NIKO BULIĆ

Arhiva - Osoba Dana Arhiva

NIKO BULIĆ

Besmislenim mi se čini poduže raspredati o liku i djelu Nika Bulića, novoizabranog predsjednika Gradskog vijeća Grada Dubrovnika. Na lokalnu površinu izbacio ga je takozvani Dubrovački dogovor, nazovimo ih tako lijevih i desnih gradskih vijećnika, nalazeći u njemu vlastiti spas i otklon straha od letenja, svojstven većini ljudi, bili oni političari po zanatu ili ne, i ne samo ovdje. Promatrajući njegov predizborni ukupni gard, latio se Niko Bulić nerado i povratka u Grad i svih tih lokalnih dužnosti i sve mu to vjerojatno ide na živce. A kako i ne bi, ne tako davno sve je podredio ponovnom izboru za direktora Turističkog ureda Hrvatske turističke zajednice, po četvrti put, mjestu na kojemu je preživio svakakve vlasti i na koje se tako lijepo navikao, živeći u takozvanim elitnim zagrebačkim političkim, kulturnim i inim krugovima, putujući i trošeći porezne novce diljem svijeta, bez ikakvih učinaka i bez ikakve odgovornosti. I onda, kad mu je taj plan propao, dakle kad nije opet izabran, došla je direktiva Tomislava Karamarka da se mora vratiti u Dubrovnik, ponovno se iz pasivnog u aktivnog člana HDZ-a preobraziti. Za Dubrovnik, njegov rodni grad, za kojega veli kako ga neizmjerno voli, što nerijetko baš i ne vrijedi za mnoge od nas koji tu žive, muče se, nešto stvaraju i uredno plaćaju porezne i druge dažbine i sve početi iznova, u 62. godini života, dakle 11 ili 12 godina od 50. do 51. kada po Bernhardu svaki životni smisao prestaje, ma koliko se trudili to opovrgnuti. Vratiti se tu među nas svakodnevne, koje usuđujem se reći ništa drugo nego prezire. Pao je Niko Bulić dakle s konja na magarca, ali nije tresnuo o pod i nije se ugasio, makar sam siguran da ga to ne zadovoljava i da je zapravo očajan, ali snaći će se on i proći će i ovo, samo što će ga i godine sve više pritiskati. Znate, gledati Dubrovnik iz Zagreba i gledati Dubrovnik iz Dubrovnika, to je velika razlika. Nema on nikakve veze s Gradom već i više od dvadeset godina niti Grad ima s njime, tu i tamo bi dolazio prosuti svojih standardnih par fraza o turističkom i inom stanju, uvijek dotjeran, prijetvorno ozbiljan i prividno koncentriran. Niko Bulić spada u kategoriju onih političara ili kako bi ih već trebalo nazvati, kakvih je beskrajno puno i tu po Gradu i šire i najšire, koji nešto navodno mudro zbore i uvijek ostavljaju odličan dojam na one koji o njima odlučuju, svi se brinu za sudbinu takvih, kud će i što će kad slete i tu mu se nema što zamjeriti. Svatko se bori za vlastiti dobrostojeći status kako zna i umije, nekima uspijeva, nekima ne i to je to. Ništa se ni dobroga ni lošega o takvima ne može reći i po ne znam kojemu zakonu takvi se stalno vrte u odlučujućim i utjecajnim krugovima, stalno su "in" i nitko im i ne postavlja pitanja, opet od nekoga straha tko su oni zapravo i što su to vrijednoga učinili da bi stalno bili tu gdje jesu i nitko ih ne može zaustaviti, nego samo tu i tamo prikočiti. Naravno, to mogu samo prirodni zakoni bolesti i smrti. U ono "mračno doba" Niko Bulić je kao službenik tada najmoćnijeg touroperatora Yugotoursa u bescjenje prodavao dubrovačku turističku ponudu, a i zna se tko je tada mogao raditi i biti na višim pozicijama, dakle prije svega politički istomišljenici i poslušnici ondašnje "mrske" države. Međutim, pravodobno se iskrcao iz odlazećeg vlaka i ukrcao u onaj dolazeći, hrvatski, domoljubni, stalno se braneći kako su takva vremena bila. Možda je bio i takozvani unutarnji neprijatelj, kako su mnogi pravdali svoje položaje u ondašnjoj nomenklaturi, to se ne zna. Koliko li je samo ondašnjih ništa drugo nego kriminalaca svoj progon samo i ništa drugo jer su bili kriminalci pravdali političkim terorom "udbe i sudbe". Pa i tu mu se ne može zamjeriti ništa, ali