Politika

LIBERALNA DEMOKRACIJA I KRIZA KAPITALIZMA

Spektar - Politika

Aktualizirala se sintagma Jürgena Habermasa o 'novoj nepreglednosti': nestala je jasna fronta između desnice i ljevice, a intenziviranje globalne kapitalističke utakmice produbljuje disfunkcionalne socijalne razlike. U ljeto prijelomne 1989. godine američki politolog Francis Fukuyama objavio je u časopisu The National Interest tekst "Kraj povijesti". Komentirajući poraz komunizma u Hladnom ratu i naslućujući duboke promjene u jesen te godine, Fukuyama je ustvrdio da svjedočimo "kraju povijesti", koji se sastoji u "pobjedi ekonomskog i političkog liberalizma". Liberalna demokracija i tržišni kapitalizam - glasila je teza - ostali su bez povijesne alternative, ono što preostaje manje razvijenim društvima jest uklopiti se u svjetsko kapitalističko tržište i preuzeti institucije liberalne demokracije. Neumjereni optimizam Fukuyamine teze bio je vjerojatno najbolji izraz specifična duha vremena i neosporne liberalne ideološke hegemonije. Nepunih četvrt stoljeća kasnije ta je hegemonija postala upitnom.

Danas nesvojbeno možemo govoriti o krizi liberalne demokra cije i krizi kapitalizma. Kako se manifestira ta kriza i kakve je reakcije dosad polučila? Na razini političkog poretka može se ustvrditi da su institucije i praksa liberalne demokracije nedovoljno učinkovite te istodobno gube na legitimnosti. Ova tvrdnja može se potkrijepiti mnogim argumentima. Institucije nacionalne države pokazuju se nedostatnima u rješavanju globalnih problema, dok međunarodni režimi i organizacije - čak i regionalne integracije poput Europske unije s mehanizmima višerazinskog upravljanja - također ne postižu potrebnu djelotvornost. Demokratski parlamenti i vlade ne uspijevaju formulirati efektivne javne politike koje omogućuju održiv razvoj i društvenu pravednost. Razlozi su brojni: zaokupljenost kratkim političkim ciklusima, podređenost tematskoj agendi koju diktiraju mediji, želja za zaovoljavanjem volatilnih preferencija javnog mnijenja.

Paradoksalna je posljedica takvog stanja da se nedemokratski režimi poput Kine, Singapura ili Katara često pokazuju uspješnijima u postizanju razvoja i stabilnosti od demokracija. Uz to, sve je problematičnija kvaliteta političkih elita koje se regrutiraju kroz institucionalne kanale predstavničke demokracije. Ne samo u perifernim tranzicijskim državama, nego i u mnogim starim demokracijama, svjedoci smo da su izabrani stranački političari nekompetentni, skloni zloupotrebi vlasti i korupciji. Stoga raste jaz između očekivanja građana i onoga što dobivaju kao rezultat demokratskog procesa. Opada povjerenje u demokratske institucije i političare, a građani sve manje participiraju u izborima. Disfunkcionalnost i dvojbena legitimnost liberalne demokracije usko su povezani s krizom kapitalizma. Ekonomski recepti koji su tri desetljeća dominirali u svjetskoj ekonomiji, poznati pod pojmom "washingtonskog konsenzusa" (liberalizacija, deregulacija, privatizacija), doživjeli su krah u velikoj financijskoj krizi koja je izbila 2008. Navest ću samo neke posljedice. Deregulirana financijska tržišta rezultiraju napuhavanjem spekulativnih balona koji se moraju ispuhati uz katastrofalne posljedice za realnu ekonomiju. Pokušaj nacionalnih država da upravljaju ekonomskim ciklusima, kao i nepovoljnim socijalnim učincima kapitalizma, rezultira povećanjem javnog duga, što dugoročno nije održivo. Globalizirani kapitalizam proizvodi ekološke, socijalne i ine eksternalije koje se više ne mogu rješavati postojećim instrumentima na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Intenziviranje globalne kapitalističke utakmice produbljuje socijalne razlike koje su ekonomski disfunkcionalne, a ujedno su društveno i politički neprihvatljive za većinu građana. Dosadašnji odgovori političkih elita na krizu liberalne demokracije i kapitalizma sastoje se od parcijalnih i ad hoc mjera, koje ne nude dugoročno rješenje problema.

Ako je političko natjecanje, iskrivljeno medijskom i financijskom moći, proizvelo korumpirane i nekompetentne političare poput Berlusconija, danas se nude demokratski nelegitimni odgovori, tehnokratski prinudni upravitelji poput bankara Marija Montija i Lucasa Papademosa u Italiji i Grčkoj. Ni mobilizacija nezadovoljstva građana nema odgovore na krizu. Protestni društveni pokreti koji se simultano javljaju i zdesna i slijeva primarno zahtijevaju ograničenje kapitalističke globalizacije. Europski desni populisti, od Marine Le Pen do Geerta Wildersa, usmjeravaju nezadovoljstvo protiv imigranata i zagovaraju jačanje nacionalne države. Paradoksalno je da i radikalni lijevi pokreti, od španjolskih i grčkih prosvjednika do pokreta Occupy Wall Street, traže da država ograniči moć banaka i stavi pod kontrolu međunarodni financijski kapital. Drukčije rečeno, i desni i lijevi osporavatelji traže da se smanji kompleksnost globalnog ekonomskog i političkog poretka, oslanjajući se na nacionalne političke instrumente. Današnja konstelacija podsjeća na politička zbivanja početkom 30-ih, posljedicu velike ekonomske krize: nesposobnost vlada, neučinkovitost javnih politika, upitnost demokratskih institucija, porast protekcionizma i nacionalizma, nezadovoljstvo iskazano u radikalnim političkim gibanjima, koja osporavaju postojeći poredak, ali ne nude prihvatljiva rješenja. Sintagma Jürgena Habermasa o "novoj nepreglednosti", skovana sredinom 80-ih kao sublimacija iskustva da je nestala jasna fronta između ljevice i desnice, ponovo je aktualna.

Danas znamo da je Fukuyamin trijumfalni liberalizam bio neutemeljen, "washingtonski konsenzus" je doživio slom, potrebna su nova rješenja, ali se još ne naziru. Iluziju o "kraju povijesti" zamijenio je osjećaj da smo opet suočeni s neizvjesnošću povijesti. Ipak, novi poredak neće počivati na smanjenju, nego na povećanju društvene kompleksnosti i globalne međuovisnosti.

21. prosinca 2015.                                                                                                                                                                              Nenad Zakošek

www.arhiva.nacional.hr

 

USPON KRAJNJE POLITIČKE DESNICE - UZROCI

Spektar - Politika

Slikovni rezultat za ekstremna desnica

Autor će analizirati (ne)očekivani uspon ksenofobije u najrazvijenijim evropskim državama, parlamentarno jačanje političkih stranaka koje svoj program zasnivaju na antisemitizmu, islamofobiji i rasizmu te njihovo lukavo korištenje evropske demokracije kao platforme koja braneći univerzalnost ljudskih prava, gleda kroz prste govoru mržnje

Radikalni politički koncepti atraktivni su za teorijsko motrenje. Praktična dimenzija radikalnih politika izaziva nedoumice pa je u interpretaciji pojmova i pojava koje zahvataju svijet ekstremne desnice u Evropi, metodološka obazrivost prethodna nužnost. Zašto? Zato što je teorijsko proizvođenje istovremeno i podloga za praktično konstruiranje nekog fenomena pa tako i fenomena ksenofobičnog desničarenja u zapadnoj Evropi, dakle upravo tamo gdje konstitucijom Evropske unije započinje otkrivanje novog logosa razumijevanja, tolerancije i kulture mira.

Znači li prethodna metodološka korekcija upravo to: da je postavljanje javnog pitanja o usponu radikalne desnice u Evropi pretjerivanje kojim se favorizira pojavnost koja još uvijek pripada marginalnom umu i koja nije poprimila razinu ozbiljne i relevantne prijetnje za zapadnu Evropu? Postavljanje ovako čistog i naivnog pitanja teorijska je provokacija: da li javno debatiranje predmetnog fenomena proizvodi, i ne htijući, sigurnu teritoriju za njegov društveni razvoj?

Ne zanemarujući ozbiljnost političkog uspona radikalne desnice u Evropi, i to ne samo u zapadnoj, važno je naglasiti da je malo koja politička partikularizacija sklona medijskoj instrumentalizaciji i favorizaciji kao što je to radikalna ili nova desnica u Evropi. To je ona politička grupacija koja insistira na medijskoj pažnji, koja zahtijeva medijsku promociju, koja de facto živi na spinu vlastite dekadencije. Medijskom artikulacijom političkih skandala radikalna desnica ustvari proizvodi teritoriju za svoj ponovni izlazak u povijest.

No, kao što je svako pretjerivanje presuđivanje prividu, jer stičemo dojam da je posrijedi ozbiljniji fenomen nego što on to jeste, istovremeno je i negacija postojanja razmatrajućeg fenomena također nepoželjna i kontraproduktivna. Negacija može odvesti u drugu, opasnu krajnost – bavljenje posljedicama, zato što smo zakasnili razumijevati uzrok.

Govoriti o usponu radikalne desnice u Evropi, podrazumijeva prethodno kontekstualiziranje tog nadolazećeg pojma u širi pojmovni okvir, što podrazumijeva interpolaciju pojma radikalna desnica u najviši rodni pojam motrene pojave a to je pojam političke desnice. Naprosto, ako pojam radikalne desnice ne privedemo pojmu desnice onda on ostaje da visi kao zbiljski nespoznat fenomen, kao puka medijska doskočica i samorođeni pojam bez prethodne historije. A historija radikalne desnice je historija jednog epifenomena desnice, koji, kada iz autsajderske zone uđe u zonu donošenja odluka, zakonomjerno producira nasilje i to na način da više nije radikalna desnica nego politička desnica njom samom, kao što je slučaj sa nacističkim, fašističkim i drugim totalitarnim režimima desne provenijencije.

Istovremeno, ako govorimo o desnici, nemoguće je ignorirati ljevicu, čija je evropska historija također obilježena i radikalnim interpretacijama koje su, u polju političkog, također završavale nasiljem, pa je i povijesni rezultat ljevice u Evropi snažno relativiziran demonskim skretanjima.

Prethodnim pozicioniranjem stvorili smo uvjete za tvrdnju koja je u vremenu globalizacijskog konzumerizma i radikalne izdaje Descartesovog naloga (kupujem dakle jesam, umjesto mislim dakle jesam) dovedena u pitanje. To je tvrdnja koja unaprijed računa na odbijanje instrumentaliziranog neoliberalnog uma zaustavljenog u uvjerenju da je kapitalizam kraj povijesti pa je insistiranje na fundamentalnoj političkoj razlici desnica-ljevica suvišno. Insistiranje na političkom endizmu insistiranje je na negaciji binarne opozicije desnica-ljevica, jer ako živimo kraj, na kraju smo svi isti i nema razloga za razliku. Ja sam pak, s onu stranu ove rigidne instrumentalizacije uvjeren u važnost jasne podjele na desnicu i ljevicu.

Kroz tu jasnu podjelu stvoreni su uvjeti za interpretaciju radikalne desnice kao subideologije političke desnice, jer je u političkim narativima desnog radikalizma kao najšira platforma prepoznatljiva desna slika svijeta. Ipak, korektno je radikalnu desnicu tretirati istovremeno i kao prijatelja i kao neprijatelja političke desnice kao takve. Kad kažemo politička desnica kao takva, mi mislimo na tradicionalnu evropsku desnicu, na onu desnicu koja je fundamentalno obilježila evropsku povijest sa svojim konzervativnim, elitističkim i građanskim idejama, sa idejama koje su značajno doprinijele razvoju evropskih zemalja u pozitivnom smislu, ali mislimo i na onu političku desnicu koja je proizvela i producirala ideju nejednakosti, kao paradigmatsku formu neravnopravnosti, što je rezultiralo pojavom ljevice koja je historijski gledano, nastojala egalitarnim konceptima neutralizirati nejednakost.

Nažalost, u ljevičarskom akcionom diskursu, kada se ta ideja egalitarizma pokušala pretvoriti u neki poredak, ona je uglavnom završavala u nasilju i to je najnedokučiviji historijski problem sa ljevicom, ta njena izvedbena agresivnost koja je poprimala oblike neshvatljive egzekucije u ime historijskog progresa.

Naravno, misliti o ljevici samo u ključu realiziranog i zgaženog imperijalnog formata Sovjetskog Saveza, značilo bi misliti hladni rat i bipolarnu strukturu svjetskog poretka kao posljednji poredak podjele svijeta na desnicu i ljevicu. Takav redukcionizam kojem su skloni ksenofobni desničari nastoji izjednačiti lijevo mišljenje sa mišljenjem sovjetskog imperijuma, imputirajući da ljevica nema šta tražiti u ambijentu autentične Evrope, u ambijentu Zapada čiji logos ne mogu očuvati i razviti ideologije lijeve orijentacije. Takvo mišljenje nastoji socijaldemokratske, socijalističke i komunističke ideje koje su participirale u evropskom prosvetiteljskom naslijeđu isključiti iz historije evropske ideje tako što će ih uključiti u Zaborav kao da u samoj zapadnoj Evropi nemamo i danas aktivne i vrlo relevantne socijaldemokratske i socijalističke partije. Komunističke, kao da su već uključene u Zaborav.

Šta je, dakle, sa evropskom desnicom i njenom radikalnom marginom koja baca brigu u evropski prostor mira?

Desnica se u vremenu velikih ekonomskih kriza i socijalnih napetosti suočava sa izazovima koji dolaze kako od ljevice tako i od same desničarske ideologije, naročito one čiji protagonisti ne polažu nadu u tradicionalni, demokratski parlamentarizam konzervativne desnice. Mi upravo prisustvujemo kreeaciji socijalnih uvjeta, najviše kroz negativne stereotipe o islamu, koji mogu doprinijeti afirmaciji ksenofobije u Evropi i njenoj još snažnijoj parlamentarnoj institucionalizaciji, što je na duži rok, proizvodnja ambijentalnosti koja će parlamentarizam kao demokratsku agoru dovesti u pitanje. Sjetimo se nacional-socijalizma i fašizma, pa će to sjećanje snažno relativizirati i Witgenssteinov stav, meni inače drag, da je „vjera u uzročnost praznovjerje“. Uzročnost dobija na snazi ako uviđamo da je jedan od najuticajnijih agenasa evropske historije nasilje.

Historija Evrope iskovana je u ognju rata, i sviđalo se to nama ili ne, tokom dugog evropskog trajanja, nasilje je producirano kao zakonomjernost, kao aksiom društvene transformacije. Šta je dominirajući sadržaj tog aksioma? To je konstitucija nacionalnih država na tlu Evrope a čiji je dominirajući obrazac nastanka i razvoja darvinistički.

Nacionalne države, u dominirajućoj mjeri, rezultat su povijesnog nasilja. No, upravo na evropskom tlu, negirajući kauzalistički obrazac povijesti, nastaje i razvija se nova destinacija političkog - Evropska unija - čiji deteritorijalizirani obrazac nadnacionalne egzistencije, uprkos evropskoj historiji rata, genocida i holokausta, sadrži obećanje mira. Kontinent čija povijest govori jezikom polemosa, čiji je naročiti bog tokom dugog trajanja bio Mars, uspio je, zahvaljujući konstituiranju Evropske unije, da bez obzira na historiju nasilja koja je oblikovala modernu povijest Evrope, najviše napreduje u zaboravu nasilja. Ideja EU je ideja raščišćavanja sa hobsovskim svijetom vukova i pokušaj afirmacije kantovske ideje republikanskog mira.

Evropska unija je trajektorija mira. Mir kao suština Evropske unije biva ugrožen kada se dostignuti stepen ljudske slobode u evropskoj kontinentalnoj utopiji destruira afirmacijom najgorih ksenofobičnih i rasističkih koncepata a pod pritiskom ekonomske krize koja se pojavljuje kao rodno mjesto starih populističkih paradigmi, kao društvena pojavnost koja obnavlja najgore predrasude. Predrasuda koja se vratila smjera ka tome da nas njeni kreatori uvjere kako je destrukcija nacionalne države uzrok krize razvijenog svijeta.

Na teorijskom planu kroz različite inerpretacije kult suvereniteta oživljava u svojim najgorim obredima. Ono što se kroz zahuktali proces globalizacije moglo razumijevati kao mogući zaborav bitka, kao ljudsko zaboravljanje nacionalne države, trijumfalno se vraća kao neprolazna ideja ljudskih zajednica koja se svojom zavodljivom, utočišnom snagom suprostavlja ideji EU kao, u filozofskom smislu, opozicionoj ideji nacionalne države.

Povratak suvereniteta i povratak suverenitetu ima puni teorijski legitimitet kao važno politološko pitanje. No, kada se afirmacija nacionalne države kao svjetskog apsoluta pojavljuje i objavljuje svijetu kao ideja radikalnih populističkih struktura desnog pogleda na svijet, i kada u pojavnoj ravni života kao takvog, apsolut suverenitetskog logosa eksplodira u najrazvijenijim zemljama kao zahtjev za izgonom ili posvemašnjom redukcijom Drugih, pred nas se postavlja ključna dilema: da li je dom mira koji se gradi kroz EU dubinski ugrožen obnovom figure neprijatelja kroz koju se zapad historijski konstituirao u odnosu na drugoga, znalačkom i organiziranom upotrebom nasilja i demokracije kao vitalnih instrumenata povijesne moći Okcidenta?

U vrijeme Hladnog rata figura neprijatelja oblikovana je kroz Sovjetski savez i komunizam koji su percipirani kao carstvo zla na zemlji. Budući da je nestankom bipolarnog svjetskog poretka nestala i ta figura, za desničarske populističke ideologije i ekstremne desničarske strukture, terorizam je postao nova figura neprijatelja, komprehenzivni metod za interpretaciju svijeta.

A kada se neprijatelj pojavi, kategorije desničarskog demoniziranja i poživotinjenja nove figure konačnog zla, bivaju jasne, primamljive običnom svijetu, naročito manje obrazovanom svijetu, upravo onim ljudima koji u simplificiranom razumijevanju svoje egzistencijalne tuge za gubitak posla optužuju „te grozne Arape“. Tu ambijentalnost koriste desničarske populističke stranke i šalju poruke oslobođene suptilnosti eufemizma.

Kada, primjera radi, lider nizozemskih desničara Geert Wilders šalje političke poruke, komunikacijski obrazac je jasan: na mjesto politički korektnog govora dolazi govor oslobođen kriterija komunikabilnosti – nije važno šta javnost misli, ja ću joj reći šta da misli.

Egzistencijalna ugroženost postaje kriterij političkog i kulturnog, dakle esencijalnog pridobijanja građanstva ponovo otvorenog za jasno zauzimanje pozicije Mi u odnosu na imigrantsko, gostujuće, hospitalitetsko Oni. To Oni ne želi integraciju u naše zapadno društvo, to Oni želi promijeniti naše društvo. Na fonu arhetipske predstave o Islamu kao neprijateljskom Drugom, Geert Wilders gradi jednu novu, nadali smo se, zaboravljenu ontologiju mržnje koja ulazi u naš demokratski svijet kroz propusna vrata Holandije, Švedske, Danske, Italije, Ujedinjenog kraljevstva, Belgije, Austrije, Mađarske, Bugarske, Rumunije... Ksenofobija je ušla u Parlament. I tu počinje zbiljska potreba za brigom jer je radikalno desno ušlo u zonu političkog predstavljanja. S kojom ambicijom? Da koriste instrumente demokracije kako bi u dugom vremenskom trajanju obesmislili demokraciju. Demokracija je njihov protivnik.

Novi desničari ne vole demokraciju, ali koriste je kao saveznika jer demokracija zabranjuje da oni budu zabranjeni. Kada se protivnik pojavljuje kao saveznik, na terenu smo moguće zloupotrebe. Kroz mješavinu prljavih političkih poruka, nejasno saopćenih ambicija i loših namjera, radikalna desnica, zloupotrebljavajući načelo slobode govora, načinje demokraciju, koja se, u ime demokracije, ne suprotstavlja svome neprijatelju, već ga eufemistički tretira protivnikom. A neprijatelj, odjeven u prihvatljivu odoru protivnika, sjedi u zakonodavnim klupama Holandije, Švedske, Velike Britanije, Mađarske, Njemačke...

Kada počinje problem? Kada se jedna politička ideja pretvara u nasilje. Svjedoci smo da gospodina Wildersa nizozemski sud nije osudio za govor mržnje. (Nizozemski sud je, presuđujući u korist optuženog Geerta Wildersa, desničarskog zastupnika u nizozemskom parlamentu i predsjednika Partije slobode (PVV), a povodom tužbe Nizozemske islamske federacije (NIF), ustvrdio da njegove javne izjave i dokumentarni film Fitna ( kontroverzni, islamofobični film o Kuranu) ne potiču mržnju i nasilje, te je istaknuo da se „radi o pravu pojedinca na slobodu govora i izražavanja“, ma kako stavovi bili ekstremni. Nazalost, ti stavovi jesu podstakli mržnju i nasilje, ne samo prema imigrantima iz "islamskog svijeta", već i prema samom Wildersu koji je morao dobiti policijsku zaštitu zbog prijetnji smrću upućenih od fanatičnih "islamskih radikala")

To je ta vrlo bitna dimenzija demokracije o kojoj vrijedi misliti: Gdje prestaje sloboda govora, a gdje počinje govor mržnje i kako to odrediti? Dakle, kako zabraniti one stranke koje ugrožavaju demokraciju i da li je njihova zabrana ugrožavanje demokracije? U Njemačkoj, npr. imate već nekoliko radikalnih desnih partija, recimo Nacionalno demokratska partija koja otvoreno koketira sa nacizmom, ali nema još uvijek snagu jedne relevantne moći koja bi mogla da preokrene političku historiju u Njemačkoj. Ipak, ono što primjećujem kao relevantan problem jeste sposobnost političkih predstavnika radikalne desnice u različitim evropskim zemljama, da se, bez obzira na drugačije političke pozadine, konstituiraju na jednoj zajedničkoj osnovi. Pomenuti lider nizozemskih desničara Wilders i šefica Francuske nacionalne fronte Marine Le Pen započeli su tokom mjeseca novembra rad na stvaranju strateškog saveza uoči evropskih izbora 2014. godine, koji, ako uspije dobiti reprezentativan broj glasova, može negativno uticati na evropske integracije i uzročno-posljedično povećati netrpeljivost prema imigrantima kroz "modernizirani rasizam".

Generalno, radikalna ili nova evropska desnica želi snažan povratak nacionalne države, koja se, u njihovoj interpretaciji pojavljuje kao zaštita od „insektne najezde stranaca“. S tim stavom pojavili su se i Evropskom parlamentu kao frakcija koju ne treba podcijeniti.

Radikalne desne stranke u aktualnom sazivu evropskog parlamenta prisutne su sa 12 posto glasova, što je značajan napredak u odnosu na političku relevantnost u posljednoj deceniji dvadesetog stoljeća. Glyn Ford, britanski laburistički poslanik u Evropskom parlamentu i stručnjak za ekstremno desničarske stranke, svojevremeno je za EUobserver izjavio da u atmosferi globalne ekonomske i financijske krize, mnoge desno orijentirane političke stranke nastoje osvojiti što veći broj poslaničkih mjesta u Evropskom parlamentu, a zatim je dodao i opominjuće riječi: “Sve ove skupine za sada nemaju obilježja klasičnih fašista, ali im je zajedničko to što se uočava njihov rast - ne baš svugdje u Evropi, ali se postupni rast uočava u posljednjih 25 godina”.

Oni koriste EU za eksploataciju svojih antievropskih ideja, sa konačnom ambicijom da se točak historije okrene unazad i da se sa terena demokracije pređe na teren snažne, a regresivne socijalne države, odnosno socijalnog poretka koji ne mora poštovati demokratsku volju i može je zloupotrijebiti. Evropa je tu zloupotrebu već iskusila u svojoj historiji otvarajući vrata za trijumf fašizma i nacionalsocijalizma, pa opreznost ne škodi, na što nas upućuje i istraživanje koje je za potrebe Fondacije Friedrich Ebert uradio Univerzitet u Bielefeldu, u osam zemalja EU (Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Portugalu, Poljskoj, Mađarskoj i Holandiji), na uzorku od osam hiljada ispitanika ( u svakoj zemlji anketirano je, krajem 2008. po hiljadu ispitanika).

Voditelj istraživanja, socijalni pedagog Andreas Zick, utvrdio je da je među anketiranima prevladao „antidemokratski mentalitet“ izražen kroz zahtjev za političkim liderom koji se ne bi bojao parlamenta ili izbora. Svaki treći anketirani Nijemac je takvog mišljenja, u Britaniji i Francuskoj 40% ispitanika misli isto a u Poljskoj i Portugalu čak više od 60% anketiranih! Ovakvo raspoloženje, koje priziva jaki personalitet, u najvećoj je mjeri generirano iz osjećaja ugroženosti od prevelikog broja useljenika, pri čemu su muslimani naročito neomiljeni, pa se u ideji „čvrste ruke“ sluti egzistencijalni i kulturološki spas. Na fonu ovakvih razmišljanja raste popularnost radikalnih desnih stranaka, a u nekim zemljama, recimo Francuskoj, Nacionalni front bi, prema najnovijim ispitivanjima, u maju 2014. mogao pobijediti na izborima za Evropski parlament!

Koje su još stranke, u predmetnom kontekstu, danas relevantne u manjoj ili većoj mjeri u evropskom prostoru? Ono što uznemirava Skandinaviju je uspon desničarske partije Švedskih demokrata koji su uspjeli ući u Parlament sa ksenofobnim stavom prema imigrantima. Ta stranka se pozicionira u švedskom društvu na premisama antiislamske ideologije i protiv multikulturalizma. Nije za potcijeniti pojava desničarenja u zemljama koje su nukleus demokracije, kao što su skandinavske države, koje su, upravo zbog izvanredno snažnog razvoja demokracije već nekoliko decenija oaza željene slobode za imigrante iz konfliktnih svjetova Trećeg svijeta a koji, obespravljeni i poniženi u svojim zemljama, u Skandinaviji pronalaze uvjete za ljudsku emancipaciju. I desetine hiljada ljudi iz BiH su u Skandinaviji, nakon etničkih progona u svojoj zemlji, pronašli neki oblik mira, koji sada može biti potencijalno ugrožen razvojem rasizma, ksenofobije i dubinskog nerazumijevanja drugih kultura.

Sistemom spojenih posuda, naročito ako se ekonomska kriza radikalizira u narednim godinama, ksenofobija bi mogla nastaviti se širiti kroz pojas euroatlantske političke kulture i kroz civilizacijske krugove zapadnog svijeta na način koji, nadam se, neće poprimiti značajke Povijesno Opasnog. Politička sestra notirane švedske stranke je recimo u Danskoj, Danska narodna stranka. Ne treba podcijeniti ni radikalna desna skretanja u Austriji, gdje je Slobodarska stranka politička činjenica u punom smislu te riječi. Na izborima za Evropski parlament u junu 2009, dobila je 13% glasova a u Britaniji, radikalno desno usmjerena Britanska narodna stranka na istim izborima za Evropski parlament dobila je 7, 1 % glasova. U zemljama „nove Evrope“ Mađarskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, Rumuniji, također je došlo do naglog jačanja radikalne desnice, kroz političke programe stranaka kao što su Pokret za bolju Mađarsku, Velika Rumunjska, Nacionalna stranka u Slovačkoj, Ataka u Bugarskoj ( ovih dana izražava teritorijalne aspiracije prema dijelovima Srbije i Makedonije), što nas uvodi u novu dionicu evropske povijesti čiji progresivni protagonisti moraju računati na opasnosti onih politika koje kroz ksenofobiju, rasizam, ekstremni nacionalizam i šovinizam nude građanima „obećanje sreće“.

I ova kratka panoramska ekskurzija kroz „evropske predjele slikane radikalnom desnicom“ potvrđuje njen relevantan izlazak u novu evropsku povijest. To je politički izlazak čiji je uspjeh utemeljen na najrigidnijim političkim konceptima, programski (transparentno ili prikriveno) zasnovanim na antisemitizmu, mržnji prema Romima i islamofobiji, koja se, u interpretaciji ekstremne desnice, nažalost, već i parlamentarno pozicionirane u nekim evropskim zemljama, izdvojila kao vrh piramide ksenofobije. U pomenutom istraživanju islamofobija se pojavljuje kao nova konstanta i bilo bi pogrešno tretirati je kao marginalnu pojavu, pa Andreas Zick zaključuje da je “neprijateljstvo prema islamu vrlo rašireno”. Ksenofobija i rasizam izraženi su također i prema Jevrejima, ali je odbojnost prema islamu nadišla druge oblike mržnje.

Ostaje nada da evropski dom mira ipak neće pokleknuti pred mržnjom, koja podcijenjena kao mogući konstituent nove evropske povijesti, pjeva svoju pjesmu i tražeći Dirigenta, priziva Vođu.

Nerzuk Ćurak - www.buka.com

14. travnja 2015.

 

DEMISTIFIKACIJA NEOLIBERALIZMA

Spektar - Politika

Vjerojatno nema te riječi u Hrvatskoj, pa i na cijelom svijetu, koja je toliko omražena među masama, uglavnom među socijalistima i populistima, kao pojam „neoliberalizam“. Kritičari neoliberalizma dodatno su dobili poticaj za još snažnije kritike neoliberalnog kapitalizma kada je započela velika financijska kriza u Sjedinjenim Američkim Državama, ne znajući da je doprinos krizi uzrokovan upravo štetnim državnim intervencijama, a ne njihovim izostankom. Kritičari neoliberalizma će reći kako je upravo kriza izazvana neoliberalizmom pokazala da slobodno tržišne politike nisu dovoljne, već su potrebne razne državne intervencije i regulacije u ekonomiji. Čak i ako se uzme obzir činjenica da je problem nastao na američkom financijskom tržištu, postavlja se pitanje što je uzrokovalo kolaps financijskih institucija? Nedostatak regulacije ili nedostatak vrlina određenih aktera u tom velikom kapitalističkom sustavu? Čak i ako je prvo točno, to eventualno može biti argument za bolju regulaciju financijskog sektora, ali ne i cijele kapitalističke ekonomije, koja uključuje i realni sektor. Socijalisti i populisti će uzroke ekonomskih problema pronalaziti upravo u nedostatku regulacija i državne intervencije. Shodno tome, lako će okriviti cijeli kapitalistički sustav, kako bi opravdali svoje, premda one skupo koštaju porezne obveznike, shodno iskustvu.

S druge strane, neoliberali će te iste probleme mnogo dublje analizirati. Postavlja se nekoliko važnih pitanja. Prvo, može li se evidentnu ljudsku pohlepu i nedostatak vrlina u poslovanju spriječiti snažnijom regulacijom? Drugo, može li se cijeli kapitalistički sustav okriviti zbog neodgovornog ponašanja određenih aktera na dijelu financijskog tržišta? Treće, nije li financijska kriza uzrokovana i lošim intervencijama američkih Federalnih rezervi u kontekstu tržišta nekretnina? Četvrto, je li odgovorno davati pojednostavljene populističke odgovore vezane uz odnos neoliberalizma i ekonomske krize?

Evo odgovora. Prvo, neoliberali smatraju da država ne može regulirati nedostatak vrlina, već je to stvar individualne odgovornosti svakog aktera na slobodnom tržištu, a vrline se trebaju vezati uz svaku slobodu kako bi se postigla odgovornost. Drugo, kapitalistički sustav je previše složen mehanizam, kako bi se mogao tako pojednostavljeno u cijelosti okriviti za financijsku krizu uzrokovanu evidentnim nedostatkom vrlina. Treće, financijska kriza je posljedica i loših državnih intervencija, što može biti prilog u korist liberalnog kapitalizma, odnosno na štetu socijalističke doktrine državnog intervencionizma. Četvrto, neoliberalizam je vrlo široka doktrina i ne može se tumačiti kroz pojednostavljene masovne predodžbe koje služe za populističke svrhe, obzirom da se neoliberalizam odnosi prije svega na smanjivanje uplitanja države kako bi privatni sektor bio što slobodniji za investicije i nova zapošljavanja, odnosno ekonomski rast. Drugim riječima, srž neoliberalizma je u zagovaranju nižih poreza, privatizacijskih procesa, smanjenja birokracije, deregulacije ekonomskih odnosa, većeg tržišnog natjecanja i održavanja stabilnosti cijena.

Kada je Barack Obama postao novi američki predsjednik, a demokrati su dobili većinu u Kongresu, bilo je jasno kako će Amerika napraviti politički zaokret. Očekivanja su bila velika obzirom na recesiju. Veliko predizborno obećanje demokrata, univerzalno zdravstveno osiguranje, postalo je američkom stvarnošću, unatoč upozorenjima da će takav glomazan federalni program dodatno opteretiti američke porezne obveznike i povećati javni dug. Ubrzo su porasli i ostali federalni rashodi za razne socijalne programe, kako bi demokrati ipak opravdali temeljni razlog dobivene podrške svojih birača. Obamima administracija dobila odobrenje Kongresa i za veliki stimulativni paket poticanja ekonomije. U međuvremenu, troškovi obrambene politike, temeljeni prije svega na ratovima, dodatno su porasli jer Amerikanci planiraju tek postupno povlačiti vojnike iz Iraka i Afganistana. Sve navedeno, a i mnogi drugi programi trošenja američkog federalnog proračuna, uzrok su rastućih proračunskih deficita, odnosno javnog duga Amerike. Podaci jasno govore kako je za taj gorući problem najzaslužniji upravo predsjednik Obama, čak više od svojeg prethodnika Busha, koji je svojim ratnim politikama, ali i velikim stimulansima ekonomije, započeo ovu strašnu priču o američkoj dužničkoj krizi. Sve te državne intervencije napumpale su rashodovnu stranu američkog federalnog proračuna, bez pokrića od prihoda. To je bio američki odgovor na posljedice krize navodno uzrokovane neoliberalnim kapitalizmom. Posljedice takve nerazumne politike danas ne plaća samo Amerika, već i cijeli svijet, koji u općoj panici uzrokovanoj neizvjesnošću ovog dužničkog labirinta iz Washingtona, srlja u još jednu veliku recesiju.

Nedavno je američki Kongres, želeći pod svaku cijenu spriječiti bankrot najveće svjetske ekonomije, postigao tek kompromisno rješenje. Dogovoreno je kako će se podići ograničenje zaduživanja, uz obvezu rezanja javne potrošnje za otprilike isti iznos. Svim američkim političarima je bilo jasno kako bi bankrotom Amerika izgubila sposobnost plaćanja obveza prema proračunskih korisnicima, ali i kreditni rejting.

Dakle, tim kompromisnim dogovorom bankrot je izbjegnut. Realisti bi rekli, barem zasad. Ipak, svatko racionalan može lako shvatiti kako problem nije riješen, već samo odgođen. Naime, ako je jasno da je američka javna potrošnja previsoka i da su rastući proračunski deficiti, koji kumulativno stvaraju i rastući javni duh, fiskalno neodrživi, zašto Obamina administracija i demokrati ne žele drastične proračunske rezove? Upravo suprotno, demokrati žele tek umjerene rezove na rashodovnoj strani proračuna, uz istovremeno povećanje prihoda. Drugim riječima, demokrati žele povećanje poreza. Koliko je to racionalno rješenje, već dovoljno govori neizvjesnost koja vlada u američkom privatnom sektoru zbog prethodnih povećanja poreza. Naime, mnogi američki poslodavci osjećaju rizik od novih zapošljavanja. Porezi rastu, a raste i deficit, koji će poslovni sektor trebati platiti u budućnosti. Takva neodgovorna fiskalna politika predstavlja rizik za poslovni sektor koji već danas, a još više u budućnosti, mora otplaćivati cijenu te fiskalne neodgovornosti političara iz Washingtona.

Upravo zato, stopa nezaposlenosti se ne smanjuje ispod 9%, a rast bruto domaćeg proizvoda ipak nije dovoljno snažan kako bi dao signal o oporavku najveće svjetske ekonomije. Sva ta neizvjesnost, unatoč trenutno izbjegnutom bankrotu, dovela je do sniženja američkog kreditnog rejtinga sa AAA na AA+. Usporedno gledajući, novi krediti rejting je opet odličan, ali više nije najbolji. Ipak, sasvim je dovoljan za izazivanje potresa na svjetskim financijskim tržištima jer, premda nije loš, pokazuje na negativne tendencije u američkoj ekonomiji uzrokovane ovom fiskalnom i dužničkom krizom.

Amerika je dugo vremena bila najmoćnija ekonomija na svijetu i to će i dalje ostati. Unatoč padu ekonomske slobode Amerika je i dalje najkonkurentnija ekonomija svijeta. Kreditni rejting je i dalje visok, premda ne najbolji. BDP ipak raste, premda ne dovoljno za uvjerljiv oporavak. Stopa nezaposlenosti ne pada ispod 9%, što je šok za Amerikance, premda je takva stopa sasvim normalna za mnoge zapadnoeuropske zemlje i neovisno o krizi. Američki javni dug raste, ali mnoge članice Eurozone imaju još veće probleme sa svojim javnim dugovima. Amerikanci su i dalje među vodećima u produktivnosti rada i broju radnih sati, što ih čini najbogatijom nacijom na svijetu. I tako dalje.

Dakle, američki problemi rastu, ali rastu i europski. Kina sve više isplivava kao snažan konkurent zapadnim ekonomijama. Zašto? U Kini je prije svega isplativo poslovati. Cijena proizvodnje je niska, što uključuje i daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Ameriku i Europu. Kina gotovo da i nema državu blagostanja, pa porezni obveznici ne trebaju strahovati zbog rastućih troškova socijalne države. Postoje i drugi razlozi snažnog kineskog rasta utemeljenog na investicijama i izvozu.

Amerika i Europa su daleko od kineske stvarnosti. Prednost Amerike i zapadne Europe je i dalje viši standard stanovništva. Ipak, za dio tog visokog standarda Amerikanci i Europljani su se zaduživali u velikoj mjeri. Dug sam po sebi nije toliki problem kada je umjeren, uz izvjesnost otplate i sniženja. A stvarnost je baš suprotna. Izvjesna je samo činjenica kako će zaduženja javnih sektora, ali i stanovnika u Europi i Americi nastaviti rasti, pod uvjetom da Zapad nastavi sa sadašnjim načinom života. Shodno tome, dužnička kriza nije neka nova stvarnost u koju je cijeli svijet ušao, pa je odjednom započeo paničariti, što se vidjelo na burzama. To je kriza koja je dugoročno stvarana našom pohlepom i rastrošnošću. I s time bi se svatko složio.

Ipak, temeljno pitanje je vezano uz uzroke ove dužničko-financijske krize? Mnogi kritičari ću već poslali svoje poruke, želeći senzibilizirati mase. Njihov populizam zagovara ekonomske promjene jer smatraju kako je postojeći neoliberalni kapitalizam uzrokovao krizu jer je sustav utemeljen na „konzumerizmu“. Da li je to točno, treba racionalno sagledati stvarnost i to kroz politološke činjenice, kako bismo bili sigurni jesmo li intelektualno sposobni odgovorno koristiti pojmove kada govorimo o određenim problemima.

Neoliberalizam predstavlja niz ekonomskih politika kojima se želi vratiti na klasično liberalna načela u odnosima države i ekonomije. Jedno od ključnih načela neoliberalizma je upravo fiskalna disciplina, odnosno štedljivost države. Dakle, sukladno mišljenju neoliberala, javni sektor se treba smanjivati na minimalne funkcije države i potrebno je sprječavati svaki rast javne potrošnje. Zašto? Svaka javna potrošnja znači i veće poreze, a onaj dio novca koji se u proračunu ne sakupi putem oporezivanja, svake godine odlazi u deficit, a oni se kumuliraju i javni dug.

Svatko racionalan bi rekao da je javni dug loš jer država ne treba trošiti novac iznad svojih prihodovnih mogućnosti. Isto vrijedi i za stanovništvo. Ipak, činjenice su sasvim suprotne od tog sasvim racionalnog stava koji je vrlo važan za sagledavanje same srži klasičnog liberalizma, popularno nazvanog „neoliberalizmom.“ Kada bi Europljani i Amerikanci živjeli sukladno neoliberalnim načelima, imali bi vlade čije fiskalne politike bi se temeljile na niskim zaduženjima, porezima i uravnoteženim proračunima.

Ipak, rastuće potrebe uglavnom lijevih političara za ostvarivanjem svojih socijalističkim ideala dovele su do inflacije raznih programa države blagostanja te državnih intervencija, regulacija i potpora ekonomiji, kao i raznih drugih oblika javne potrošnje. Sve te proračunske obveze financiraju se konstantnim rastom prisilnih potraživanja (poreza) od onih koji bi trebali dio novca stvorenog svojim radom dati državi. A kako i socijalisti znaju da porezi mogu biti loši za ekonomiju jer smanjuju raspoloživi novac za investicije i zapošljavanje, a time i ekonomski rast, onda stavljaju povjerenje u svoje najmoćnije političko oružje – deficit. Dakle, porezi ne smiju previše rasti, ali javni sektor može trošiti koliko god je potrebno. A potrebe rastu kako raste i osjećaj ovisnosti u državi kao moćnom mehanizmu koji bi trebao rješavati sve socijalne i ekonomske probleme.

Naime, socijalistima je bitna socijalna odgovornost države, ali netko to treba platiti. Zagovornici neoklasične (neoliberalne) ekonomske doktrine, zastupljeni u strankama klasično liberalne i liberalno konzervativne orijentacije, smatraju upravo suprotno – država treba oporezivati i trošiti što manje. Drugim riječima, važna je individualna sloboda, a time i što veća odgovornost pojedinaca za ekonomski rast, dok se siromašnima treba pomagati putem karitativnih aktivnosti nevladinih organizacija. Također, neoliberali smatraju da bi država trebala biti toliko socijalno odgovorna kako bi što manje oporezivala i trošila povjereni javni novac poreznih obveznika te kako bi prestala teret otplate dugova prebacivati za porezne obveznike u budućnosti. A upravo je država blagostanja stavila snažan teret na leđa sadašnje mlade generacije, koja će trebati plaćati visoke poreze kojima će se otplaćivati sadašnja rastrošnost njihovih država.

Ipak, postoji jedna velika razlika. Premda se američki, britanski, njemački i francuski udio javnog duga u BDP-u mogu brojčano otprilike ravnomjerno uspoređivati s hrvatskim javnim dugom, Hrvatska ipak nema snažnu ekonomiju koja bi mogla izdržati takav teret dužničke krize. Također, Hrvatska se u velikoj mjeri zadužuje isključivo za tekuću proračunsku potrošnju, a ne za razvojne javne investicije koje bi mogle omogućiti povrat uloženog novca (izuzetak od tog slučaja su autoceste). Hrvatska ima niz strukturnih problema koji postoje već dulje vrijeme, neovisno vanjskim ekonomskim krizama, a posljedica su krajnje neproduktivnosti i neefikasnosti cijelog javnog sektora te mentaliteta balkanskog društva koje je još vrlo zaostalo u odnosu na razvijena građanska društva. Društvo znanja, gdje se nove ideje slobodno i brzo stvaraju, mnogo će lakše prevladati krizu u odnosu na društvo poput hrvatskog, gdje se kriza često i negira, a svako rješenje predstavlja visoki politički rizik jer je poznato da sniženje javne potrošnje nije popularno. Ipak, što se više taj problem bude odgađao, biti će sve manje vremena i prostora za razmišljanje gdje ne rezati proračun, kako bi se sačuvao skupi „socijalni mir“.

Shodno tome, budućnost Hrvatske mora biti u malom i efikasnom javnom sektoru, s privatnim mirovinskim osiguranjem, a možda i zdravstvom također, te bez državnih potpora koje narušavaju tržišno natjecanje. Hrvatska mora biti država gdje se u mirovinu mora ulaziti tek kada nastupi starost, što je trenutno manjinski slučaj kod umirovljenika. Hrvatska mora biti država bez povlastica jer sve to skupo košta, neovisno o tome koliko su velike zasluge onih kojih su se za tu državu borili kad je to bilo nužno potrebno. Hrvatski poljoprivrednici i ostali ekonomski sektori trebaju poslovati na slobodnom tržištu jer svaki poticaj košta, pogotovo ako je krajnje neproduktivno usmjeren. Katolička crkva se treba financirati prilozima onih koji joj pripadaju, umjesto da svi plaćamo teret lagodnog samostanskog načina života i rastrošnog klera, koji se tako snažno politički odupire tom neoliberalizmu.

Hrvatskoj prethode nužne strukturne liberalizacijske reforme koje će smanjivati neefikasan javni sektor te zamijeniti sadašnji socijalističko etatistički model ekonomije upravo liberalnim modelom. Shodno tome, suprotno masovnim uvjerenjima, Hrvatska se ne može riješiti neoliberalnog modela, obzirom da je hrvatska kriza posljedica upravo suprotnih uzroka – neefikasnih struktura velikog i rastrošnog javnog sektora te opće raširenog nedostatka vladavine prava. Dakle, Hrvatska nikada nije iskusila neoliberalizam, već sve suprotno tome.

Kako svijet bio sigurniji i barem spriječio još veće potonuće u dužničku krizu, hitno će biti potrebna bolna odricanja. Demokrati će trebati odustati od svojeg programa univerzalnog zdravstva i ostalih programa socijalne sigurnosti, kao i državnog poticanja ekonomije. Republikanci će trebati odustati prije svega od svoje tradicionalne politike vojnog intervencionizma. Drugim riječima, jedina održiva budućnost Amerike je u smanjenim apetitima federalne vlade u Washingtonu. Obzirom da se i demokrati i republikanci ne mogu usuglasiti oko snažnih rezova i socijalne i nacionalne sigurnosti, već svatko traži rezove u samo jednom segmentu, a povećanje u drugom, sasvim je izvjesno da jedino libertarijanci (klasični liberali) nude fiskalno održiva i odgovorna rješenja koja se sastoje od snažnih rezova potrošnje i dugova. A upravo ti libertarijanci su neoliberali.

Slično je i sa europskim zemljama, s naglaskom na članice Euro zone, obzirom da je potrebno osigurati budućnost zajedničke valute. Problem visokog javnog duga u brojnim zemljama može se rješavati samo uz rezanje onih troškova koji su uzrokovali ta zaduženja. Drugim riječima, slijedi razdoblje privatizacija, deregulacija i otpuštanja u javnom sektoru. Održiva budućnost mirovinskih sustava je na slobodnom tržištu, a barem djelomično i zdravstva. Razni programi potpora ekonomiji i socijalnih naknada moraju se barem drastično sniziti, ako ne i potpuno ukinuti. U svakom slučaju, mnogo je posla na tom bolnom putu provedbe neoliberalnih načela kroz javne politike, što bi dugoročno trebalo rezultirati snižavanjem javne potrošnje, javnog duga i poreza.

Za sve to potrebno je oživjeti naše klasične vrijednosti individualne slobode i odgovornost svakog čovjeka, dok se uloga države treba svoditi na klasične funkcije zaštite sigurnosti poretka i tih individualnih sloboda te osiguranja temeljnih zakonskih uvjeta za slobodnu trgovinu uslugama i robama te slobodan protok rada i kapitala.

Europska unija će se više trebati osloniti na snagu slobode koju nudi unutarnje tržište te na daljnju liberalizaciju trgovine. Visoki rashodi Zajedničke poljoprivredne politike, regionalne politike i same briselske administracije, koji čine većinu proračuna Europske unije, trebat će se rezati, pa će države članice Europske unije trebati preuzeti više odgovornosti, a kako će se i europski nacionalni proračuni trebati rezati zbog sniženja javnog duga, više će se prostora za buduća rješenja trebati prepustiti i vratiti snazi slobodnog tržišta. I to je upravo ono što ti neoliberali, navodni uzročnici dužničke krize, zagovaraju.

Razumijevanje klasične ekonomske doktrine, odnosno klasičnog liberalizma, može pomoći svakom pojedincu u stjecanju dobrih vrlina, kao što su radna etika i produktivnost, skromnost i štedljivost, umjerena potrošnja te individualna sloboda i odgovornost. Samo tako možemo početi rješavati stvarne uzroke dužničke i strukturne krize, umjesto da se pod utjecajem populizma nastavimo zavaravati kako je neoliberalizam kriv na dužničku krizu i posljedično tome, novu recesiju.

Na kraju je potrebno objasniti porijeklo i srž pojma neoliberalizam. Ono nije američko, suprotno mišljenju svih oni koji bi olako htjeli upravo u neoliberalizmu pronaći polazišnu točku za kritiziranje neoliberalnog kapitalizma, pritom se pozivajući na uzoritost njemačkog modela ekonomskog razvoja.

Baš suprotno brojnim predrasudama i stereotipima o njegovom karakteru, neoliberalizam je doktrinarni pravac u ekonomiji koji je idejno nastao 1930-tih godina u Njemačkoj. Pojam neoliberalizam je prvi put 1932. godine upotrijebio njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow. Taj „novi liberalizam“ temeljio se na snažnoj državi, ali ne u smislu snažnih intervencija i regulacija koje bi narušavale slobodno tržište. Baš suprotno, Rüstow je smatrao kako je snažna država stvara poredak koji će postaviti minimalan zakonski okvir za slobodno tržište i zaštitu privatnog vlasništva, na kojem se subvencije dopuštene samo u vrlo ograničenom iznosu i trajanju, suprotno mišljenju socijalista.

Promatrajući posljedice nastale Hitlerovim nacionalsocijalističkim politikama u međuratnoj njemačkoj ekonomiji, karakterizirane snažnim državnim intervencijama, subvencijama i regulacijama te zatiranjem građanskih i ekonomskih sloboda, skupina njemačkih ekonomista okupljenih u tzv. Freiburškoj školi ponudila je Nijemcima drugačija rješenja u okviru neoliberalne doktrine. Naime, u akademskom časopisu „Ordo“ Hero Moeller je 1950. godine prvi put spomenuo pojam „ordoliberalizam“. Četiri godine ranije, Alfred Müller-Armack, voditelj ekonomske politike pri njemačkom ministarstvu ekonomije, zagovarajući neoliberalizam u svojoj knjizi, stvorio je pojam „socijalno tržišna ekonomija“. Iz navedenog je sasvim jasno je neoliberalizam zapravo doktrina njemačkih ordoliberalnih mislilaca, na kojoj je utemeljeno poslijeratno njemačko „ekonomsko čudo“, odnosno socijalno tržišni model ekonomije, ali i cijela europska ekonomska integracija.

Ordoliberalizam, odnosno „novi liberalizam“ (neoliberalizam), odnosio se na nužnost stvaranja poretka koji će jamčiti konkurenciju na slobodnom tržištu, obzirom da se samo putem privatnog sektora može postići efikasnost ekonomskih resursa. Njemački ordoliberalni ekonomisti bili su uvjereni kako je dužnost poretka, odnosno države, postaviti zakonski okvir za ekonomske slobode temeljene na privatnom vlasništvu, sigurnosti ugovora, plaćanja obveza, slobodnom pristupu tržištu, monetarnoj stabilnosti i uravnoteženom državnom proračunu. I danas su to temeljne vrijednosti neoliberalizma.

Takav neoliberalni koncept snažno se protivio nacionalsocijalističkim politikama 1930-tih godina i općenito etatističkoj ideologiji snažne države koja će intervenirati i regulirati kako bi rješavala socijalne i ekonomske probleme. A upravo su nacisti započeli ekspanzivne politike javnih radova i javnih investicija, kako bi se poticalo zapošljavanje i nezaposlenost je snižena. Ipak, takve politike pokazale su se neodrživima jednako kao i njima slične politike koje je zagovarao ekonomist John Maynard Keynes, koji će postati uzor mnogim socijalistima.

Njemački ordoliberalizam zaživio je tek u poslijeratnom razdoblju kada je model socijalno tržišne ekonomije predstavljao motor obnove i „ekonomskog čuda“ ne samo Njemačke, nego i smjer razvoja europske ekonomske integracije. Ovaj socijalni aspekt njemačkog socijalno tržišnog ekonomskog modela nije bio socijalistički, u smislu povećanja javne potrošnje za razne državnih intervencije i regulacije te državu blagostanja. Baš suprotno, za njemačke liberale socijalna politika se sastojala od uklanjanja svih prepreka slobodnom tržišnom natjecanju i monetarnoj stabilnosti cijena. Znali su da samo cijene formirane na slobodnom tržištu mogu imati tendenciju sniženja i da samo stabilan tečaj jamči i stabilne cijene. Razni oblici monopola, kartela i devalvacija nacionalne valute, motivirani protekcionizmom i poticanjem domaće proizvodnje i izvoza, nisu našli uporište u prvobitnom njemačkom razvojnom konceptu. Kasnije je Njemačka otišla s tog puta u državu blagostanja.

Također, njemački ordoliberali nisu krivili liberalizam i kapitalizam za ekonomske probleme, kao što je to bio slučaj nakon Velike ekonomske krize 1929. godine, kada su i socijalisti i nacisti/fašisti uzrok krize vidjeli upravo u liberalnom kapitalizmu. Neoliberali su ekonomske probleme gledali upravo u nedostatku ekonomske slobode ili pak neodgovornom ponašanju uzrokovanom nedostatkom vrlina određenih aktera unutar slobodnog tržišta. Dok bi socijalisti smatrali da je kriv kapitalistički sustav kojeg treba kolektivno mijenjati, neoliberali bi probleme uvijek gledali konkretno i s racionalnim pristupom.

Zato je važno analizirati uzroke dužničke krize kako bi se vidjelo da i Americi i Europi baš nedostaju neoliberalne politike, suprotno od kritika kako je neoliberalizam uzrokovao krizu. Stoga je jedini održivi lijek za dugove upravo snižavanje javne potrošnje i poreza.

20. listopada 2013.

 www.ceahrvatska.wordpress.com

   

ŠTO JE TO NACIONALNI INTERES?

Spektar - Politika

nacija

Iako je to slučaj manje nego prijašnjih godina, još uvijek se tu i tamo mogu naći članci koji govore i nebuloznom ”hrvatskom interesu”. Recimo kad se radi o predstojećoj privatizaciji (ili vjerojatnije, bankrotu) brodogradilišta, kritičari poteza vlade govore kako je u interesu Hrvatske da se brodogradnja održi.

Recimo neki dan u čitamo komentar ”ljevičara” kako strane firme iskorištavaju Hrvatsku. Kao da je Hrvatska građanka ženskog spola. Koga točno? Alana Fordovića? Jeremiju Grumfovića? Uzmimo za primjer g. Sanadera. Prema onom što je poznato iz izjava svjedoka (a naravno moguće je da je čovjek nevin) čini se da je g. Sanader u tom iskorištavanju Hrvatske od strane MOL-a i inih firmi jako dobro prošao. A bar da je on jedini! Prema tome, g. Sanader nije građanin Hrvatske. Ili – što je puno vjerojatnije – tvrdnja da strane firme iskorištavaju Hrvatsku je nevaljala generalizacija.

Ljevičari nisu jedini, dapače. Desničari su još glasniji (povjesno gledajući, čini nam se da se ljevičari obično pozivaju na interese radnika, a desničari na interese zemlje), jedino što nisu na vlasti pa je njihovo popovanje lakše izbjeći. (Primjetite da je čak i generalizacija na manje grupe nevaljala – recimo “radnici”. Koji točno radnici? Oni radnici koji rade u stranim firmama koje dobro plaćaju, koji rade u firmama koje rade dobar posao trgovajući sa stranim firmama i mnogi drugi rekli bi tim “zaštitnicima” da se bave svojim poslom).

Evo jednog tipičnog nedavnog pokušaja s “desnice” (Milan Ivkošić iz Večernjeg lista, povodom prvih 100 dana Kukuriku vlade: Kukuriku već ishlapio!).

Premda su Hrvati iznimno osjetljivi na prodaju nacionalnih bogatstava, koja ih je traumatizirala cijelim nizom šokantnih negativnih primjera – banke, Pliva, Ina, Hrvatski telekom… – nova vlast najavljuje nove prodaje – Hrvatske poštanske banke, Croatia osiguranja, Petrokemije…! Ni spominjati ne treba poskupljenja, koja su trajna tema medija, a sindikati su kukavički odustali od sindikalne košarice kojom su uvijek dosad mjerili standard i platežne mogućnosti građana te od zahtjeva s kojima su se u vrijeme HDZ-a izborili za referendum.

Samo taj jedan paragraf ima cijeli niz problema.

   Da li država troši više nego što prikuplja od poreza (čak i nakon povećanja PDV-a)? Da.

   Da li država troši više nego što zarađuje već 20 godina? Da.

   Da li je prošla HDZ-ova vlada vodila katastrofalnu fiskalnu i gospodarsku politiku isto kao i većina prijašnjih vlada? Da.

   Da li se građani žele odreći besplatnih povlastica koje su tokom 20 godina pljačkaškog korporativnog socijalizma uveli HDZ (prvenstveno) i SDP (nešto manje, ali samo zato što nisu toliko bili na vlasti)?   Ne.

I što sad? Trošimo više nego što imamo, dug nam je ogroman i na rubu smo gubljenja rejtinga i fiskalnog kolapsa (većinom upravo zahvaljujući HDZ-u) i sad g. Ivkošić nalazi shodno da priča o “osjetljivosti na prodaju nacionalnih bogatstava”. To je stvarno teško za povjerovati!

Da su ljudi manje osjetljivi na ukidanje besplatnog ovog ili onog, vlada bi izabrala ukidanje ovog ili onog. Ali mi tvrdimo da je ogromna većina ovisnika o socijalnoj državi (dakle većina građana) manje osjetljiva na prodavanje nacionalnih bogatstava nego na ukidanje života na račun drugih i života na kredit, i tako sadašnja vlada – baš kao i prijašnje – poduzima korake koji građanima i njima stvaraju manju neugodnost (dakle, izjedamo svoju kapitalnu bazu i uništavamo svoju imovinu, a hrvatski patent na to ima upravo HDZ). Gosp. Ivkošić kao da hrvatske probleme otkriva sa 20 godina kašnjenja. Ali namjera je očigledna – implikacija je da Kururku vlada radi protiv interesa Hrvata.

Stvar oko poskupljenja je besmislica. Vlada niti proizvodi sir, niti crpi naftu. Ministar Čačić – loši potezi na stranu – za razliku od ostalih političara-mlitavaca – barem je to jasno i glasno rekao i to ne samo jedanput. Cijene su takve kakve jesu, a rastu jer i HDZ i SDP valutu pegiraju na raspadajući euro koji kolabira, a to čine sve zemlje i to po istom načelu najmanje neugodnosti koji smo opisali gore (a kad se tako radi, kako zemlja može imati jaku valutu). I tako cijena valute izražena u robama pada (cijene roba rastu). Iako g. Ivkošić to pokušava prikazati kao problem Kukuriku koalicije koji ne bismo imali da je na vlasti kojim slučajem HDZ, jedini rezultat tog pokušaja je – glasni smijeh.

Svojedobno sam nekoliko puta pisao o tome kako nas čeka vrijeme u kojem će biti crveni i Banski dvori, i Pantovčak, i sindikati. To je vrijeme došlo. I to je za Kukuriku koaliciju jedini spas. Budući da u gospodarstvu i drugim za život građana bitnim područjima možemo očekivati samo pogoršanja, nova će se vlast sve više morati uzdati u crvenilo svih institucija – sindikata, policije, tužiteljstva, sudstva, Hrvatske televizije na kojoj pripremaju boljševički udar donošenjem novoga zakona o HRT-u… Pa ipak, teško je vjerovati da se Milanoviću neće osvetiti njegova besprimjerna vlastohlepnost s kojom je, premda je znao o kakvim se ljudima radi, sastavio koaliciju ne u interesu Hrvatske nego u interesu svoje karijere.

Koja je razlika između crvenih i HDZ-ovih Banskih dvora, Pantovčaka i sindikata, molimo lijepo? Nikakva. Neki porezi su malo manji, neki malo veći, socijalna država ide po starom, a jedina razlika je što ovih mjeseci ima manje pljačke. Ne valjaju ni jedni ni drugi, ali HDZ je lošiji jer je od osamostaljenja postavio najniže moguće standarde u upravljanju zemljom. Zašto g. Ivkošić očekuje da će “crveno” ovo ili ono za većinu biti problem, nije nam baš jasno.

Prigovor o boljševičkom udaru na HRT je u najmanju ruku licemjeran. Zašto HDZ nije ukinuo ili privatizirao HRT? To su mogli napraviti tokom svakog svojeg mandata u prošlih 20 godina, ali bit će da “nisu imali vremena” i to zato jer su kao svi etatisti koristili državne medije u svoju korist.

Ovaj blog je od početka (krajem 2010.) pozivao na privatizaciju (ili raspuštanje) HRT-a, a za isto se zalažemo i danas, za razliku od g. Ivkošića koji se neovisnosti i slobode medija sjetio tek kad je HDZ postao opozicija.

Nacionalni interes i kolektivizam

I na kraju imamo tu tvrdnju kako je premijer Milanović vladu sastavio u interesu svoje karijere, što je pretpostavljamo potpuno suprotno od dviju prijašnjih vlada (Sanader, Kosor) koje su bile sastavljene u “interesu Hrvatske”. Ha! Ta tvrdnja je potpuno besmislena i to iz više razloga (jedan od očiglednih je da je “hrvatski interes” g. Sanadera danas predmet kojim se bave sudovi, a ne povjesničari).

Što je “interes Hrvatske”? Nacionalni interes je skup interesa ljudi jedne nacije. Ti interesu su razni, od ekonomskog prosperiteta, sigurnosti i tako dalje. Problem s nacionalnim interesom je da on ne postoji u opsegu na koji se često aludira.

Ono što sasvim sigurno postoji je interes pojedinih građana. Nasumice izaberite 100 građana i postavite im jedno jedino važnije pitanje (recimo, da li bi građani ne-rezidenti trebali imati pravo glasa na izborima za Sabor) i vidjet ćete da nacionalni interes kakvim se on predstavlja ne postoji. Postoji mnoštvo osobnih interesa.

Slijedeći vlastite interese ljudi se okupljaju u grupe čiji članovi imaju slične interese, a političari dolaze na vlast na način da većim grupama prave obećanja (i ona koja mogu i ona koja ne mogu ispuniti). U najbolju ruku može se govoriti o interesu većih grupa društva (koji se obično ispunjavaju na štetu manje grupe ili na račun duga i budućih generacija – kao što vidimo iz gore opisanog recepta hrvatskih stranaka), a na žalost g. Ivkovića, HDZ je pravio previše obećanja koje nije mogao ispuniti, koristio jednima na štetu drugih. Da li je čudo da je sad u opoziciji? Vjerujemo da su građani prvenstveno glasali protiv HDZ-a, a tek onda za SDP ili HNS, i to ne zbog bilo kakvih nacionalnih interesa, nego za svoj džep.

U najgorem slučaju potiskivanja interesa pojedinca – totalitarizmu kao što je fašizam- interes nacije ne odgovara gotovo niti jednom građaninu osim sićušnoj grupi na vrhu.

Nedavni primjeri nacionalnog interesa u akciji

U proteklih 20 godina sve i svašta se prikazivalo kao nacionalni interes i u većini slučajeva radilo se o nekoj vrsti pljačke ili koristi za korporativne (tj. grupne) interese a pod krinkom nacionalnog interesa.

INA? Nacionalni interes, korupcija i pljačka. HAC? Nacionalni interes, korupcija i pljačka. Hrvatske željeznice? Nacionalni interes, nemar, nerad i legalna pljačka. Mostarski Aluminij? Nacionalni interes i pljačka. Pelješki most? Nacionalni interes i pokušaj legalne pljačke. Hrvatska u EU? Nacionalni interes i legalna pljačka. Klimatske promjene? Nacionalni interes i legalna pljačka. Brodogradilišta? Nacionalni interes i legalna pljačka. Hrvatske šume?   Nacionalni interes, nemar i loše upravljanje. HEP? Nacionalni interes i pljačka.

Upravo je smiješno da se ljudi u medijima još uvijek koriste tom otrcanom frazom. Kad čujete ili pročitate tu riječ, aktivirajte svoj bullshit alarm i pomno analizirajte sadržaj koji vam se servira, tražeći elemente pljačke ili pokušaja profitiranja putem državnog monopola na neku djelatnost, prikupljanje poreza, izdavanje valute, primjenu sile ili slično.

Nacionalni interes kao najmanji zajednički denominator

Nacionalni interes, u mjeri do koje on uopće postoji, je interes po pitanjima oko kojih se svi građani (dakle cijela nacija) mogu složiti. Zato zaboravimo idiotski Pelješki most i pogledajmo da li postoje najelementarnija pitanja oko kojih se svi slažu. Razmotrimo nekoliko temeljnijih pitanja/interesa kao recimo:

   Nacionalna sigurnost

   Pravo vlasništva

   Pravo na slobodu

Oko prva dva pitanja valjda nema puno dvojbe. Da li se svi građani Hrvatske slažu oko sva tri vrlo jednostavna pitanja? Naravno da NE!

A ne slažu se jer barem 90% (naša slobodna procjena) građana smatraju da je ograničavanje i narušavanje slobode njihovih sugrađana – čak i kad namjera nije očuvanje interesa broj (1) i (2), što bi možda bio kakav-takav izgovor – u redu. Kao recimo što? Kao bilo što: zabrana istospolnih brakova, prisilno financiranje vjerskih institucija, PDV, zabrana privatnog pečenja rakije, zabrana uzgoja marihuane, nerazumna ograničenja slobode govora, zabrana rada u fušu, otimanje novca putem poreza za legalno i ilegalno pomaganje javnih i privatnih firmi proračunskim novcem i drugim pogodnostima, zabrana pijenja alkohola na javnom mjestu, prisilno prikupljanje pretplate na državnu televiziju, obvezno obrazovanje, itd. Sve to su metodi prisile i dokle god postoji jedan građanin koji se slaže s ovom tvrdnjom, nacionalni interes po ta tri pitanja ne može postojati.

U slobodnom društvu postoji dogovor oko elementarnih interesa kao što su tri pitanja navedena gore, a drugi “nacionalni” interesi osim ta tri ne postoje. Sve ostalo su interesi pojedinaca i grupa. Prema našem skromnom znanju jedna – možda jedina – zemlja u kojoj je postojao solidan koncenzus oko pitanja nacionalnog interesa bile su SAD krajem 19. stoljeća. Oko interesa grupa ne može postojati nacionalni koncenzus, jer po definiciji ne radi se o interesu svakog pojedinog građana, a gdje oni postoje kao nacionalni interesi to je dokaz da se radi o neslobodnom društvu u kojem se interes grupe predstavlja i nameće kao nacionalni interes. U zemlji u kojoj ne postoji koncenzus niti oko ta tri osnovna pitanja – sigurnosti, prava vlasništva i slobode – ne može biti govora o postojanju “nacionalnih interesa”.

U ovom kratkom videu koji su “stariji” posjetitelji već vidjeli Milton Friedman govori o pohlepi i kako ljudi (predsjednici, kraljevi ili premijeri, ovisno o sustavu) sastavljaju vladu i djelomice odgovara na pitanje “interesa” kolektiva (koji je izmišljotina). Toliko o tvrdnji da negdje u svijetu (ili u zamišljenoj idealnoj hrvatskoj vladi o kojoj sanja g. Ivkošić) postoji neki idealni Zoran Milanović koji radi za narod, a ne za svoju karijeru.

21. svibnja 2012.

www.novilist.hr

 

REGIONALIZAM S LIJEVA NA DESNO

Spektar - Politika

regionalizam

Jedan od hrvatskih političkih fenomena je nepostojanje jake regionalne opcije u Dalmaciji, pa bi se sada po uzoru na HDSSB osnovao Hrvatski demokratski savez Dalmacije, a jezgru bi činili nekadašnji lokalni čelnici HSP-a. Istrani ih imaju pet, Slavonci četiri, Primorci i Međimurci po tri, Zagorci dvije, a Dalmatinci tek jednu. Riječ je o strankama koje u svom nazivu imaju regionalno obilježje i svoj smisao postojanja vide u prvom redu u zalaganju za interese pojedine hrvatske regije. Samo za dvije od njih može se reći da misle lokalno, a djeluju globalno (točnije, nacionalno), jer jedino su HDSSB i IDS zastupljeni u Hrvatskom saboru, dok ostale uglavnom imaju slab utjecaj i na regionalnoj razini. Iznimke su istarska stranka Ladonja, koja je u VIII. izbornoj jedinici na izborima u prosincu prešla izborni prag, ali osvojeni postotak glasova nije joj bio dovoljan za osvajanje jednog zastupničkog mandata, te Primorsko-goranski savez (PGS) koji u svojoj županiji ima po dva gradonačelnika i načelnika - u Krku, Delnicama, Kostreni i Jelenju. HDSSB se na prosinačkim izborima potvrdio kao najjača hrvatska regionalna stranka jer je samostalnim nastupom osvojio šest zastupnika, dvostruko više nego 2007., a regionalno obnaša vlast u Osječko-baranjskoj županiji i ima gradonačelnike u Osijeku i Đakovu. IDS suvereno vlada Istarskom županijom od njezina osnutka 1993. te uz župana ima i gradonačelnike u svih deset istarskih gradova. Na izborima je IDS na listi Kukuriku koalicije osvojio tri mandata kao i 2007. kad je na izbore prvi put izašao samostalno. Jedan od hrvatskih političkih fenomena je nepostojanje jake regionalne opcije u Dalmaciji, iako je, kao i u slučaju Slavonije i Istre, riječ o povijesnoj regiji s vrlo izraženim regionalnim posebnostima. Devedesetih godina postojala je Dalmatinska akcija koja je 1992. u koaliciji s IDS-om i Riječkim demokratskim savezom (preteča PGS-a) osvojila jedno zastupničko mjesto. Stranka se zalagala za stvaranje Dalmacije kao posebne regije, što je u prvim godinama samostalne Hrvatske i u ratnim okolnostima bilo ravno provokaciji, pa je stranka bila prozivana za autonomaštvo i separatizam. Sjedište Dalmatinske akcije je 1993. razneseno bombom. Za njeno postavljanje bili su optuženi članovi stranačkog vodstva koji su 1996. ipak oslobođeni optužbi. No, stranka se od tog i drugih političkih udara nije nikad oporavila pa je 2003. izbrisana iz registra stranaka, a njezina čelnica Mira Ljubić Lorger u javnosti je donedavno bila prisutna uglavnom kao autorica horoskopa u tjedniku Nacional. Politika Dalmatinske akcije bila je trn u oku HDZ-a ne samo zbog podsjećanja na nekadašnje dalmatinsko autonomaštvo, nego i zbog toga što je HDZ čvrsto zavladao dalmatinskim županijama i većinom gradova i općina pa nije trpio konkurenciju na »svom« području. Dalmatinski političari imali su ambicije preuzeti vlast u Zagrebu, a ne na regionalnoj razini. Tu je i rascjepkanost Dalmacije na županije koja sprječava okupljanje oko jednog centra, kaže politički analitičar Žarko Puhovski. IDS se pak uspio održati jer je 1993. preuzeo vlast u Istri koju je do tada držao SDP, pa nije izravno ugrožavao HDZ. Od sredine devedesetih godina bilo je nekoliko neuspjelih pokušaja da se stvori stranka koja će politički artikulirati dalmatinske interese - 1996. Hrvatski dalmatinski dom, 2001. Južnohrvatska stranka, 2003. Maslina - Dalmatinska autonomaška stranka, 2005. Dalmatinska liberalna stranka, a 2009. Dalmatinska stranka. Danas je u registru još samo Dalmatinska liberalna stranka koja je 4. prosinca u X. izbornoj jedinici osvojila tek 445 glasova i od 33 liste zauzela 21. mjesto. Više sreće trebala bi imati nova dalmatinska stranka čije se osnivanje tek planira i koja bi i po nazivu i po članstvu za razliku od prije spomenutih bila desne političke orijentacije. Po uzoru na HDSSB, osnovao bi se Hrvatski demokratski savez Dalmacije, a jezgru bi mu činili nekadašnji lokalni čelnici HSP-a poput Hrvoja Tomasovića iz Splita. Nova bi stranka »pucala« na sve koji su 4. prosinca glasajući za razne pravaške opcije svoj glas bacili u vjetar, jer se u Sabor provukla tek Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a Ante Starčević. Osnivanje nove stranke dogovoreno je u mostarskom zatvoru gdje kaznu služi utemeljitelj HDSSB-a Branimir Glavaš, no njezini inicijatori optimistično najavljuju da će stranka biti jaka konkurencija i HDZ-u i HSP-u, kao što je uspjelo HDSSB-u u Slavoniji. I dok se devedesetih godina regionalizam vezao uz lijevu opciju, od osnutka HDSSB-a 2005. to je ideja koju počinju preuzimati i desni političari. Čelnici Dalmatinske akcije prozivani su za protudržavnu djelatnost i izdaju jer su htjeli da Dalmacija bude regija, dok HDSSB-u koji danas to isto traži za Slavoniju zbog njegove politike i retorike nitko ne može prigovoriti nedostatak domoljublja. Očito se potenciranje regionalnih specifičnosti više ne doživljava kao prijetnja državnom i nacionalnom jedinstvu. Politički analitičar Žarko Puhovski u tome ne vidi ništa neobično. »Za razliku od devedesetih godina, danas država i njezin glavni grad više nisu upitni. Zagreb je stekao samosvijest kao centar i u situaciji kad imamo nedostatak regionalnih političkih koncepata otvara se prostor novim strankama«, izjavio je Puhovski za Vjesnik. On međutim sumnja koliko će bivši članovi HSP-a kao zagovornici dalmatinskog regionalizma biti vjerodostojni, jer se HSP u nacionalnim pitanjima pokazao doktrinarnijim od HDZ-a. Puhovski smatra da bi nova regionalna stranka trebala biti nadideologijska i time prihvatljiva i lijevima i desnima. Podsjeća pritom da je svojedobno čelnicima Dalmatinske akcije predlagao da formiraju unutarstranačke klubove socijaldemokrata i demokršćana. Osim činjenice da je Dalmatinska akcija bila sustavno uništavana, Puhovski razloge što se u Dalmaciji nije razvila jaka regionalna stranka vidi i u ponašanju tamošnjih političara. »Dalmatinski političari imali su ambicije preuzeti vlast u Zagrebu, a ne na regionalnoj razini. Tu je i rascjepkanost Dalmacije na županije koja sprječava okupljanje oko jednog centra«, dodaje Puhovski. Jesu li se apetiti političara promijenili vidjet će se na lokalnim izborima u svibnju 2013. kad bi se moglo očekivati da neki od nacionalnih političara, uglavnom oporbenih, odluče Zagreb zamijeniti za svoj grad ili županiju.

11. ožujka 2012.

marijan.lipovac - www.vjesnik.hr

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

12.12.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,641360
CHF CHF
1
6,457199
GBP GBP
1
8,562218
USD USD
1
6,396985
EUR EUR
1
7,545883
$ Odabir valute
= Odabir valute