DUBROVAČKI SINDROM

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Ako bi se Grad promatrao u slikama, nekim mojim, osobnim, i od kako sam čuo za sebe, izvana, a osobito iznutra, dakle u ljudskim dušama, ne čini mi se da se ista važnijeg izdogađalo, i tko to tamo zapravo kaže da ništa više nije isto kao prije. Od onoga pa do ovoga rata, pa i poslije ovoga, časnog, Domovinskog rata, Dubrovnik sam uvijek doživljavao uglavnom dosadnim, izvještaćenim, nespremnim za prilagodbe i promjene i pomalo umišljenim, sa svom svojom čeljadi, ma kakva da jest i odakle da jest. Ponekad mi se čini da nas je činjenica povijesne važnosti i slave skoro i uništila u u globalnom vrtlogu. Ako je Dubrovnik danas ništa drugo nego obično tržište nekretnina, a i turizam nije ništa drugo nego tržište, ne vidim kako se možemo, ovako siromašni, oduprijeti pohlepi i krupnom, ne baš omiljenom stranom kapitalu i kako uopće najprije oblikovati na suvremenom predlošku, a onda i razvojno održavati onaj prepoznatljivi, i ne baš u svemu pozitivni, onaj dubrovački identitet i mentalitet? Nije upitno da će Dubrovnik i tko zna dokad biti možda i najvažniji hrvatski brand, ali kakva je korist možda i ne toliko važno za sadašnje, koliko za buduće naraštaje? Nešto što je brand, predmnijeva da je to i tržišno i financijski priznato i da svi oni povezani su brandom ugodno i bogato žive, pogotovo domicilni puk. Neka se ne ljute ni ondašnji, ni današnji vlastodršci, ali, ne samo u dubrovačkim, nego i u hrvatskim okvirima zasad nije ustanovljen ni politički, ni ekonomski, ni moralni poredak koji će ovdašnje ljudske, prirodne i stvorene vrijednosti i potencijale učiniti na dugi rok razvojno održivim i izgraditi preduvjete blagostanja svekolikog pučanstva. Na mnogim sitnicama i uglavnom dosadnoj svakidašnjici, posve je razvidno koliko smo daleko od duha takozvanog demokratskog kapitalizma iz svijeta Michaela Novaka, onoga kapitalizma koji je suvremenu, osobito zapadnu civilizaciju učinio toliko materijalno, pa i duhovnom moćnom.  Uistinu mi se čini da smo jako daleko od tri međusobno uvjetovane sastavnice toga kapitalizma – tržišne ekonomije, političke zajednice koja poštuje pravo pojedinca na život, slobodu i traganje za srećom, te sustav kulturnih ustanova koje pokreću ideali slobode i pravde za sve ljude. Uzet ću za primjer poimanje demokracije, recimo medijske, na naš način. Kad čitam neke komentare, polemike, reakcije i tome slično, pa i u ovome Glasu Grada, čovjek se ne može nego zapitati gdje su granice predrasuda, mržnje i nečijih frustracija ili neznanja. Nikad mi nije bilo niti će mi ikad biti jasno što netko hoće rijet i tobože dokazati da je cijeli narod ili neka oveća skupina takva i takva i da je neki naš uspio tamo negdje u dalekom svijetu, osim eto tvrditi da su naši superiorniji od njihovih i sve tako. U kakvom li su tek šoku takvi ljudi kad se uvjere da i drugdje i među njihovima ima i genija, i uspješnih, i dobrih i da se uvijek sve svodi na to u kakvim se uvjetima netko razvija. Jadnim i bijednim mi se čine sve ta rasistička i slična objašnjenja nečijih uspjeha ili neuspjeha, ali mora se i s tim živjeti. Pogubnim mi se čini ništa drugo nego ta zloporaba, osobito medijske demokracije i slobode i toliko malo znanja od njenih prijetvornih takozvanih ovisnih ili možda neovisnih novinara. Usuđujem se tvrditi da se neće ništa dokazati niti poboljšati povijesnim raspravama i predrasudama, primjerice o tome što su i kakvi su nečiji bili unatrag i tko zna koliko godina i obilježiti ih po tome takvim i takvim za sva vremena. Posve dajem za pravo velikom Ivanu Supeku, koji je i kao filozof i atomski fizičar uvijek bio čvrsto na pozicijama činjenica, pa i ako je o ljudima riječ, činjenica što su oni danas i kakvog su svjetonazora i koječega drugoga, ma kako da su do svega toga došli, sveta je i neka je vrsta zločina sputavati ga u toj svojoj slobodnoj volji, svrstavati ga po nekoj našoj volji u ove ili one i svaka mi se rasprava, neka je zovu kako god hoće, na takve teme čini besmislenom. Ne pada mi napamet po nečijem izgledu, imenu i koječemu drugome izvoditi neke svoje zaključke o takvima i pritiskati druge da ih prihvate. Svatko ima svoje razloge što je ovakav, a ne onakav, i važno je samo da svoje razloge što je ovakav, a ne onakav, ne prenosi i ne pritiska ostale. Najteža je bitka sa samim sobom, sa svojim porocima i zloćama, to se zna, i nepodnošljivim mi se čini, neka se to nazove i nedemokratičnim, svoje ništa drugo nego frustracije, možda i neki svoj manji ili veći materijalni interes i sve svoje jade istresti i kriviti druge i drukčije. Nimalo to nije lako, ali svatko od nas može, bar i malčice biti bolji, strpljiviji, samo ako to hoće, pa i demokratičniji u izvornom značenju te riječi. Znam ih podosta tu oko sebe i šire koji su to postigli, a znam ih podosta koji to neće nikad postići, dakle nikad se otresti bar nekih predrasuda. Evo, recimo kakav je Dubrovnik i ovdašnja čeljad ili puk danas, izvana i iznutra, materijalno i duhovno spram onoga od jučer, prekjučer i kakvi su nam izgledi za neku bolju budućnost, ako ova sadašnjost, bar tako mi se čini da drži neka većina, nije najbolja. Čudno je to s današnjom čeljadi Grada. Malo što joj godi, nezadovoljna je i s ovim ili onim, a opet,  pokazuje se to i kroz sve te izbore i na stotine drugih načina, ipak ne bi ništa mijenjala. A očit je i i nekakav racionalan ili iracionalan egzistencijalni strah, zabrinutost na licima, pa i depresija, što sve nipošto ne pogoduje izazovima i teškoćama vremena u kojemu jesmo i koje birali nismo. A Grad iznutra jednak je, čak i u potankostima onome Držićevom Gradu od prije pet stotina godina, sa svojim tragedijama i komedijama i karakterima i mentalitetima. Oduvijek mi se činilo, a danas još i više, da je ta baština, taj brand i ta svjetska prepoznatljivost, kakvi jesu da jesu i ponavljam, ne baš u svemu najbolji, dakle da je sve to nekako iznad nas sadašnjih, pa i ne tako davnih i da nikad nismo iskoristili tu baštinu i taj brand i tu prepoznatljivost, pa i naklonost onih kojima je stalo do Grada na pravi i potpuni način. Ali, valjda to dolazi s godinama i iskustvom, ne znam točno uvijek i zbog čega, kao da nemamo pameti, snage i volje biti na "visini zadatka", koliko-toliko dostojni /na/sljednici davnih dubrovačkih naraštaja i njihovih ideja i vizija. Na kraju, možda i nigdje nije ni zapisano da to moramo biti i prije će biti da smo takvi kakvi jesmo i da teško drugačiji možemo i biti i imamo Grad kakav zaslužujemo, a i Grad ima nas kakav i sam zaslužuje. Takav mi se zaključak o zaslugama i nama, a valjda ni drugdje ni nikad nisu bili nešto posebno, svakodnevno nameće i što više promatram i čitam i čujem i saznajem, sve je zapravo puno gore, a kad je o ljudima riječ, čak i najgore. Primjerice, s mitom i korupcijom, licemjerjem, predrasudama, ljubavima i mržnjama i tako unedogled, na rubu je svake podnošljivosti. Pa i ovo moje grebanje tiče se tek površine zbilje i svakidašnjice i skoro pa da ništa nije onako kako nam se prikazuje ili možda čini. Odnosno, gore je u usporedbi s onim u okruženju ili su to samo neke moje slike i prilike i naprosto mi se čini da smo nespremni za globalne procese, pa čak i da smo još u šoku i od nove i svoje države, kapitalizma, demokracije, slobode, tržišta, a možda i upaljenog svjetla, nakon kažu neki što moraju, a neki što i ne moraju, od dojučerašnjeg mraka. Kad pomislim samo koliko nam vremena i strpljenja treba za riješiti i najmanje sitnice u sudaru s birokracijom, ovakvom ili onakvom, moćnicima ovakvim ili onakvim, dokazivati da su jedan i jedan dva i tako redom, i kad pomislim kako to drugi, brži i napredniji čine, nejasno mi je kako ćemo ih stići i želimo li ih uopće stići. Ima tu po Gradu čeljadi koja veli da mi ne trebamo nikoga stizati, da oni, ako hoće, a bolje da neće, ako nisu naši, moraju stizati nas i zlovolju, pa i bijes najčešće izazivaju htijući, bez obzira čiji su. A to nipošto nije plodno tlo za ovaj brži, a čini se da će biti još i brži svijet, u kojem nitko nikoga neće vući za ruku ili glavu da nešto učiniti, ljutili se ili ne oni što neće. Ljepote Dubrovnika mogu se "pregledati" za par sati, a trošiti se može drugdje i više diljem svijeta i strašno je kad to ne prepoznavaju oni koji bi poslom to trebali prepoznati. Ne zanimaju moćne, kapitalom i pameću naše povijesne razmirice, traume i frustracije, nemaju oni ni vremena za tako što i putuju i troše drugdje, a ne zanima ih ni tko je i kakav je vlasnik nečega ako mu je dobro, pogotovu ne ono što mi držimo da je za njega dobro. Čitam tako po lokalnim medijima kako su, eto sad i mladi Španjolci oduševljeni dubrovačkim mirima i to su turističke vijesti dana. A skoro nikakvu dodanu vrijednost ni tim mirima, ni drugoj povijesnoj ni materijalnoj ni duhovnoj baštini stotinama godinama nismo dali i sve su slike dubrovačke, opet ponavljam i vanjske i unutarnje odavno manje-više iste i ne znam po čemu je to Grad sad ljepši od onoga jučer, prekjučer i sam Bog zna od kada. S tim, kako novi dolaze, stalno pljuju po prijašnjem, a ne stvaraju sami ništa boljega i to je taj meni odvratni gard najčešće čeljadi. Dakle, to i to i skoro pa da ništa ne valja, ali kako učiniti nešto boljim i izboriti se za to bolje, prijedloga i rješenja nema. Točnije, možda ih i ima, ali su to takozvani obični smrtnici, komunjare, nepoćudni ćudnima, izopćeni i tome slično. Ali, ne budimo licemjerni, naslušao sam se i načitao puno takvih priča, ovaj Grad nikad nije bio blagonaklon darovitima i htijućima, skoro pa u svim ljudskim djelatnostima, nesklon podjednako i prema našim i njihovim, a i okrutan prema onima koji nisu bili ni naši ni njihovi, nego, koliko se moglo najviše biti, dakle svoji. I nije to za ćuditi, ako se bar malo prolista klasična, pa i suvremena literatura i povijest. Tako Thomas Bernhard za svoj, takozvani lijepi grad Salzburg piše. "Ovaj grad izopćio je sve čiji um više nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag, kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina žalosnih i podmuklih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas /do 1989. op.a./, i svaka drukčija tvrdnja bila bi pogrešna i laž i kleveta...A Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio je za mene sve drugo ne samo lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti neprestance tvrdilo, mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio radostan, štoviše sretan. Ljepota ovog mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestance govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom, ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestance gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita. Upravo ovdje, na ovom meni prirođenom ubojitom tlu, ja sam kod kuće, štoviše, u tom /ubojitom/ gradu i njegovu /ubojitom/ krajoliku kod kuće sam kao nitko drugi, a kad danas prolazim tim gradom i pomislim kako taj grad ne želi imati nikakve veze sa mnom, jer ja ne želim imati nikakve veze s njim, sve u meni /i na meni/ je iz njega, a mene i grad povezuje doživotan, neraskidiv i stravičan odnos...Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja tog neduha kao perverznosti, kao to je sve ovdje ljeti samo zamagljivanje i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada...". Thomas Bernhard /1931.-1989./, veliki austrijski književnik, na kojega se često pozivam i koji mi u mnogo čemu paše, bio je žestoki kritičar austrijskog društva, tamošnje malograđanštine i provincijalizma, katoličkog klerikalizma i imperijalizma /i sam je katolik op.a./ i nacionalsocijalizma, koje je čak i izjednačio u proznom djelu "Uzrok". Niske i uvriježene provincijalne vrijednosti u umjetnosti, osobito glazbi, kao i svaki oblik kolektivne ili totalitarne svijesti, uključujući i socijalističku, na razgovijetan, oštar i otvoren način temeljito je kritizirao, pa i izrugivao i na kraju, posve razotkrio naličje takozvane ljepote, sklada i neke finoće. Iako je sam tvrdio da voli svoj, dakle austrijski narod, zapravo je izopćen i proglašen državnim neprijateljem, a i danas je većini Austrijanaca neprihvatljiv. Uostalom, to je sudbina svakoga tko se bavi i promiče istinu. Bernhard tako kaže da je "država struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost". Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekonvencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao "zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote', te pisaći stroj."

Naravno, neću rijet da je sadašnji Dubrovnik isti kao i ondašnji Salzburg, najmanje je toliko opak ili okrutan, ali rijet ću da ima i sličnosti, bar po nekim mojim iskustvima i viđenjima. A siguran sam i to da si niti jedan ni drugi grad, kao ni svi drugi gradovi i mjesta, osobito iznutra nešto baš promijenili ni unatrag stotina godina. Možda je duh običnog i neobičnog puka s godinama čak i siromašniji, jer u naletu materije duh gubi. A i kod onih koji su zaduženi za duh čini mi se da im je više do materije negoli do duha. A to nešto sporije i slabije shvaćanje novih uvjeta življenja i globalizacije, što i nije naš izbor, a pogotovu shvaćanje i prihvaćanje da se život događa i diljem svijeta, da nas nitko ne čeka i da smo u krajnjem glavni krojači svoje sudbine, uz Božju pomoć, to bih nazvao "dubrovačkim sindromom".  S tim sindromom nekad se možda i moglo proći i opstati, ali sada sve teže, a ne tako daleko uopće ne.

 

HNB tečajna lista

20.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,769743
CHF CHF
1
6,546400
GBP GBP
1
8,115265
USD USD
1
6,296589
EUR EUR
1
7,392195
$ Odabir valute
= Odabir valute