LUDOVIK CRIJEVIĆ TUBERON - DUBROVAČKI SALUSTIJE

Dubrovnik - Minijature

Glavna je osobina hrvatske književnosti 15. st. raznolikost pravaca i njihovo prožimanje. Srednjovjekovna književnost glagoljaškog i latinističkog tipa u to vrijeme doživljava procvat u misalima, brevijarima, nabožnim pjesmama sakupljenima po zbornicima. S druge strane, hrvatski humanistički pokret, uz središte u Zagrebu, u drugoj polovici petnaestog stoljeća otvara novom nadahnuću vrata dalmatinskih primorskih gradova: Šibenika, Hvara, Splita, a poglavito Dubrovnika. Duh humanizma i renesanse donosi zanimanje za filologiju i povijest književnosti, a humanisti uz nabožne pjesme naslijeđene iz srednjovjekovne tradicije na latinskom i na narodnom jeziku pišu govore, pisma i poslanice. Treći pravac u književnim kretanjima ovog razdoblja je književnost na narodnom jeziku. Tema je poezije na narodnom jeziku, zvane petrarkistička poezija ljubav prema "gospoji" odnosno zanimanje za čovjeka u svim njegovim aspektima. Ovakve su pjesme pisali mnogi mladi humanisti diljem dalmatinskih gradova: u Splitu Marko Marulić, u Dubrovniku Đore Držić i Šiško Menčetić.

         Zbog teškog položaja zemalja jugoistočne Europe, razdiranih osmanlijskom opasnošću, pa tako i Hrvatske, nezaobilazna je u tematskom pogledu ona stavka hrvatske književnosti koja govori o turskim najezdama. S obzirom na nezavidno stanje hrvatskih gradova okruženih Turcima, pojava je djela antiturske i rodoljubne tematike uobičajena. U poslanicama i elegijama na latinskom humanistički književnici poput Juraja Šišgorića u Šibeniku ili Marka Marulića u Splitu govore o prijetećoj blizini turskog osvajača. Mnogi hrvatski krajevi su u izmaku 15. stoljeća imali na pomoć rječite zagovarače u borbi protiv neprijatelja:Split Marka Marulića, Šibenik Juraja Šišgorića, Panonija Ivana Česmičkog. Dubrovnik je slobodan zahvaljujući vještoj politici vladara i bogatstvu kojim je plaćao danak. I u peru je imao "tihog čuvara", latinista Ludovika Crijevića Tuberona, zbog svog povjesničkog rada prozvanog "dubrovački Salustije".

         Ludovik Crijević rodio se u Dubrovniku 1459. godine. Potomak je plemićke obitelji Cerva i dalji rođak najpoznatijeg našeg latinskog pjesnika Ilije Crijevića. Studirao je na poznatom pariškom sveučilištu Sorboni gdje je, vjerojatno zbog već onda iskazanog zanimanja za povijesni rad, dobio nadimak Tuberon (Tubero) po rimskom povjesničaru Tuberonu, Ciceronovom suvremeniku. Velik preokret u životu ovog mladog razuzdanog plemića kojemu je dubrovačka konzervativna sredina zamjerala na libertinskom ponašanju donesenom iz Pariza, dogodio se 1484. godine, kad je Ludovik Crijević napustivši zaručnicu, stupio u benediktinski red i uzeo redovničko ime Aloysius. Više od deset godina proživio je u samoći samostana na hridima otočića Sv. Andrija, oku vidljivima samo onda kad je nebo čisto, a more neuznemireno južinom. Vraća se u Dubrovnik 1502. godine na mjesto poglavara benediktinskog samostana sv. Jakov na Višnjici gdje i ostaje do svoje smrti 1527. godine.

