NEPAMTLJIVA GODINA

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Što bi se moglo reći za Dubrovnik 2011? Po meni, ništa osobito lijepo. Štoviše, puno toga je bilo ružnijeg i sve u svemu bila je to jedna stagnantna, ako ne i nazadna godina počevši od poduzetništva, preko takozvanih društvenih djelatnosti /kulture, obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, športa/ sve do politike na svim razinama. Potonjoj, treba li to ponavljati, temeljna je zadaća stvarati infrastrukturne i komunalne pretpostavke, odnosno uvjete za obnovu u srpsko-crnogorskoj agresiji stradalih materijalnih resursa /od koji mnogi još nisu obnovljeni/ i razvijati ukupno pozitivno ozračje, otvorenost i protočnost za sve one koji kreiraju istinski nove vrijednosti u svim područjima života lokalne zajednice. U tom se, dakle svojem glavnom poslu političari i nisu baš istakli. Podosta puta grijala se topla voda, pojedinačno i egoistočno nadmašilo je opće i javno. Razvidni su i osobni animoziteti među onima koji odlučuju o nekim važnim gospodarskim i društvenim pitanjima, podjele na "naše" i "njihove" sa svim svojim negativnim posljedicama su bile još izraženije, s obzirom da je 2011. bila i izborna godina na državnoj razini. U tim sukobima, a neki od njih su i hinjeni, najviše strada većina običnih i neobičnih građana, važni razvojni projekti ili se uopće ne pokreću ili se odvijaju "puževim koracima". /Pre/puno je bilo riječi, a /pre/malo djela. Ne smije se biti neobjektivan i globalna ekonomska i financijska kriza, za koju kažu da će se u 2012. pretočiti u depresiju, s padom kupovne moći stanovništva i poduzetništva umnogome je pridonijela ukupno sivoj slici Dubrovnika u spomenutoj godini. Ali, treba reći da Dubrovnik stagnira i nazaduje, skoro pa u svemu već i preko šest godina i da spomenuta kriza nije jedini, usudio bih se reći nije ni glavni uzrok ovoga sivila, pesimizna i bezvoljnosti što nas svakodnevno pritišće. Trebalo bi zapravo napraviti jednu, možda čak i znanstvenu studiju zbog čega se Dubrovnik i njegova čeljad, moglo bi se reći i od hrvatske samostalnosti bavi sama sobom, zbog čega su snage regresa jače od snaga progresa, zbog čega nema ni novih i provedivih ideja i zbog čega sve počinje od onoga tko je taj netko što nešto hoće, a ne što je taj netko što nešto hoće i kakve su mu "reference", zbog čega su riječi važnije od djela, zbog čega se uspješnom sve može oprostiti ali uspjeh nipošto i napokon zbog čega smo izgubili puno toga što nas je resilo, posebice naše pretke, u pitanjima rada, stvaralaštva, tolerancije, sklada i uljudbe. Zapravo je i ozbiljno pitanje postoji li u Dubrovniku uopće kompetentna "kritična masa" čeljadi kojoj je stalo da se Grad izvuče iz ove pomalo već i agonije. To bi trebali biti oni stručni, pokretljivi i hrabri kojima je Grad sve, za koji su i egzistencijalno vezani i kojima je on sudbina na svaki način, njima i novim naraštajima Dubrovčana. Meni se čini da je takvih sve manje, da sve više "odhode" u druge hrvatske krajeve, ali i u "bijeli" svijet, posebice školovani mladi. Netko tko zarađuje kruh negdje vani, a živi u svom Gradu, i nije osobito zainteresiran za njegovu budućnost, a takvih nije malo i ne mogu se ni uvrstiti u tu "kritičnu masu". Otuda, po meni i goleme prepreke u pripremi i izvedbi važnih infrastrukturnih i poduzetničkih projekata. Podosta ih se boji i promjene demografske slike, identiteta, pa i mentaliteta Grada i njegove čeljadi što svaki razvojni iskorak neminovno donosi i to su povijesni procesi koji se ne mogu zaustaviti, a ako se zaustave, slijedi stagnacija, nazadovanje i propast, ma što mislili o tome. Dubrovnik se ne može razvijati niti imati perspektive na starim obrascima ili predlošcima, brand se mora stalno tržišno i financijski potvrđivati, što znači i inovirati, prošla su vremena kad su turisti hrlili ovamo i još više trošili. Primjerice, turisti danas imaju diljem svijeta i jeftinije i nerijetko zanimljivije alternative, konkurencija je u turističkoj ponudi žestoka, a na našu nesreću stopa povrata ulaganja u turističkim projektima /pre/niska je i odbojna ozbiljnim ulagačima. Za naše infrastrukturne muke strani ulagači nemaju nikakvog razumijevanja, a i u općoj razvojnoj strategiji Hrvatske prolazimo vrlo slabo. Dubrovnik danas nema toliko jakog političara koji će "lupnuti šakom o stol" i uvjeriti vlasti u Zagrebu da se potencijali Grada ne mogu mjeriti brojem stanovnika i udaljenosti od ekonomskih središta. Lako je objasniti da će se uloženo u Dubrovnik višestruko "naplatiti" i da će sama hrvatska država od toga imati goleme koristi. Ali tako što teško je i očekivati od države koja je snažno centralizirana i koncentrirana i od načela demokratskog centralizma koji se primjenjuje i u pluralističkom stranačju, dakle načela podobnosti i poslušnosti, a ne znanja i stručnosti i tu se nije ništa promijenilo još od onih, kako se nekad grmilo, a sada sve manje, "mračnih" ili "vunenih" vremena. Zaključno, 2011. općenito promatrano, za Dubrovnik i naše sugrađane, po ničemu neće biti osobito pamtljiva godina, ako izuzmemo par lokalnih političkih i poduzetničkih afera. Ne daj Bože samo da je pamtimo kao bolju od 2012. u koju smo zakoračili. Eto na što smo se sveli.

HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute