ZORAN MILANOVIĆ

Arhiva - Osoba Dana Arhiva

ZORAN MILANOVIĆ

milanovi

Što se to zapravo događa sa Zoranom Milanovićem, aktualnim hrvatskim premijerom, a onda i sa vladajućom lijevom koalicijom predvođenom SDP-om? Manje je ovdje riječ o njegovom čudnom ponašanju i političaru neprimjerenoj retorici, a više o njegovom vođenju hrvatske Vlade skoro dvije godine. Za mene nema dvojbe, barem ne u dijelu koji se tiče ekonomije i poduzetništva, da je to jedna neuspješna i nekompetentna Vlada, što potvrđuju i svi i ne samo makroekonomski, nego i mikroekonomski pokazatelji i zašto je najveći krivac, po onoj da "riba od glave smrdi", upravo njezin predsjednik, dakle Zoran Milanović. Točno je to, što veli Milanović, da nije u ekonomiji sve, da ima i drugih stvari, odnosno da "nije u šoldima sve", ali je i laiku jasno da i temeljni uzroci problema u drugim područjima ili resorima proizlaze iz one "nema se para...". Socijaldemokracija po svojoj ideologiji, ili barem hrvatska socijaldemokracija, svoju politiku ili naglasak koncentrira na pitanja po njoj pravedne raspodjele, a ne stvaranja bruto domaćeg proizvoda. Politika i političke stranke i inače se, posvuda, bave pitanjima raspodjele i to im je bit, ali su im različite polazne odrednice. Ukratko, lijeve političke opcije sklonije su većem oporezivanju onih koji stvaraju nove vrijednosti ili kapital, bez obzira je li to realni ili financijski sektor, uklanjanju navodnih nepravdi koje slobodno tržište, pa i kapitalizam nanosi siromašnim i najsiromašnijim slojevima. Uz to, ova naša socijaldemokracija pritisla je i običan i neobičan puk poreznom presijom, ali ne da iz ubranih poreza pomaže navedenim slojevima stanovništva, nego da financira sve veći dospjeli javni dug i još više nabujalu javnu administraciju, te vjerne glasačke postrojbe svake političke opcije. S druge strane, konzervativnije i desne opcije posvuda sklonije su poticanju ekonomije i poduzetništva, tom temelju svakog zdravog društva i države, ignorirajući pri tome naličje slobodnog tržišta i njegove navodne nepravednosti. Ali, takva nije desna ili konzervativna opcija hrvatskog političkog spektra i ona se u ova dva desetljeća, s prekidom u doba lijeve Račanove Vlade bavila sama sobom, naglašavajući hinjeno domoljublje i navodnu pogibelj od povratka "crvenih đavola" i obnove bivše države, što je uvijek, više ili manje zavodljivo prestrašenom biračkom tijelu i što je dobro naplaćivala kroz promašenu vlasničku pretvorbu, privatizaciju, ove ili one sinekure, zanemarujući pri tom u cijelosti važnost ekonomske snage hrvatske države, pa i njezinih perspektiva. Sve u svemu, usudio bih se ustvrditi da Hrvatska nikad nije ni imala suvislu, zdravu i poticajnu makroekonomsku politiku niti njezine kompetentne provoditelje i ovdje je na djelu u protekla dva desetljeća takozvana populistička ekonomija, s glavnom svrhom održavanja na vlasti vladajućih i privilegiranih, ne pitajući pri tome za cijenu. A cijena je ta da smo u golemoj zaduženosti, dugogodišnjem padu svih makroekonomskih pokazatelja, dakle bruto domaćeg proizvoda, proizvodnje, zaposlenosti i konkurentnosti. Ekonomski problemi hrvatskim političarima zapravo i nisu atraktivni, posebno ne njihovo rješavanje, jer njima ne donose ni bodove ni glasove i tu ih treba razumjeti. Taman posla da kažu narodu kako će morati smanjiti javnu administraciju za barem 30%, da će socijalu usuglasiti s ekonomskom snagom države, da će tržišna utakmica i nesputana konkurencija odlučivati koliko netko vrijedi, a ne taj netko sam o sebi i sve tako. Nema zdrave ekonomije, pa ni zdravog društva ako se ide udovoljiti