         Dubrovnik je u drugoj polovici petnaestog stoljeća priznavao vlast ugarskih kraljeva Matije Korvina (1458.-1490.) i Vladislava II. Jagelovića (1390. - 1516.), ali je zbog blizine turske vlasti morao plaćati danak za slobodu. Gospodarsko stanje Dubrovnika određivala je sultanova politika, ali je moćna državica, otkupivši slobodu za dukate, trgovala Sredozemljem i zaleđem i punila svoje riznice. Zahvaljujući bogatstvu i bliskosti renesansne Italije, ondje su čak i u izoliranosti cvale znanost i kultura. O humanističkom krugu u Dubrovniku malo je podataka, ali na njegovo postojanje upućuje zabilješka znanstvenika i latinista Juraja Dragišića u predgovoru latinskoj teološkoj raspravi "De natura caelestium spiritum quos angelos vocamus" (O prirodi nebeskih duhova koje zovemo anđelima), tiskanoj 1499. godine u Firenzi. Dok pjesnici Đore Držić, osobito drag Benignusu, Šiško Menčetić, Ivan Gučetić, Lovro Ranjina, Ilija Crijević, Karlo Pucić i Jakov Bunić pretaču u latinske i hrvatske stihove svoje "ljuvene muke" ili pjevaju o čudovištu Cerberu, benediktinski opat Ludovik Crijević Tuberon bilježi kroniku događaja i osoba svojeg doba. Crijević je napisao samo jedno latinsko djelu u 11 knjiga, pod imenom Commentaria de rebus, quae temporibus suis gestae sunt (Komentari o događajima koji su se zbili u njegovo vrijeme) iz kojeg će sam autor izvući i preradit 5. i 6. poglavlja i učiniti ih samostalnim djelima. To su: De Turcarum origine, moribus et rebus gestis (O podrijetlu, običajima i djelima turskim) i De Origine et incremento urbis Rhacusanae (O podrijetlu i napretku grada Dubrovnika). Komentari su podijeljeni na 11 poglavlja u kojima se obrađuju događaji i znamenite ličnosti u razdoblju od smrti kralja Matije Korvina (1490.) do smrti pape Leona X. (1522.): dinastičke borbe nakon smrti ugarskog kralja Korvina, nadiranje Turaka na zapad, raspoloženje crkve i papa prema tadašnjoj Europi. Uza svu raznolikost događaja i osoba koje su ovdje opisane, djelu se može dati zajednički nazivnik - osuđivanje crkvene politike pape Alexandra VI, Julija II i Leona X. Crijević, inače tolerantan prema drugim vjerama, osuđuje ponašanje kršćanskih poglavara, kao što će po njegovom uzoru, ali nešto diskretnije, činiti pjesnik Mavro Vetranović s namjerom da se pokaže kako je nezainteresiranost katoličke crkve za usud narodâ pod turskom vlašću kamen spoticanja u borbi protiv osmanlijske moći.

         Ilija Crijević svojim je djelom s pravom zaslužio nadimak "dubrovački Salustije", po kojemu je i danas prepoznatljiv. To ime dobio je zahvaljujući prije svega stilu kojim piše, a koji po gustoći i konciznosti izraza nalikuje na Salustijev. Upotrebljava i postupke karakteristične za rimskog historiografa: umetanje fiktivnih govora te zapažanja o narodima upletenima u povijest onog razdoblja: Mlečanima, Francuzima, Česima, Mađarima i Nijemcima. Zanimljivo je njegovo mišljenje o Mlečanima čija ga lukavost i pohlepa u trgovini podsjeća na onu kod Dubrovčana!

         Komentari nisu ostali bez odjeka i kod kasnijih pisaca: kod benediktinca Mavra Vetranovića, primjerice, nailazi se na ista, nešto prikrivenija neodobravanja prema ponašanju katoličke crkve. Ivan Gundulić pak opisujući Turke u "Osmanu" koristi upravo one detalje, pretočene u stihove, kojima je Crijević u petoj knjizi Komentara opisivao tursku vojsku.

         Ludovik Crijević bio je klerik i samotnjak kamenih zidova benediktinskih samostana. Ne treba ni pomisliti da nije bio upućen u političke i crkvene tokove 15. stoljeća. Ispredao je kroniku svojeg vremena iz iskustva prikupljenog za boravka na dvoru kralja Matije Korvina, ugledajući se na antički uzor povjesničara Salustija, koji je u širini i miru raskošnih vrtova pisao o ambicijama Katiline i ratovima s Jugurtom. On nije bio samo povjesničar i asketa nego i oštrouman mislilac i dobar opažač koji je pisao promatrajući Dubrovnik, Lokrum i Srđ kroz širom otvorene prozore višnjičkog samostana Sv. Jakova, a njegovo dalekovidno oko naziralo je i dalje od grada i širokih brda što ga okružuju.

         Dok se Dubrovnik prve polovice šesnaestog stoljeća oporavljao od potresa i kuge, čekajući da se rode novi nasljednici preživjelih plemićkih obitelji, Crijević je proživljavao posljednje godine plodnog redovničkog života. Umro je 1527. godine, navršivši 66 ljeta, a kao trag, umjesto vidljivog nadgrobnog spomenika, ostavio je tek inicijale urezane nad jednim od vrata benediktinskog samostana na Višnjici.

11. veljače 2002.                                                                             

Tamara Gović

 

 

HNB tečajna lista

21.08.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,261334
CHF CHF
1
6,800428
GBP GBP
1
8,052728
USD USD
1
6,658036
EUR EUR
1
7,377104
$ Odabir valute
= Odabir valute