Kultura

MULTIKULTURALNA ILUZIJA?

Spektar - Kultura

Uvodna skica problema

Multikulturalizam se danas, barem prema mišljenju sve brojnijih kritičara, nalazi na samrtnoj postelji, bez mnogo prijatelja koji će ga oplakivati. Premda se, na prvi pogled, može učiniti da se raspoloženje javnosti „preko noći" okrenulo protiv nekadašnjeg miljenika savremene političke teorije i evropskih javnih politika, važno je naglasiti da kritika multikulturnih ideja i praksi nije novog datuma. Čak su se i u „zlatnom periodu" multikulturalizma, tokom devedesetih godina prošlog veka, mogla čuti dovoljno glasna osporavanja njegovih normativnih uputa (Shlesinger, 1992; Zižek, 1997; Schmidt, 1997; Appiah, 1997). Kritika je dobila na zamahu nakon terorističkih napada u Madridu (2004) i Londonu (2005), da bi svoju kulminaciju doživela krajem prošle i početkom ove godine u govorima političkih lidera tri najuticajnije države Evropske Unije – Nemačke, Velike Britanije i Francuske.[1]

Bez obzira na duži istorijat kritičkih propitivanja uspešnosti politike priznanja posebnih kulturnih identiteta, snaga aktuelne intelektualne i političke pobune je bez presedana u dosadašnjim multikulturnim debatama. Izjave o krahu multikulturnog projekta do te mere su preplavile javni diskurs liberalnih demokratija da je ponekad teško razlučiti opravdane kritike multikulturalizma od zamaskiranih poziva na „disciplinovanje" kulturne raznolikosti koji katkad prelaze granicu otvorenog rasizma. Nije jednostavno pobrojati sve zamerke koje se upućuju multikulturalizmu. Multikulturalizam se, između ostalog, optužuje za: ograničavanje individualne autonomije (Sen, 2006), promovisanje kulturnog relativizma (Schmidt, 1997), narušavanje principa jednakosti (Barry, 2006) i ugrožavanje prava žena (Okin, 1998). Ipak, čini se da jedna kritika, u ovom trenutku, zasenjuje sve ostale. Višedecenijska primena različitih modela multikulturnog (diferenciranog) građanstva navodi se kao glavni razlog neuspeha integracije pripadnika imigranatskih zajednica (mahom muslimanske veroispovesti) u državama Zapadne Evrope.[2] Rečima Angele Merkel (Angela Merkel) „koncept multikulturnog društva, zamišljen tako da ljudi različitih kultura srećno žive zajedno, je propao. Imigranti treba više da rade na svojoj integraciji, a to podrazumeva i učenje nemačkog jezika" (Evans, 2010). Nikola Sarkozi (Nicolas Sarkozy) upozorava da je „u Francuskoj dugo vladala veća zabrinutost za identitet osobe koja dolazi, nego za identitet zemlje koja ga prihvata" (Baier, 2011). Dejvid Kameron (David Cameron) je još oštriji u svom napadu na integracione deficite multikulturnih politika. Po njemu „dugo podržavan projekat multikulturalizma je ohrabrio različite kulture da žive odvojeno jedne od drugih, ali i od šireg društva" (Cameron, 2011). Odgovor na stranputice multikulturalizma Kameron pronalazi u nekoj vrsti „mišićavog" liberalizma (muscular liberalism). Umesto pasivne tolerancije odmetnutih manjinskih zajednica čije prakse poništavaju liberalne vrednosti, država bi trebalo da aktivno promoviše zajednički nacionalni identitet otvoren za sve.

Iako su utemeljene u različitim političkim tradicijama (komunitarizam, republikanizam, liberalizam), sve tri izjave nose istu, upozoravajuću poruku : multikulturalizam je neprijatelj političke integracije imigranata. S obzirom da se u osnovni političke integracije modernih država nalaze koncepti članstva i identiteta, sasvim je razumljivo što princip građanstva predstavlja žarišnu tačku evropskih rasprava o granicama multikulturalizma.