onoj "vuk sit, ovce na broju" ili onoj "i jare i pare". Istini za volju, koliko se sjećam ni Zoran Milanović ni lijeva koalicija nisu narodu ništa krupno obećavali, moglo bi se reći da su razmjerno pošteni i relativno odgovorni. Međutim, ispostavilo se da to nije ni približno dovoljno za ekonomski zaokret. Nitko razuman nije očekivao od njih da će u razmjerno kratkom roku od dvije godine u tome uspjeti, znajući s kakvim se složenim, osobito gospodarskim problemima ova zemlja suočava od svojeg osamostaljenja i koji su se samo kumulirali na sve većoj razini i došli na rub državnog i narodnog bankrota. Ali, neoprostivo je i otvara pitanje prijevremenih izbora kako vladajući nisu bar i minimalno preokrenuli negativne u pozitivne trendove u svim područjima za koje je nadležna. Primjerice, da je trend pada BDP-a zaustavljen, time i recesije, što mi se i ne čini tako teškom zadaćom. Međutim, za to je potrebno i znanje i hrabrost i beskompromisnost i po cijenu gubitka vlasti u idućim izborima. Jer, ne mogu se sve spomenute reforme, pa i reinženjering provesti na način da "vuk bude sit i ovce na broju" ili pak da bude po onoj "i jare i pare". Po meni, nema tu puno nepoznanica, sve se jako dobro zna što im je činiti, bogme i nama i sve se svodi hoće li se zamjeriti vlastitom biračkom tijelu i hoćemo li se i mi sami obračunati sa samim sobom, provesti svojevrsnu inventuru i posložiti stvari kako treba. Za sve to vladajući nisu, kako mi se čini ni spremni ni voljni i kao da se već pripremaju za nove, prijevremene ili redovite izbore. Naravno, desna oporba, što je i prirodno, drži da je spremna i voljna preuzeti vlast. Ali, to su stare tlapnje oporbe koja je jedno dok je oporba, a onda posve nešto drugo, nerijetko i gore, kad je vlast. U tome se krugu vrtimo već više od dva desetljeća i mi smo ustvari u petlji kojoj se ne nazire pozitivan rasplet. Zoran Milanović u svemu tome se nije snašao, iako je riječ o vrlo obrazovanom, pristalom i s čovjeku s jasnim vrijednosnim sustavom. Čak mu ne bi uzeo za nedostatak i egoističnost i autoritativnost, jer u tome su svi lideri takvi, znajući da te osobine i nisu mrske biračima. Ne treba se zavaravati, svaki narod voli čvrste, jake i beskompromisne vođe koji znaju štititi njihov interes, iako ćete najčešće čuti da to nije tako. Rezultati parlamentarnih i predsjedničkih izbora u zemljama Europske unije to opovrgavaju, ali i potvrđuju sve više pad socijaldemokratskih i sličnih vlada i povratak konzervativaca i desnih opcija. Uzrok tome je prije svega njihovo nesnalaženje u ekonomskim pitanjima, davajući prioritet u praktičnoj politici ideološkim, svjetonazorskim i sličnim temama, skrečući pozornost s bitnih, posebice ekonomskih i egzistencijalnih problema na ideološke, povijesne i marginalne, blaže rečeno sekundarne, pa i tercijarne. Doduše, to je najčešćem hrvatskom čovjeku još uvijek od prvorazredne važnosti, a ekonomske teme i dileme teško ga mogu pokrenuti, čak i kad su baš u tome gruba vremena kao ova sadašnja. Za razliku od Njemačke, primjerice, gdje je ekonomska stabilnost bila odlučujuća tema i na čemu su Angela Merkel i demokršćani odnijeli pobjedu, a socijaldemokrati doživjeli šokantan poraz. Sve ovo dosad iznijeto uglavnom je i znano svakome ovako ili onako, tako i Zoranu Milanoviću. Ali neke njegove reakcije, primjerice u predmetu "lex Perković", vukovarskoj ćirilici, odnosima s EU ili stalnim podsjećanjima na nasljeđe koje im je ostavio HDZ uz doista ponekad iritantne nastupe pokazuju da se s tim čovjekom nešto ozbiljno i negativno događa. Da vam pravo kažem nisam više i siguran koliko je Milanović stvarno moćan i radi li baš sve po svome i nije li možda i prisiljen praviti kompromise i sa svojim najljućim političkim suparnicima s desna. Ako je tako, dužan je i odgovoran objasniti to hrvatskom narodu zbog čega čini to što čini. Ovako otvara samo sumnje, zaoštrava ionako /pre/teško ekonomsko stanje, ali još i više političko, na štetu svih. Dojma sam da se Milanović, otkako je premijer, pretvara u autista, dakle nema osjećaja ili umnije senzibiliteta za ono što se događa oko njega. Ponekad mi se učini da sam sebi gomila protivnike, čak i u vlastitoj stranci, pa i u Vladi. Uzgred, Vlada je po prirodi stvari političko tijelo, ali ne može se voditi nikakva zdrava politika u bilo čemu bez temeljnih stručnih, ne samo teoretskih, nego još i više praktičnih znanja i iskustava. Ne može se, primjerice uspješno voditi neko ekonomsko područje i politika bez da je onaj koji ga vodi neiskusan, tržišno nepotvrđen i "daltonist" realnog sektora /gospodarstva/ ili još bolje rečeno, u "sektoru rada, poduzetništva i stvaralaštva". A prvi Zoran Milanović pojma o tome nema, ali ni njegovi suradnici u tim područjima, osim donekle Slavka Linića. Možda i pravilno zbori, znajući da se mi "palimo" na temama o partizanima i ustašama, komunjarama, krvnim zrncima, poviješću od "stoljeća sedmoga", a ne ekonomskim i egzistencijalnim pitanjima, sudeći po svakidašnjici. Kada Zoran Milanović kaže kako Hrvatska ima i drugih važnih pitanja, osim ekonomije i da se ne treba njome baš tako intenzivno baviti ili prostije "nije u šoldima sve", s time bi se čovjek i mogao složiti da nismo tu gdje jesmo. Ali, da vam pravo kažem, možda je to i profesionalna deformacija, teško mi je i zamisliti neku napredniju, otvoreniju i vedriju Hrvatsku i njezino stanovništvo, pa i ovaj, kako kome Grad, bez konkurentne, stabilne i zdrave ekonomije i poduzetništva. Uostalom, to je i potvrđeno diljem razvijenog svijeta, već i stoljećima i nije nikakva moja umotvorina. U svakom slučaju, ponovit ću, Hrvatska nema, a nikad nije ni imala kompetentnu političku klasu, koja se ionako stvara desetljećima i u tom smislu Zoran Milanović i nije neko razočarenje, unatoč svega iznesenog. I nema ni uistinu nacionalnog lidera "od formata" još od Franje Tuđmana. Učinilo mi se da je to bio Ivo Sanader, ali očito da sam se prevario. Makar i dalje držim da je bio karizmatičan i da je učinio značajan iskorak u otvaranju i europeizaciji Hrvatske. Znajući sve to, sumnjam da bi išta boljega donijelo odstupanje s vlasti lijeve koalicije predvođene Zoranom Milanovićem, novi izbori, pa i nova, recimo desna koalicija na čelu s Tomislavom Karamarkom, ista ona koje i najvećim dijelom "kumovala" svim hrvatskim ekonomskim i ostalim dubiozama. To je po meni, taj deficit istinskih političkih lidera i elita najveći hrvatski problem od vrha do dna, s nešto malo izuzetaka. Je li sve tako moralo biti ili ne i možemo li uopće biti drugačiji od onoga što jesmo, drugo je, a možda i pitanje. Ali, svakako ovako kako je sada, već i duže vrijeme, nije dobro i usuđujem se razmišljati da većini nije dobro. Još su i Hayek i drugi filozofi, socijalni psiholozi i sociolozi ustvrdili da demokracija ima tu manu da na političke vrhove nerijetko izbacuje i najlošije, ali da je samo zato ne treba dokinuti, jer su joj prednosti ionako puno veće. To je već neka posve druga priča koja uvijek završava na onoj "što se traži ili zasluži, to se dobije".

HNB tečajna lista

18.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,689852
CHF CHF
1
6,530849
GBP GBP
1
8,459397
USD USD
1
6,381966
EUR EUR
1
7,502639
$ Odabir valute
= Odabir valute