/NE/MOŽE BOLJE?

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Najprije, da se razumijemo, iako će nesporazuma uvijek biti, to je naše trajno stanje. Kako bi i Thomas Bernhard rekao, cijeli naš život, pa i onaj društveni, nije ništa drugo nego jedan veliki nesporazum. Dakle, barem po meni, Hrvati su i Hrvatska u ovih 22 godine neovisnosti, što je u životu naroda ipak relativno kratko razdoblje, ostvarili punu formalnu, dobrim dijelom i sadržajnu, stvarnu neovisnost i suverenost, što je na kraju krajeva kulminiralo nedavnim ulaskom u Europsku uniju. Golema su to postignuća, ne treba biti zajedljiv, posebice politička i pravna. Osobito ako se uzmu u obzir i sve unutarnje i vanjske prepreke koje su nam stajale na putu do neovisnosti, što inače vrlo brzo zaboravljamo. Ne bih se baš složio da smo sad "banana" država, da nemamo kapacitete za "optimalnu" neovisnost i suverenost, da smo kaotični, lijeni i sve tako. Na kraju ni s onom da "Imamo Hrvatsku", ali ne znamo što bi i kako bi s njome. Usuđujem se ustvrditi da su to stavovi i glasovi uglavnom onih kojima se nisu ostvarila njihova viđenja i ciljevi, pa i onih koji su u onoj bivšoj zajedničkoj državi imali ovakve ili onakve privilegije i koji se, sve u svemu nisu, a i neće nikad pomiriti s činjenicom Hrvatske kao neovisne države. Koliko god da je danas Lijepa naša u iznimno teškim, osobito ekonomskim problemima iz kojih najčešće proizlaze i svi ostali, ipak sve to ne treba toliko dramatizirati do te mjere da smo pred bankrotom, gubitkom neovisnosti i nacionalnog identiteta i ponosa, ma što se pod tim predmnijevalo. Temelji hrvatske države čvrsti su i stabilni, unatoč svakojakim udarima, što našom, što tuđom krivnjom, ali to uopće ne znači da ih ne treba, puno bolje, dinamičnije i odgovornije učvršćivati. Naprotiv, ukoliko to ne budemo stalno činili, rekao bih i stvarno se, a ne formalno držali one Kennedyjeve "kako je ključno djelovati i ponašati se način da prvo pođemo od one što sami možemo učiniti za našu državu i domovinu, a ne obratno, što država i domovina može i mora učiniti za nas", temelji će se urušavati i to je odavno znano. Meni se čini da je ta Kennedyjeva zapravo pravo domoljublje. Domoljublje su djela, a ne riječi. Ono što sam spoznao u ovih dvadesetak godina hrvatske neovisnosti to je da je upravo obratno, dakle domoljublje su riječi, a ne djela. A i to da pravo na domoljublje nije vaše pravo, nego to određuje za nas i vas netko drugi, treći, trenutačno moćniji, svejedno. Ipak, postavlja se i pitanje, i ne samo u prigodama, kakva je zapravo "bilanca" hrvatske državotvornosti i neovisnosti, dakle stanje stvari, "aktive" i "pasive" na određeni dan, recimo 8. listopada 2013. Neću o političkim, ideološkim, moralnim, sociološkim, kulturnim i sličnim "pozicijama" ili "računima", nisam na kraju za to ni kompetentan, ali nešto znam, a i naučio sam o ekonomskim. A to je, dakle da je hrvatska ekonomska bilanca, svatko to zna, uglavnom i na vlastitoj koži, porazna i sad već i na kraći rok, od par godina, nepovoljna i neodrživa, raščlanjujujući je po bilo kakvim kriterijima. Složili se ili ne, zdravlje hrvatske ekonomije i u širem i u užem smislu od neovisnosti na ovamo stalno je pogoršavano i već odavno urušava i političku i pravnu ne samo ekonomsku samostalnost. Tako da se ili katastrofični scenariji s letalnim završetkom, dakle bankrotom čine umjesnim. No, što je dovelo do tako