Politička integracija etno-kulturnih manjina u modernoj državi

Istorijski posmatrano, moderna politička zajednica (nacionalna država) nastaje kao jedinstveno dostignuće evropskih revolucionarnih previranja u periodu između 15. i 18. veka. Sa stanovišta političke teorije, radi se o „posebnom načinu vrednovanja i označavanja socijalnog i političkog članstva" (Podunavac, 2001: 58), odnosno „rezultatu uticaja tri snažna modernizacijska procesa: osvajanja prava ljudi (princip građanstva), demokratske legitmnosti (princip nacionaliteta) i teritorijalizacije politike (princip suvereniteta)" (Podunavac, 2006: 204).

Zbog ograničenog prostora i precizno definisanog problema koji istražujemo, ovom prilikom se nećemo baviti detaljnom elaboracijom formativnih činilaca moderne države (v: Nojman, 1963; Giddens, 1985, Podunavac: 2001). Zadržaćemo se samo na onim njenim konstituensima koji mogu biti od značaja za bolje razumevanje evropskih debata o položaju imigranata. Prvenstveno na umu imamo način na koji se moderna država ophodi prema kategorijama članstva i pripadnosti. S tim u vezi, valja uočiti da članstvo u modernoj političkoj zajednici, uklješteno između principa građanstva i principa nacionaliteta, u sebi sadrži kako elemente apstraktne jednakopravnosti, tako i neizbežne supstativne nanose. U zavisnosti od toga koji deo preteže, u literaturi se uobičajeno, ideal-tipski, pravi razlika između francuskog (političkog) i nemačkog (etničkog) koncepta nacije. U francuskom modelu političke nacije članstvo se razumeva, prvenstveno, kao politički odnos između slobodnih i jednakih ljudi koji žive na istoj teritoriji, pod vlašću istih zakona i političkih ustanova. S druge strane, nemački model etničke nacije svoje izvorište ime u ideji organske-pretpolitičke zajednice čiji članovi dele, najopštije rečeno, zajedničko poreklo, rasu, jezik i kulturu.[3] Ovo ne znači da je francuski model „imun" na zahtev kulturnog jedinstva. Političko uključivanje u francuskoj republici je uvek išlo „ruku pod ruku" sa procesom kulturne asimilacije. Razlika u odnosu na nemački koncept nacije je u tome što se ovde potreba za kulturnim jedinstvom ne shvata kao istorijska datost, već pre kao stvar zajedničkog političkog poduhvata koji krutom konceptu državljanstva daje neophodnu emocionalnu dubinu. Drugim rečima, bez obzira na model sticanja državljanstva (ili kombinaciju modela), moderna država je, od svojih najranijih dana, naprosto opčinjena idealom političke i kulturne homogenosti. Razlog je jednostavan. Bez osećaja privrženosti koji građani imaju prema zajedničkom životnom prostoru nemoguće je očuvati modernu političku zajednicu (niti bilo koju drugu formu političke zajednice). Isto tako, bez nekog oblika društvene, a naročito političke integracije nemoguće je ostvariti i gajiti taj osećaj.

Uključenost građana u svakodnevni život države ostvaruje se kroz čitav niz socijalnih praksi poput pohađanja javnih škola, glasanja na izborima, plaćanja poreza, primanja državne pomoći, korišćenja usluga zdravstvenog sistema, služenja vojnog roka itd. Da se poslužimo rečima Biku Pareka, „kako politička zajednica oblikuje svoje članove, tako oni vide u sebi deo zajednice, te deo sebe u njoj. Iz ovog razloga, oni se identifikuju sa zajednicom i sa drugim njenim slično oblikovanim pripadnicima u različitim epohama njenog razvoja" (Parekh, 2008: 52).

Nema sumnje, moderna država je sa svojim, pre svega, političkim inovacijama u mnogome zadužila čovečanstvo. Ipak, istorijsko iskustvo nas bolno podseća da su skicirani modernizacijski procesi imali i svoje mračne strane koje i danas povremeno dolaze do izražaja, naročito kada je u pitanju položaj „drugačijih" grupa. Pripadnici etničke periferije, poput ekonomski marginalizovanih društvenih slojeva, kao i pripadnici različitih etno-kulturnih manjina (nacionalnih, religijskih i imigrantskih) plaćaju najveću cenu hronične potrebe moderne države da na svojoj teritoriji obezbedi funkcionalan nivo ujednačenosti i homogenosti. Ta cena se kreće u rasponu od etničkog čišćenja, pa sve do, manje ili više, nametnute kulturne asimilacije.

Imajući u vidu sve do sada rečeno, ne čudi što se problem imigracije svrstava u red najvećih izazova sa kojima se danas suočavaju evropske države. Kako represija i asimilacija nisu moralno branjivi koncepti u savremenim državama, multikulturne bitke, barem kada je u pitanju područje Zapadne Evrope, prelamaju se na pitanju prave mere ophođenja prema zahtevima muslimanskih imigrantskih zajednica za priznanjem njihovog posebnog kulturnog identiteta. Mada lakih odgovora nema, „prava mera" se najčešće određuje kroz koncept integracije shvaćene kao proces dvostrukog – međusobnog prilagođavanja imigranata i šireg društva. Glavni tok savremene političke teorije dugo je bio optimističan u pogledu integracijskih potencijala multikulturalizma. Polazilo se od „samo-razumljive" teze da imigranti nužno žele da se integrišu u državu-domaćina, te da bi integraciju valjalo „podmazati" garantovanjem grupno-diferenciranih prava.[4] Većina evropskih država je krenula tim putem prihvatajući koncept diferenciranog građanstva kao deo svoje zvanične politike u odnosu na identitetske potrebe naturalizovanih imigranata. Očekivani rezulati su izostali. Nakon četiri decenije primene multikulturnih politika niko ne poriče da problemi u integraciji imigranata i dalje postoje. Postavlja se pitanje da li su takve politike još više udaljile imigrantske zajednice od glavnog toka društva, kako tvrde kritičari multikulturalizma ili je problem, zapravo, u sistemskim i kapilarnim oblicima diskriminacije koji su nastavili da postoje i nakon usvajanja odgovarajućih manjinskih zakona? Odgovor na ovu tešku dilemu pokušaćemo da pronađemo analizirajući multikulturna iskustva Velike Britanije, i Nemačke.

Multikulturalizam na udaru: slučaj Velike Britanije i Nemačke

U nameri da ukaže na kontekstualnu uslovljenost rasprava o potrebi političkog priznanja kulturnih identiteta, britanska sociološkinja Pnina Verbner (Pnina Werbner), s pravom, multikulturalizam naziva "putujućom teorijom" čije je razumevanje uronjeno u posebne društvene okolnosti konkretnih država (Werbner, 200: 147). Tako u SAD-u preovlađuju shvatanja koja multikulturalizam izjednačavaju sa svim vrstama "politike identiteta" pri čemu je glavno "bojno polje" pitanje strukture i reforme nastavnih programa; u Kanadi se naglasak stavlja na položaj frankofonske kulturne zajednice u Kvebeku; u Australiji se ovim terminom dominantno označavaju politike namenjene ispravljanju istorijskih nepravdi u tretiranju autohtone aboridžanske zajednice; dok se u Evropi multikulturalizam, kao što smo već naznačili, prvenstveno vezuje za problem sve oštrijeg sukoba između liberalnog evropskog kulturnog nasleđa i neliberalnih praksi muslimanskih imigracionih zajednica. U svakodnevnom žargonu „multikulturalizam postaje eufemizam za tzv. muslimansko pitanje" (Parekh, 2008: 87).

Doseljavanja imigranata u države Zapadne Evrope započelo je krajem 40-ih godina prošlog veka, da bi se rastućom stopom nastavilo sve do naftne krize 1973. godine. Značajan deo ove populacije sačinjavali su ne-hrišćani (uglavnom muslimani) iz bivših kolonija koji su u Evropu dolazili kako bi zadovoljili potrebe njene posleratne industrije.[5] Kako primećuje Parek „doseljenicu su, u kulturnom smislu, bili nevidljivi sve do 70-ih, a u političkom sve do pred kraj osamdesetih godina" (Parekh, 2008: 87). Prvi zahtevi upućeni širem društvu odnosili su se na očuvanje različitih aspekata njihovog religijsko-nacionalnog identiteta u obrazovnom sistemu, poput izuzeća u pohađanju nastave fizičkog vaspitanja za muslimanske devojčice, obezbeđivanja prostorije za molitvu i dostupnosti halal mesa u školskim kuhinjama. Vremenom su se zahtevi umnožavali, baš kao i broj javnih ustanova od kojih se tražilo prilagođavanje muslimanskom načinu života. Već krajem 70-ih godina postalo je jasno da se na njihove potrebe ne može adekvatno odgovoriti iz perspektive klasičnog evropskog razumevanja odnosa većine i manjine, te da je, na nivou javnih politika, bilo neophodno pronaći urgentno rešenje za problem njihove integrisanosti. Pomoć je pristigla sa druge strane Atlantika u obliku kanadskog multikulturnog modela.

Velika Britanija spada u red evropskih država koje su prve preuredile svoj javni prostor u skladu sa načelima multikulturne pravde. Ono što je predstavljalo otežavajuću okolnost u tom procesu jeste činjenica da je britansko društvo počelo da se suočava sa svojom kulturnom raznolikošču u trenutku preispitivanja vlastitog nacionalnog identiteta posle završetka britanske kolonijalne vladavine. I pored toga što je rasprava o nacionalnom identitetu povremeno skretala u nostalgično evociranje uspomena na slavnu prošlost kada se „britanstvo" (britishness) više cenilo, a nacija bila homogenija, počevši od 80-ih godina britanske vlade se, po pravilu, opredeljuju za sprovođenje različitih multikulturnih programa. Bez velikih rasnih nemira koji bi ugrozili ovo opredeljenje, Velika Britanija je 90-ih godina smatrana primerom uspešnog multikulturnog društva sa mirno integrisanim muslimanskim imigrantima. Prve naznake promena u javnoj percepciji multikulturalizma mogle su se uočiti 2001. godine nakon terorističkog napada u Njujorku, a posebno nakon nereda u predgrađima severnih engleskih gradova. Kritike, ovoga puta, nisu stizale isključivo iz usta i pera desničara, već i iz pravca levog centra. Komešanja su zahvatila vladajuće laburističke redove, a negodovanja su se mogla čuti čak i u Komisiji za rasnu jednakost. Član ove komisije Kenan Malik (Kenan Malik) napisao je članak u kojem je tvrdio da „multikulturalizam doprinosi segregaciji zajednica daleko više nego rasizam" (Modood, 2007: 10). Do 2004. godine postalo je krajnje uobičajeno nailaziti na televizijske emisije, novinske članke ili univerzitetske udžbenike sa naslovima poput „Da li je multikulturalizam otišao predaleko?" ili „Kraj multikulturalizma?". Razumljivo, vrhunac gneva desio se sedmog jula 2005. godine kada je grupa mladih muslimana, rođenih i odgajanih u Velikoj Britaniji, odlučila da, poništavajući svoje živote, u smrt odvede još pedeset dvoje svojih sunarodnika. Za razliku od terorista koji su izvršili samoubilačke napade u SAD, ovi bombaši su po državljanstvu, i još važnije po mestu rođenja i života, bili Britanci. Ta činjenica je za britansku javnost bila gotovo jednako bolna koliko i žal za nevinim žrtvama. U odsustvu počinilaca napada, na optuženičkoj klupi se našao multikulturalizam – kako se tvrdilo, njihov ideološki saučesnik. Povezivanje multikulturalizma sa terorističkim pretnjama svoju najnoviju epizodu imalo je februara ove godine na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji. Da se podsetimo, tom prilikom, britanski premijer, Dejvid Kameron, izjavljuje da se „koreni islamskog ekstremizma u Velikoj Britaniji nalaze u segregacijskim učincima multikulturnih politika koje su upražnjavane dugi niz godina unazad (Cameron: 2011). U zaključnim razmatranjima ćemo pokušati da ukažemo na ograničenost ovakve poruke.

