JAVNO /NI/JE I PRIVATNO

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Uočio sam, a to je posljedica one "nije važno što, nego tko govori" kako postoji jedan, ne znam u kojem obujmu nesporazum između mene i onima kojima se obraćam. A on se svodi na to da ja eto "mudrujem", "pametujem", da nekome nešto namećem mimo njegove volje, čak i da naravno tajno pišem po "narudžbi" nekih lokalnih i širih moćnika i sl. Niti na kraj pameti mi ne pada dokazivati da tome nije tako. To vam je naprosto jedan Sizifov posao, jer većina kako vas je "percipirala", odnosno kakav njihov subjektivan dojam ostavljate na nju, neće promijeniti svoja uvjerenja unatoč svoj sili suprotnih činjenica i sl. To nije moj diskurs, odnosno stajalište i ljude promatram kao promjenljiva bića, ništa im ne zamjeram niti se ljutim i grozim se svake iracionalne dosljednosti koju nerijetki uzimaju uvijek i samo, bez ostatka za nečiju vrlinu. Nekad sam mislio kako se mentalitet, karakter i sve ostalo može mijenjati revolucijom ili silom. Ali tek u kombinaciji sa životnom praksom i čitanjem meni umnih književnika spoznao sam da je to jedan vrlo spor evolutivan proces koji neće nikad ni završiti, odnosno neće se nikad "poklopiti" sve okolnosti i uvjeti pa da se pokrenemo i u tome je ljepota i izazov življenja. "Težnja za sigurnošću neprijateljski se odnosi prema riziku i kreativnosti", rekao je meni dragi američki katolički teolog Michael Nova. Spoznao sam i to da svi mi nismo bogzna što, da smo se precijenili i da otuda proizlaze sva naša razočaranja, ljubomore, jal, mržnja...Mi smo ustvari slabašna bića, uglavnom licemjeri, nemamo se hrabrosti otvoreno suočiti s onim moćnijim koji nas pritiskaju, guše ovim ili onim, koji s nama manipuliraju i podilazimo raznim oblicima kolektivističkih ideologija i svjetonazora, ali ni hrabrosti suočiti se sa samim sobom i onim tamnim naličjem sebe samih. Kad je riječ o licemjerju, svi smo licemjeri, ali ipak ne u jednakoj "količini". Oni koji su manji, da i ne pišem o najmanjim, na dobrom su putu ili su već proglašeni umobolnicima, dakle luđacima od strane kolektivne, nerijetko i histerične većine. Tako sam vjerojatno i ja "luđak" kad vam sad tvrdim da ne postoji odvojeno privatni od javnog interesa. Ne postoji, mili moji, "profiteri" koje rade samo za sebe, zgrču bogatstvo, bešćutnici, "grubijani" i sve tako, a da takvi mogu biti bez onih koji im to omogućuju, a to su potrošaći, kupci i svi i oni koji njihov um, vještinu i volju kroz robu i usluge kupuju i plaćaju. barem je tako u razvijenom kapitalističkom svijetu koji jest u krizi, to je nedvojbeno, ali svaka druga alternativa, tvrdim vam, posebice socijalistička ili bilo koja druga kolektivistička, vodi u siromaštvo i još veće nepravde. Jedno malo pitanje za svakoga koji razmišlja u takvim kategorijama: Biste li radije živjeli u "truloj" kapitalističkoj Americi ili komunističkoj Sjevernoj Koreji? Biste li bi se odrekli materijalnih, pa i duhovnih blagodati koje je donijela akumulacija kapitala, odnosno kapitalizam bar za jedan dan? Ne vjerujem u pozitivan odgovor. Dakle ovako: Ako je javni interes izgradnja škola, crkava, skrb o ne svojim izborom slabijima, pa i zaštita okoliša, kako se on može ostvariti, odnosno tko će to platiti? Država, Grad? A odakle državi novac? Samo i jedino od onih koji stvaraju nove materijalne vrijednosti koje njegovo veličanstvo potrošač ili kupac potvrdi na nikad posve slobodnom, ali ipak tržištu. Dakle, "zločinci" profiteri, kapitalisti, poduzetnička, kakva god da jest, ali ipak riziku tržišta, pa i politike izložena klasa. Možda mi se nešto muti u glavi, ali ne vidim drugi način. Privatni, konkretnije profitni i javni interes su, kako se to umno kaže "kompatibilni", sukladni, međusobno ovisni i jedan bez drugog su neostvarivi, što god mislili. Ne znam je li to demagogija ili neznanje, svejedno, jer i neznanje nas ne oslobađa od odgovornosti, ali ta tolika "briga" za javni interes kojom se u biti samo privremeno zaustavlja nešto što će se ionako dogoditi i mimo naše volje, kad se sve uzme u obzir, nije ništa drugo nego svojevrsno licemjerje i čista manipulacija. Podosta ljudi koji se protive poduzetnicima, takvim kakvi jesu, novim projektima, promjenama, dakle konzervativci, ali i socijalisti nisu ni svijesni koliko štete i vlastitoj djeci, novim naraštajima iako su sebi uzeli za pravo da govore u njihovo ime. Općenito uzevši, što je i najčešće, ljudi zapravo i ne sagledavaju posljedice svojih riječi. A što je još i važnije, svojih djela i kad se s posljedicama suoče, to shvate, ali je već kasno. Sav moj umni napor kroz ove kolumne i drugdje svodi se na to da ljudima ukažem upravo na te posljedice. Tu je riječ o nekakvom vlastitom viđenju posljedica nečega, nikakvom dociranju i nametanju bilo čega i bilo kome. Uostalom ta i "tko sam ja da sudim". Nakon svega, za što mi je trebalo podosta vremena, iskustveno i čitajući meni drage književnike i ekonomiste, zaključio sam da su i socijalizam i svi kolektivistički sustavi, ali i konzervativizam, za ukupni duhovni i materijalni razvitak svakog ljudskog bića, društva i države nazadni, retrogradni, s već i stoljećima dokazanim brojnim negativnim posljedicama. Međutim, kome povijest nije učiteljica života, tko se ne uči na tuđim, a ne vlastitim promašajima, teško da se može nadati ili očekivati neku bolju budućnost. I konzervativni autori su priznali "da je jedna od fundamentalnih osobina konzervativnog stava strah od promjene, plašljivo nepovjerenje u novo kao takvo, za razliku od liberalnog stava koji se zasniva na hrabrosti i povjerenju, te spremnosti da promjena ide svojim tijekom čak i ako ne možemo predvidjeti gdje će ona završiti". Iznova ću citirati Friedricha Hayeka, uz Ludwiga von Misesa glavnog predstavnika čuvene austrijske liberalne škole ekonomije, koji piše: "Riječ je o tome da po svojoj prirodi konzervativizam ne može ponuditi alternativu smjeru kojim se društvo kreće. On može uspjeti u svom otporu prema tekućim tendencijama usporavajući neželjeni razvitak događaja, ali budući da ne pokazuje na drugi, održivi smjer, ne može spriječiti njihovo nastavljanje. Zbog toga, nepromjenljiva sudbina konzervativizma uvijek je bila ta da bude povučen putem koji sam nije izabrao. Potezanje između konzervativaca i progresivaca može samo utjecati na brzinu, ali ne i na smjer suvremenih događaja." Posežem za Hayekom samo da bi ojačao njegovim autoritetom razmišljanja koja su meni i bez njega bila posve razvidna i ispravna. Dokle se može ići u tom konzervativnom, pa i socijalističkom stavu, dakle i nesklonosti promjenama potvrda je protivljenju "bez ostatka" projektu, doduše neprikladnog naziva "Golf Park Dubrovnik" na Srđu, jer doista je riječ o turističkom naselju s popratnim sadržajima, uključujući i golf igrališta. Naravno da će ulagači imati profita od njega, što je uzgred, posve neizvjesno i to je njihov problem. Ali, naravno, da će od toga imati koristi i Grad Dubrovnik, i Dubrovačko-neretvanska županija i Republika Hrvatska i po meni, ne može biti dvojbe da je tu čak i više zaštićen javni, a manje profitni interes ulagača koji moraju potvrditi potrošači, kupci, turisti. Nemam ja što biti ili ne biti ljut na alternativce i inicijative koji se tom projektu protive niti se baviti teorijama zavjere. To što se netko protivi nekome prijedlogu, što je oporba, to nipošto ne znači da je u pravu već po svojem "oporbenom" gardu. Što se tiče teorija zavjere, koje mrzim iz dna duše, mogao sam i ja otvoriti svoju teoriju zavjere prema kojoj iza oporbenih redova stoje konkurenti sličnog projekta s Ivanice i mnogi bi mi čak i povjerovali. To nije problem i gadim se toga, jer bi to tek značilo da nemam argumenata za ono o čemu pričam kad pričam ili pišem kad pišem. Ono što mi nije prihvatljivo to je nedostatak smisla za demokraciju, za slušanje i drugačijih mišljenja i nervoza iskazana napuštanjem nedavne javne rasprave u kinu zvanom "Sloboda" protivnika projekta, sve u svemu u nedostatku argumenata protivljenju. Ali, ni to ne držim prevažnim. Najgora je manipulacija ta što je sudbina projekta izjednačena sa sudbinom i budućnošću Grada Dubrovnika uopće. Ma dajte molim Vas! Dubrovnik je, povijesno sagledavajući, imao i veće izazove i iskušenja i uvijek se održao, na manjem ili većem razvojnom stupnju, s time što se mentalitet ovdašnje čeljadi, ma odakle da je ovdje pristigla /jer svi mi ništa drugo nego /pri/stižemo/, ostao uglavnom nepromjenljiv, nesklon promjenama i rezerviran prema svemu novome i nepoznatom, poglavito ako to novo i nepoznato dolazi od drugih i drugačijih. To ponekad, gledano na kratki rok i nije loše, ali na dugi zacijelo jest. Razmišljajući o Dubrovniku i njegovoj čeljadi u nekoj polustoljetnoj retrospektivi, razvidno je da su se stvari izvana i materijalno bitno promijenile, na bolje ili na gore, kako kome. Ali sam siguran da se Grad i njegova čeljad u "utrobi" i duši, u mentalitetu i identitetu nisu skoro "ni milimetar" promijenile ni nabolje ni na gore i stalno mi se u glavi "motaju" iste slike i motivi, s blagim nijansama, ovisno o vremenu i okolnostima. Zaključit ću ovu tešku temu o privatnom i profitnom i općem i javnom interesu ponavljanjem da jedno bez drugoga nikako ne ide i da to većina iz kojekakvih razloga to ne shvaća ili ne prihvaća jer imaju vrlo skromna ili nikakva ekonomska znanja niti se uopće trudi da ih stekne. Zapravo, drže da ih imaju i da to nije nikakva mudrost i ekonomija je navodno područje za svakoga, a ono što je izvan nje samo za one kojima je struka nešto drugo, a ne ekonomija. Što je tome tako, krivi su i sami ekonomisti ili oni koji ih uče. Ali i o tome koliko malo znanja imamo općenito, uključujući i mene i što je još važnije, uzrocima što je tome tako i sve ovako drugom prigodom.

HNB tečajna lista

18.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,689852
CHF CHF
1
6,530849
GBP GBP
1
8,459397
USD USD
1
6,381966
EUR EUR
1
7,502639
$ Odabir valute
= Odabir valute