LUSTRACIJSKE DVOJBE

Arhiva - /PRI/VIĐENJA Arhiva

Teme i dileme lustracije provlače se, osobito u predizborna vremena, otkako je suverene hrvatske države, dakle s početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Njihov intenzitet zapravo je cikličan ili valovit, s "plimama" u predizbornim vremenima, što zapravo i nije za čuditi. Uz nacionalizam, lustracija je na ovim prostorima bila uvijek jak, pa i najjači adut političke desnice, čak i jocker u takozvanim tranzicijskim zemljama. Jer, bez obzira na njihovu neupitnu važnost, ekonomske, socijalne, pa i moralne dvojbe i goleme probleme, oni su u zemljama slabijih i ranih političkih demokracija, s teškom, pa i ratnom poviješću, društvenim i osobnim frustracijama raznih vrstauvijek nižeg političkog prioriteta, čak i za ljevicu, da se i ne govori o desnici. Prema Wikipediji, "lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje) je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima /članovi nacionalsocijalističkih i komunističkih partija te službenici i doušnici njihovih tajnih službi/. Provodi se u nekim državama Europe počevši od pada realsocijalističkih režima kao dio opće dekomunizacije društva, a ranije je provedena i pri denacifikaciji poratne Njemačke. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših socijalističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, babinja, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u koje posvećeno mjesto." Podrazumijeva se, osobito u Hrvatskoj da je lustracija na krajnje desnom, nacionalsocijalističkom ili fašističkom spektru u bivšoj, socijalističkoj ili komunističkoj državi u cijelosti provedena, ali uopće ne ili ne do kraja na lijevom, komunističkom političkom spektru ili dijelu nacije. To bi se, barem prema relevantnim povjesničarima moglo uzeti i točnim, što naravno ne znači da je tom lustracijom posve dokinut nacionalizam, pa i u najprimitivnijem obliku, ako je to bila svrha. Štoviše, usuđujem se ustvrditi da se on iznova budi, na krilima nezadovoljstva, pa i frustracija kao posljedica iznevjerenih očekivanja od suverene i toliko stoljeća željene neovisne hrvatske države, pa i onih izazvanih ekonomskom krizom, korupcijom i neprocesuiranim kriminalom. Zanimljivo je da se i za ovakvo stanje stvari s desna još uvijek i nerijetko terete samo "komunjare", navodni jugofili, ovakve ili onakve manjine, ali i tobožnji izdajnici i "prodane duše" u vlastitim redovima. Usudio bih se reći da i unatoč suverenosti, suvremenom ustavu i ipak relativnoj razvijenosti, ne postoji neki okvirni, a drugačiji i ne može biti, bar minimalni koncenzus o tome kakva i kolika treba biti Hrvatska. Jest da je to i temeljni sadržaj političke utakmice, ta različita viđenja i ideje, socijalizam ili kapitalizam i to je demokratski, ali mi se neupitnim čini pripadnost europskoj zajednici, vladavina prava, jednakost u šansama i pravo na nadu za svakoga stanovnika. Ne mogu prihvatiti da se nekoga sputava i da mu se određuju granice na životnom putu, ako je takav dobronamjeran i daje doprinos razvitku i boljem zdravlju hrvatskog društva i države. Mrzim kad čujem onu "da bi ste znali ili bili svijesni dokle možete stići, morate znati odakle dolazite ili potičete". To je jedna opasna misao, na žalost toliko puta i u praksi realizirana i ne samo na ovim prostorima. Istina je i to da u Hrvatskoj u smislu gornje definicije nikad nije ni provedena cjelovita, jednokratna i bezuvjetna lustracija istaknutih protagonista ondašnjeg, makar i davnog komunističkog režima i države, iako je bila potrebna. U kojim razmjerima, posebno je pitanje. Međutim, ako se zna, da je ne mali broj, čak i istaknutih hrvatskih političkih, vojnih i sigurnosnih dužnosnika, "udbaša" i "kosovaca" radilo ili bilo u funkciji i u bivšoj zajedničkoj državi i u suverenoj Hrvatskoj, poput Josipa Boljkovca, Josipa Manolića, Josipa Perkovića, Antuna Tusa, Petra Stipetića, a svakim danom niču neki novi, problem lustracije u Hrvatskoj i nije baš tako jednostavan. Neki povjesničari tvrde da je ona više i nemoguća, s obzirom na vremenski odmak, ustavna ograničenja i obnavljanje starih i nepremostivih političkih i ostalih podjela u relativno maloj državi i društvu, poput hrvatskog. I to upravo kad su te podjele u novim geopolitičkim, ekonomskim i civilizacijskim okolnostima pogubne. Nekima se sigurno neće dopasti, a ionako ne pišem da se svakome dopadam i to je nemoguće, ali je sigurno da je ne mali broj dužnosnika i službenika iz bivšeg sustava, članova komunističke partije, posve solidno, pa čak i bolje vladalo političkom i ostalim tehnologijama od onih koji su se na ovaj ili onaj način izborili za suverenu hrvatsku državu, pa su kao takvi bili potrebni i novim, demokratski izabranim hrvatskim vlastima i jesu, pa nešto manje i sada, njihov sastavni dio. Samo domoljublje i iracionalne emocije nisu dovoljne za ustroj učinkovite države, posebno kad takve države prije i nije bilo. Uostalom, znao je to i prvi hrvatski demokratski predsjednik, Franjo Tuđman koji je svojom politikom pomirbe, blago rečeno lijevih i desnih, ujedinio hrvatski korpus što je i dovelo, uz trend općeg sloma komunističkog sustava istočne Europe do