teških posljedica, odnosno koji su uzroci i korijeni sumorne, pa i žalosne hrvatske ekonomije? Nema, barem ne po meni puno mudrosti u odgovoru na to važno pitanje. To je ta zabluda, smišljena ili ne, da se činom političke i pravne neovisnosti i državotvornosti i formalnom uspostavom kapitalizma umjesto socijalizma, stvari po sebi, po nekom automatizmu poboljšavaju i u nacionalnoj ekonomiji, odnosno da je ta zamjena sustava "stvar tehnike", neovisna od i od volje i od znanja i napora naroda u cjelini, od vrha do dna.. Osamostaljenje Hrvatske, kao i svake druge države, pa i nominalna promjena političkog, pravnog i ekonomskog sustava, uz to još ostvarena pobjedonosnim i oslobodilačkim Domovinskim ratom svakako je i revolucija. A svaka revolucija, to sam i pročitao i doživio, mijenja samo formu, ali ne i stvaran sadržaj, bit, mentalitet, navike, barem ne u kratkom roku... Bit ću hrabar i ustvrditi da se i ono ne baš tako malo vrijednoga /inače otkud toliko velike ratne štete/ u ekonomiji, odnosno gospodarstvu do temelja uništilo i rasulo, a vrlo malo novoga i vrijednog stvorilo, pa i tu po Gradu. Čovjek se nerijetko i u nevjerici upita je li sve baš tako ružno moralo biti, ako je uopće ružno. Jer mora se znati da sve ovo nekima i nije ružno, nekima je i ovo bio san i to je legitimno. Ne treba se ni tu zavaravati, nikad nisu svi ni imali, a nemaju ni sad, neće ni sutra imati jednaka viđenja Hrvatske. Nisu svi za demokraciju, ima i onih koji žale što Hrvatska nije u većim granicama, a ne "perec", što nije čista po vjerskom, etničkom ili rasnom kriteriju, pa i to je legitimno i to je sadržaj ideologije i politike i stranaka, posvuda i ne samo ovdje. Ipak, tu je riječ o manjinskim skupinama, barem to potvrđuju svi dosadašnji rezultati demokratskih izbora. Hrvatski je narod kao i svaki drugi kulturan, umjeren i razuman narod, odbacuje svake ekstremizme, odnosno krajnosti s lijeva na desno i obratno. Međutim, ono što jest činjenica ta je da nikad nismo i stvarno prihvatili demokratski kapitalizam sa svim svojim sastavnicama kao najbolju i zasad jedinu dokazanu uspješnu zamjenu za socijalističku utopiju, u krajnjem protiv koje smo i glasovali. I opet ću ponoviti, po ne znam koji put, da sam i sam bio socijalistički utopist i da sam bio takvih uvjerenja i da nisam bio dosljedan, s čime se, dakle dosljednošću i svi zločinci hvale. Ne tvrdim, a to ni njegovi najtvrđi zagovornici ili apologete ne tvrde kako je kapitalizam neki idealni politički, ekonomski i moralni sustav, ali tvrdim da jest optimalan, dakle najbolji u datim uvjetima, za razvojno održivu zajednicu i državu poput Hrvatske. Svakome je razvidno, ako to želi, da je socijalizam ili komunizam, što je približno jednako, u najmanju ruku inferioran spram kapitalizma, u ekonomskom, a onda i u svakom drugom smislu i u tome su aktualne i povijesne činjenice neoborive. To, što je trenutačno, ali ne i svugdje kapitalizam u krizi, nije nikakav argument da se odbacuje i nudi opet ništa drugo nego u ovoj ili onoj formi socijalizam, čemu smo svjedoci i u svim ovim godinama hrvatske neovisnosti, na ovaj ili onaj način. Sve sam više uvjeren da je golema većina stvarno bila oduševljena ustavnim odrednicama Hrvatske kao nacionalne države, a znatno manje ili uopće ne i ostalim odrednicama poput demokracije, političkog pluralizma, slobodnog tržišta, privatnog vlasništva, ljudskih prava. Jednostavno, kao da bi najradije iz paketa moderne i uređene države, što ustavno Hrvatska i jest izvadili tu nacionalnu odrednicu, a skoro sve ostale odrednice zadržali u tom istom paketu da se "kisele". Naravno, to je moguće i to imamo, ali koje su posljedice, posebice ekonomske, ne treba ni objašnjavati. Pa i to ne čudi. Naime, dominacija kolektivne svijesti, vjera u svemoć države i njezinih vođa, težnja ka makar i prividnoj sigurnosti, izbjegavanje rizika i suočavanja s konkurencijom, pa i samim sobom, nenaviknutost življenja u razlikama i s različitim, sebično shvaćanje slobode i da dalje ne nabrajam, sve to na ovim prostorima "caruje" i stoljećima i ne može se tek tako, nakon svega dva desetljeća pretvoriti u svoju suprotnost. U najkraćem demokratski kapitalizam iz svijeta briljantnog američkog teologa Michaela Novaka. Ali i iz zbiljskog svijeta naprednih društava i zemalja. Problem je u tome što za to nema ni volje ni znanja od strane hrvatskih političkih vođa, jer bi time odrezali granu na koju sjede ili je bar učinili nesigurnom. A nema ni volje ni znanja, rekao bih i hrabrosti i kod većine hrvatskih intelektualaca, uključujući i ekonomiste koji su preplavili medijski prostor neprekidno tupeći o zavodljivim ciljevima i blagostanju što nudi socijalizam i kako se vidi, ponovno zavodi narode. Naravno, neće oni to nikad priznati, ali tko zna o čemu pričaju kad pričaju i što nude, zna da nude novu, već dokazanu utopiju sa svim svojim poznatim sadržajima i pogubnim posljedicama. Treba znati da niti jedna razvijenija i održiva država u suvremenim i globalnim uvjetima ne može biti posve neovisna, pa čak i suverena. To je naprosto tako, niti međuovisnosti sve su zamršenije, posebice ekonomske i ne treba narod strašiti krupnim kapitalom ili takozvanim neoliberalizmom, navodnim ekološkim i sličnim katastrofama i objasniti mu dokazane vrijednosti i pozitivne posljedice kapitalizma, naravno i s njegovim naličjem. Nije to laka zadaća, to uvjeravanje da je sudbina svakoga od nas u našim glavama i rukama, a država i političke vođe, pa i hrvatske su tu da nam u tome pomognu. Kada smo promišljali hrvatsku državotvornost i neovisnost, 22 godine prije, sigurno nismo sve spomenuto imali na umu ali ipak vjerujem da nam neće biti potreban "tresak o dno" da bi puno brže shvatili i prihvatili u čemu su hrvatske perspektive, budućnost ove zemlje, nas samih i novih naraštaja. Nepodnošljivo je živjeti u idealnim predodžbama, ne sagledavati objektivno vlastite resurse i potencijale jer se tada suočavamo sa zbiljom koja nije i neće nikada ni biti po našoj mjeri. Skoro da i nećete naići na čeljad koja nije razočarana sa svim i svačim u Lijepoj našoj, orkestrirana je kuknjava i na političare i na poduzetnike i na htijuće, s pravom ili ne. I na tome sve naše priče završavaju, bez valjanog i provedivog odgovora i rješenja za poboljšanje mračne hrvatske slike, osobito onih koji bi ih po znanju, struci i položaju morali dati. Neki iracionalni strah, apatija i bijeg u kolektivističke labirinte ima obilježja epidemije, ne ulazeći u razloge što je tome tako. Samo znam da to nije predložak za neke bolje hrvatske, pa i osobne perspektive i puno veću "iskoristivost" potencijala neovisnosti i suverenosti.

HNB tečajna lista

20.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,769743
CHF CHF
1
6,546400
GBP GBP
1
8,115265
USD USD
1
6,296589
EUR EUR
1
7,392195
$ Odabir valute
= Odabir valute