sam se uvijek čudio zašto se i prema ostalim sličnim nisu uspostavila jednaka mjerila i zbog čega su neki ostali vječne "komunjare", a neki ne. Ali i tome mojemu čuđenju je došao kraj spoznavši da postoje "naše" i "njihove" "komunjare". One "naši" "komunjare", kriminalci, konvertiti zapravo to i nisu, ali "njihovi" jesu. Niko Bulić spada u "naše", iako zacijelo ipak nije kriminalac, dakle nije ništa od onoga što mu se "pribokava", ne daj Bože, i u tome je ključ njegove političke i javne dugovječnosti. Kloni se slabijih, neaktualnih i odbačenih po vlastitim i većinskim mjerilima, sračunat je do krajnosti, vizualno privlačan, na što kažu troši dosta vremena i novca, ali mu se sve to već isplatilo. I eto takav se čovjek dokopao dužnosti predsjednika dubrovačkog Gradskog vijeća i moram reći kako zapravo boljega na dostupnoj "trpezi" nije ni bilo. Svladao je političku tehnologiju, što baš i nije lako. Ako nešto i učini u mandatnom razdoblju, neće biti bogzna što, a ako ne učini, kao i svaki pravi političar pravdat će se da nije ni mogao, jer je vodio ipak "rogove u vreći", da nije bilo dovoljno novca, da je globalna kriza i što već ne. Političari naime lako pronađu razloge za svoje propuste, jer im okrutno tržište rada, robe i kapitala ne vrednuje učinke, lik i djelo. Za razliku od poduzetnika kojega ocjenjuje kupnjom ili odbacivanjem nemilosrdni potrošač, odnosno kupac. Zbog toga i mnogi "hrle" politici, jer je nemjerljiva i neegzaktna, a ne poduzetništvu, znanju, učenju itd. posebice kod i oko nas, pa i nešto dalje. I onda se stalno išćuđavamo, iznenađujemo, konsterniramo, do beskraja tvrdeći da sve to i takve nismo zaslužili, da smo zapravo zaslužili puno više, da smo lijepi, pametni i vrijedniji od onih drugih, da smo bogomdani za sve bolje, posebice jer smo Dubrovčani, ako nam to "nadležni" priznaju. Tko su zapravo Dubrovčani, nekom drugom zgodom. Ponovno "ukazanje" Nika Bulića u dubrovačkim političkim vrhovima i u vlasti ne djeluje mi pretjerano iznenađujuće. Problem će biti u tome za one kojih se to tiče što Niko Bulić jamačno nema ni entuzijazma ni volje za upregnuti um i zagrnuti rukave, posvetiti se općem ili javnom dobru. Da je to što vodi njegovo poduzeće, bila bi to njegova stvar. Ali, kako je riječ o ne baš bilo kakvom gradu, nego ništa manje nego o čuvenom Dubrovniku i njegovoj čeljadi, teško da kome može biti posve svejedno. Ili se ipak varam i da je zapravo istina kako postajemo posve ravnodušni na sve oko nas, pa čak i na ono u nama a i takvom nas gardu neprekidno uče političke i duhovne vođe i misionari i mediji. Ipak, razočaranju i čuđenju nema mjesta ni kad je riječ o Niku Buliću i sličnima, barem ne za one kojih se sve to i ne tiče. Koliko je takvih ne znam, ali da nije puno čini mi se sigurnim. Inače bi sve bolje izgledalo, ako bi uopće trebalo bolje izgledati. Jer sudeći po izabranim, sve je dobro i ne treba ništa "tramakati" tu po Gradu, tako vele većinski izbornici i birači i nemaju se što žaliti i stalno kukati kako nije to to. A uvjeravam vas da je upravo baš to kako jest i da nikako drugačije ne može biti. Kako mi se čini, Nika Bulića i takozvani Dubrovački dogovor može spasiti još samo Pero Vićan sa svoja tri mandata, jer ključnu političku i ekonomsku dvojbu novijeg Dubrovnika, projekt "Golf park Dubrovnik", ali i Dubrovački dogovor uopće, pored zakletih neprijatelja srđevaca i laburista, neće podržati ni dva gradska vijećnika Ruže Tomašić ni HSLS-ovac Ivo Gjaja. Ako se to dogodi, bit će to prije svega katastrofa HDZ-ove koalicije. A ne leži vraže, možda ni samom Niku Buliću ne bi to teško palo.

HNB tečajna lista

11.12.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,656939
CHF CHF
1
6,440155
GBP GBP
1
8,648926
USD USD
1
6,423148
EUR EUR
1
7,540134
$ Odabir valute
= Odabir valute