veličanstvene pobjede i ostvarenja davnog sna – suverene hrvatske države i naroda. Doduše, na rubovima hrvatske desnice i danas se ta pomirba zamjera Tuđmanu. To međutim ne znači, barem sam takvog uvjerenja, da neki oblik lustracije, ponajviše zbog žrtava bivšeg totalitarnog komunističkog režima i njihovih nasljednika nije potreban. Najmanje što se može učiniti, uz sav rizik da se u nekom slučaju i pogriješi je otvaranje arhiva jugoslavenskih tajnih službi i dosjea tadašnjih protagonista i aktivista koji su u ovom ili onom smislu činili zločine na ideološkim i političkim protivnicima. Naime, treba znati da nasljednici nekih žrtava i ne žele da se one objavljuju, a moguće je konstruirati i lažne dosjee u svrhu difamiranja političkih protivnika, kakvih je slučajeva bilo u zemljama u kojima je lustracija provedena. Svakako, nijedan zločin, pa i onaj iz ideoloških ili političkih pobuda ne treba prikrivati i treba ga do kraja istražiti i na neki način osuditi, ali to ne može, kao ni lustracija, nacionalna i politička povijest općenito biti jedan od najvažnijih sadržaja suvremene hrvatske svakidašnjice. Tim više jer su to izrazito na subjektivnoj, a ne objektivnoj podlozi utemeljene teme, u kojima su nerijetko dojam ili percepcija, pa čak i predrasude o nekome ili nečemu nepremostive i kao takve su zapravo stalne. Kad se "prospe" priča, primjerice o nekome da je "udbaš" ili jugofil, makar i bez ikakvog valjanijeg dokaza, to se u kolektivnoj svijesti teško može obuzdati i Sizifov je posao takve uvjeravati da to jednostavno nije istina. Posebno je pitanje do koje "dubine" ili razine treba ići lustracija, obuhvaća li ona i nedužne nasljednike onih koje treba lustrirati, tko je taj i koje je mjerilo za lustrirati nekoga. Gornja definicija je jasna, lustrirati treba one koji su ovako ili onako pravili zločine, pa i ubijali svoje političke i ideološke protivnike, ali mi se sve čini da je ta definicija za neke preuska i da bi se morala proširiti, što bi moglo dovesti i do prav/n/og kaosa i golemih podjela po mnogočemu. Moguće je da je to neka vrsta profesionalne deformacije, ali čini mi da bi prioritet hrvatske politike, s lijeva na desno, morala biti ekonomija, jer tek snažna ekonomija jamstvo je smanjivanja, iako ne još zadugo posve dokidanja nacionalizma, komunizma i ostalih kolektivističkih, pa i totalitarističkih ideologija. Ekonomija se može pokrenuti, unaprijediti, ali jalove rasprave o povijesti i putovima nekoga i nečega, ideologiji ili politici, najčešće s predrasudama i unaprijed donesenim "zaključcima" ne mogu ništa promijeniti niti uopće postoji ta crta ili linija u kojoj završava jedan, a počinje posve neki drugi svijet, ljudi sl. Otkako je svijeta i vijeka, slika nikad nije bila samo crna, ili samo bijela, na žalost uglavnom je siva. Ratovi, nametnute podjele, mržnje ne donose ništa dobroga, pa ni njihovim pokretačima. Jednako kao što je obrazovanje preduvjet međuljudske tolerancije, prihvaćanja različitosti i otvorenog društva. Može se raspredati o tome koliko se i dokle se hoće, ali zatvorena, statusna i statična društva slabih su nada i za bolju sadašnjost i budućnost, koja se ne svodi samo na materijalno, nego i duhovno. Čak i u pretpostavljenom slučaju naknadne lustracije, jer se drugačije i ne može nazvati nakon 24 godine, uvijek će biti onih koji će tvrditi da ona nije dovršena do kraja i protezat će se i opterećivati ne samo sadašnje, nego i buduće hrvatske naraštaje, sa svim svojim negativnim političkim, ekonomskim i moralnim posljedicama. Hrvatska je danas suverena, demokratska i moderna država, dio je napredne europske zajednice i nema nikakve opasnosti povratka u ranije prevladane državne oblike i neproduktivne političke, ekonomske i moralne sustave, čime politička desnica "maše", pa i straši. Pričama o "udbašima", komunjarama, jugofilima, masoneriji ovoj ili onoj i sl. Naravno, ima i uvijek će biti onih, možda čak i s nekim valjanim razlogom koji će težiti i žaliti za bivšom državom, socijalizmom i za njih "dobrim, starim vremenima" i to je u političkoj demokraciji i legitimno i normalno. Ali takvih i nema puno, najmanje da imaju prevratničku snagu. Uostalom, to su potvrdili i svi dosadašnji demokratski politički izbori. Iako, za pravo rijet, nisam baš siguran kako će lustracijski motivi tako brzo nestati s hrvatskog političkog obzorja, iz ovoga ili onoga razloga. I kako ćemo se tako brzo prestati baviti sami sobom i dijeliti po ovom ili onom kriteriju i naviknuti živjeti u razlikama i s različitima, priključivati se novim globalnim, ekonomskim, tržišnim i kulturnim trendovima. Dakle svemu onome što pridonosi nekom općem i pojedinačnom hrvatskom boljitku, po nekom mojem poimanju. Nema racionalnog straha, kojega konzervativni dijelovi hrvatskog društva i politike nameću, da će se takvim pristupom izgubiti nacionalni identitet i suverenitet, ma koliko je i to, kako neki znanstvenici – sociolozi, antropolozi i politolozi tvrde čisto subjektivnog viđenja. No, ako je to i tako, to je sad politički i svaki drugi realitet, što ne znači da će biti za kojih pedesetak ili stotinu ili tko zna koliko godina.

HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute