, s planiranim kapacitetom od 5.000 kreveta i svim zabavnim, športskim, kulturnim i drugima sadržajima /koji se nikad nije ostvario u svojoj punoći i zbog čega nije nikad ostvario optimalne financijske učinke/, začetnik informatičke kulture u Dubrovniku, prepoznatljive u najširim i ne samo hrvatskim okvirima i još koješta drugo. Takvog poduzetnika poput ondašnje "Minčete" nema ovuda ni danas, u "svijetlu" kapitalizma i tržišta. Toliko uspješnog i vizionarskog direktora, ako baš hoćete i "našeg" čovjeka, Dubrovnik nikada nije i teško da će zadugo imati i po meni spada u red najznamenitijih Dubrovčana "svih vremena", ništa manje vrijednog od Gundulića, Držića, Boškovića, Vojnovića i sl. Jer, sve što je Lujak učinio učinio je u Gradu i za Grad, Dubrovnik i to je, po meni, jedino objektivno mjerilo u procjeni nečijih vrijednosti i zasluga, ma kakvog podrijetla i svjetonazora taj bio. Namjerno sam skrenuo s teme, spominjući Roka Lujaka i njegovu veličinu, kako bi naglasio potrebu radikalnog, doduše dugoročnog mijenjanja postojeće, monokulturne gospodarske strukture Dubrovnika i njezinu nadopunu proizvodnim i intelektualnim djelatnostima i ublažavanju ovisnosti o ćudima receptivnog turizma i njegovoj skoro nikakvoj profitabilnosti u baznim jedinicima, poput hotela. Ne treba ni ponavljati da sezonski karakter i ne samo gospodarstva i poduzetništva deformira i sam mentalitet i karakter najčešćeg puka, što je posljedicu višemjesečno nerada i "hladovine". Jer, kad se ne radi, ma bilo što, svašta živom čovjeku pada napamet i sve njegove mane i slabosti isplivavaju na površinu. Po meni, potrebno je jedno posve novo i za nova vremena prihvatljivo promišljanje Grada i njegove čeljadi, otvorenost za nove ideje i nove ljude i shvaćanje da će, kako bi Murphy rekao "ako se stvari same po sebi razvijaju, odnosno to im se dopusti, ići će samo prema gorem, nipošto boljem". Sve je izloženo stalnoj entropiji i propadanju, tako i već potamnjeni sjaj i brand Dubrovnika, tome smo svi i sami izloženi i ako se tome ne odupremo, promijenimo i uskladimo sa zahtjevima vremena, tržišta i novih mjerila, postupno ćemo venuti i postati ne samo zemljopisna, nego i duhovna provincija, kakvih iskustava sa sličnim sredinama ima već i stoljećima i diljem svijeta.

HNB tečajna lista

22.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,103697
CHF CHF
1
6,682634
GBP GBP
1
8,231485
USD USD
1
6,569661
EUR EUR
1
7,383642
$ Odabir valute
= Odabir valute