TORTURA SVAKIDAŠNJICE

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Kako i život, sve u svemu zna biti jedna velika muka, bez ili s našim izborom, tako stoje stvari i s pisanjem. Pisati tečno, jasno i zanimljivo valjda je vrlina rijetkih umjetničkih i darovitih duša, jednako kao i živjeti. A meni se čini da svemu tome treba dodati i hrabrost, osobito u okolnostima ovih napetih, opasnih, pa i opakih vremena i mjesta. Ako ste konformist, dakle prilagodljiv svakome, što bi se reklo "dobar" ili "normalan" čovjek, prenosite misli i stavove obično lako zavodljive većine ili kolektiva, koja kao da se natječe u dolijevanju ulja na vatru obilježenog ili izloženog i najčešće uživa u takozvanim poluinformacijama, beskrajnim klevetama i onoj "gdje ima dima, ima i vatre". Nema u tom djelu ili pričama ni dubine, ni žara, ni neke vrijednosti ma tko sudac bio. Ako ste pak suprotno od svega toga, dakle ne mirite se s okolnostima mjesta i vremena u kojemu jeste, ne "dolijevate ulje na vatru", ne klevećete, ne idete "ispod pasa", nudite neka rješenja, hoćete, predlažete, izgledi za dobru "pisaniju" ili priču čine mi se puno većim, ali nećete biti niti popularni niti čitani, kakvi jesmo i ne samo ovdje. Čeljad voli fikcije, sapunice, nesreće i nema se tu što zamjeriti. Taman posla da još razmišlja o zbilji, realitetima, činjenicama i svemu onome što ga se tiče! Jedno je ipak sigurno, teško je, skoro i nemoguće biti dobar pisac, političar, recimo i umjetnik, ako ste ekonomski, dakle egzistencijalno ovisnici o nekome i nečemu, a to smo uglavnom pa skoro svi. Pa i najbolje građevine primjerice nastaju kad nisu opterećene profitnim posljedicama, tako da su nove neusporedivo i ružnije i siromašnije od onih srednjovjekovnih, aristokratskih. Uostalom, i kapitalistička arhitektura u najširem smislu čini se i ružnom i kićastom, ali i takva omogućava barem golemoj većini, nikad ne svima, bolji i održivi život i opovrgava Malthusov zakon prema kojemu već odavno nije bilo mjesta za svo brojnije stanovništvo. Nema mjesta ili brzopletog zaključka prema kojemu je opozicija, manjina ili takozvana intelektualna elita naspram ove ili one većine uvijek u pravu ili bliža istini. Apsolutne istine ionako nema, tu se slažem s meni dragim velikim liberalnim filozofom Karlom Popperom. Možemo se samo nekoj zamislivoj apsolutnoj istini približavati ili udaljavati i u tome nam i prođe cijeli život. Rodimo se, malo pomalo dižemo glavu i onda je spuštamo, malo mira, više nemira i tako nas dočeka smrt. Valjda jedina ovozemaljska pravda, koju također stalno tražimo i nikad ne nađemo, barem ne kako je sebi zamišljamo. Za onozemaljsku pravdu tek će se vidjeti. Posvuda je, otkako je svijeta i vremena tako bilo, iako su svi napori, ratovi, ljubavi i mržnje navodno i pokrenuti da tako ne bude. Poslije svega, postavlja se pitanje trebamo li biti razočarani svijetom, vremenom ili ljudima bliskim, daljnjim i najdaljim, poznanicima, prijateljima ili neprijateljima? Trebamo li, kao što negdje pročitah, doista, "sve što smo stariji i iskusniji umjesto živima sve više zavidjeti mrtvima"? Trebamo li, u našem slučaju biti razočarani Dubrovnikom ili Gradom, njegovom i odavno i davno i nedavno i živućom čeljadi i u usporedbi s čim? Na kraju, trebamo li biti ozlojeđeni što nije po našem, nego po nečijem drugom? A to je ono, ta endemijska ogorčenost, ozlojeđenost, zavist, jal i "korska" kuknjava, taj skoro pa šok, svakome se, manje ili više "događa", barem u mojem, a koliko mi je znano i u širem i najširem okruženju. Svatko ima svoju viziju Grada, Hrvatske, svijeta i kao da se nikome nije obistinila. I nisu sve, barem ne po meni, stalno to moram ponavljati, dobronamjerne i nema u njima mjesta za sve dobronamjerne, nisam toliko baš naivan, iako i umiremo i neiskusni i naivni. Ne volim ni riječ vizija, a bogme ni sve "vizionare" ili "planere". Jednostavno, potvrđuje se to stalno i od najranije povijesti, jer su i najveći zločinci, pa i političke i vjerske vođe bili ništa drugo nego "vizionari" ili "planeri" i nisu birali ni sredstva ni načine da svoje "vizije" ili "planove" ostvare, ostavljajući sobom ljudsku i svaku drugu pustoš. Jednako tako mrska mi je i riječ "dosljednost", čime se nerijetka čeljad hvali i mnogi joj se klanjaju. Slažem se s velikim američkim teologom iz devetnaestog stoljeća, Ralphom Waldom Emersonom koji u određenom kontekstu kaže da je "dosljednost vrlina tupih". Jer, molim lijepo, dosljedan se može biti, a nerijetko i biva, primjerice i u zločinu. I Hitler i Staljin su bili dosljedni. Znamo i to, ali kao i koječemu drugome, nećemo da znamo i ne opiremo se tome jer nas neka viša sila i duhovna lijenost, pa i egzistencija tjera na to. Dakle, na tu površnost, povodljivost, praznovjerje i predrasude i tu nesposobnost i kukavičluk da kažemo ponekad i "ne". Razmišljajući tako i o sebi i o Gradu, negdašnjem i sadašnjem okruženju, čeljadi i njihovim sudbinama, životu, ljubavi, mržnji i smrti, koja kao da je učestala, iako zapravo i nije, razmišljajući tako već i mjesecima, pa i godinama, misleći nekad davno da su ovdje "okolnosti mjesta i vremena" neke druge i drugačije, čemu smo stalno izloženi, zaključio sam da nema "prostora" ni za kakvo čuđenje, razočaranje, ozlojeđenost, iznenađenje ili recimo ljubomoru i mržnju. Ono što mi se čini približno istinitim, to je nedostatak, nazovimo je tako prave, unutarnje, nenametnute i nekonvencionalne ljubavi za sebe, pa onda i za drugoga i za cijeli svijet i otuda svi naši jadi i problemi, individualni i kolektivni. Ne znam je li oduvijek trebalo baš ovoliko snage i energije, duhovne i materijalne, za svakodnevne i sve teže životne izazove, pa i ciljeve koje smo sami sebi, ionako precijenjeni, postavili i ne čini mi se baš da će to na dobro završiti. Ali i za to smo sami odgovorni, nije to nikakav mazohizam. Nismo u stanju sami sebe svesti u svoje granice, umišljamo sebi da svijet počinje od nas, neskloni smo radu na sebi, ne volimo knjigu, krivce nalazimo i u onima koji tu oko nas uopće i nisu i nikako, ni fizički ne utječu na nas i uvijek se koncentriramo na ono negativno, a ne pozitivno kod drugoga, pa čak i najbližega. Razlažemo krvna zrnca drugima i drugačijima, čujem to svakodnevno i upiremo se dokazati da onome drugome i drugačijem krv nije crvena, makar vam tvrdim i ne samo ja da jest i to kod baš svakoga. Naša svakidašnjica, naši razgovori i dogovori mračni su, depresivni, licemjerni, od jutra do sutra, s pitanjima, ali ne i odgovorima i rješenjima. Misli i rečenice su nam isprekidane, nesređene, nedovršene, nezaokružene. Znamo što nećemo i to stalno, do besvijesti ponavljamo, a ne znamo što hoćemo da je to što hoćemo istodobno i provedivo u svijetu slobode i demokracije i jednakih početnih mogućnosti za svakoga. Volio bih da sam u zabludi ili nekom priviđenju, ali u vlastitom okruženju stalno i sve više susrećem arogantne, bahate, precijenjene i izvještačene ljude i na svu /ne/sreću navikao sam se na sve to. Kažu da je tako i diljem sličnih krajeva i zemalja, ali to nije nikakva utjeha. Jednako kao što nije utjeha da ima i gorih. To je, grubo zvuči, tortura svakidašnjice ili zbilje. Tek u naznakama, nekim nedorečenostima i gestamanekih starijih, nazvat ću ih "dubrovačkih ljudi", sjećanjima i /pri/viđenjima, iskrsne u meni neka opuštajuća i smirujuća melankonija i nostalgija i promijeni nabolje i raspoloženje i "gard". Kad se malo zamislim, takvi mi, zapravo održavaju glavu na površini vode, pa i u životu. I ne dozvoljavaju opasno uvlačenje u sebe i još opasniji bijeg iz sebe u nezahtjevan, neselektivan i površan kolektiv. Mi se stvarno cijeli život borimo s tim bijegovima, ili u sebe ili iz sebe, samo što o tome ne razmišljamo. "Bjegunci" u sebe, a to je minorna manjina, najčešće skončaju tragično. Ali to se događa i golemoj većini, dakle "bjeguncima" iz sebe u razne, uglavnom materijalno interesne kolektive, ma koliko se takvi pravili da nije u soldima sve. Ali i takvi najčešće završe tragično, u ovakvim ili onakvim porocima, besmislenim ratovima...Naći neku ravnotežu između sebe i onih oko sebe, neki unutarnji mir, posložiti racionalno sve stvari, ničemu se ne čuditi, jer je kod ljudi ili čovjeka sve moguće i ništa nije iznenađujuće, to bih nazvao umijećem življenja. Za takvo što potrebno je dobiti, kao što se zna, najtežu bitku, onu sa samim sobom. Tako je posvuda i nemojmo sebi umišljati da tako nije ni u opjevanom i veličanstvenim zidinama opasanom Dubrovniku. Uzgred, i sam se divim tim zidinama, ali nipošto načinu na koji su izgrađene i što one simbolično i stvarno znače. A zapravo zidine zatvaraju poglede, sužuju vidike, pojačavaju strahove od drugih i drugačijih, guše duh i dušu. To je zapravo jedan veliki apsurd. To da su dubrovačke zidine naša glavna turistička, time i ekonomska atrakcija i bez njih teško da bi, ovako udaljeni uopće i preživjeli. Nažalost, drugačije i nije moglo i neće zadugo biti, jer se nikad nismo dovoljno ni potrudili da drugačije bude. Nismo, i ne samo mi ovdje, nego usudio bih se reći ni Lijepa naša u cjelini, ni njezino stanovništvo, iako nominalno slobodni i neovisni dvadesetak godina, nismo dakle ni stvarno ni ozbiljno shvatili ni prihvatili suvremene i zajamčeno uspješnije političke, ekonomske i moralne standarde tog razvijenog, "trulog kapitalističkog svijeta", koji se navodno urušava i nestaje. Makar je on našao kakav-takav, nipošto ne idealan odgovor na podnošljiv i održiv život. Onaj drugi, alternativni, socijalistički sustav, kojemu se iznova oduševljavamo i zazivamo ga, iako možda toga i svijesni nismo, idealan je po svojim ciljevima i na "papiru" i ne treba to dokazivati. Jednako kao što je dokazano neprirodan, neuspješan i bez nasilja neostvariv. Inače, treba reći i to da ni kapitalizam ni socijalizam nisu mogući ni održivi bez nasilja. Kapitalizam je ekonomski, a socijalizam politički nasilan i ako već trebamo živjeti u nasilju priklonit ću se uvijek ekonomskom, nikad političkom. A o nasilnim vremenima i nasilju uopće, nekom drugom zgodom.

HNB tečajna lista

18.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,689852
CHF CHF
1
6,530849
GBP GBP
1
8,459397
USD USD
1
6,381966
EUR EUR
1
7,502639
$ Odabir valute
= Odabir valute