Za razliku od Velike Britanije u kojoj su bitku za islamske vrednosti otpočeli doseljenici iz bivših kolonija (uglavnom deca prve generacije imigranata), u Nemačkoj se u prvim redovima „multikulturnog fronta" nalaze pripadnici turske imigrantske zajednice. Radi se o ljudima koji su, počevši od 1955, počeli da pristižu kako bi pronašli posao u nemačkoj industriji gladnoj radne snage. Verovalo se da će se oni nakon nekoliko godina vratiti svojim kućama. Međutim, broj pristiglih radnika se konstantno povećavao, doseljavale su i njihove porodice, dok su povratnici u domovinu bili izuzetak. Nemački demografski pejzaž doživeo je veliku promenu. Procenjuje se da u Nemačkoj danas živi oko 3,5 miliona turskih imigranata što ih svrstava u drugu etničku zajednicu po brojnosti iza etničkih Nemaca. Ipak, sve do kraja poslednje decenije dvadesetog veka, najveći deo političke elite je uporno zanemarivao statističke podatke koji su ukazivali na to da je Nemačka de facto postala imigraciono društvo. O integraciji imigranata se nije ozbiljno razmišljalo. Zakon o nemačkom državljanstvu je, sve do 1999. godine, bio neodvojivo vezan za, već pominjanu, ideju etničke nacije. Pravo na naturalizaciju imali su samo etnički Nemci koji su mogli da dokažu svoje nemačko poreklo. I pored važnih promena u zakonodavstvu[6], ostaje utisak da Nemačka nikako ne uspeva da reši dualizam etničkog i političkog koncepta nacije što za posledicu ima nedovoljnu integrisanost imigrantske populacije, iako se u javnosti neprekidno insistira na nužnosti njihove integracije.

Zaključak

Na prethodnim stranicama smo tvrdili da se evropske debate o multikulturalizmu uglavnom vode oko pitanja redefinisanja uslova integracije imigranata. S obzirom da je u svakoj raspravi o popravci ili odbacivanju multikulturnog projekta najpre potrebno navesti razloge za takav stav, u nastavku ćemo ukazati na uzroke koji su, prema našem sudu, najodgovorniji za neuspeh multikulturalizma u državama Zapadne Evrope. Prvi uzrok pronalazimo u tedenciji multikulturne esencijalizacije religijskih identiteta imigranata. Zarad „mira u kući" često se žmurilo na religijske običaje koji su se kosili sa principom individualne autonomije, poput prislinih brakova ili nesrazmernih sankcija za čin prozelitizma. Nije se tu radilo samo o pasivnoj toleranciji neliberalnih kulturnih praksi, već i o zakonskoj podršci kroz garanciju tzv. prava „spoljašnje zaštite". Osuđeni na život u okovima svojih religijskih identiteta koji nikada nisu mogli da budu predmet kritičkih propitivanja, mnogi mladi muslimani su krenuli putevima radikalne interpretacije islama. Na taj način je izbrisana jasna granica između politike priznanja i politike prisile, a jedna tiranija je zamenila drugu. Nažalost, govori protivnika multikulturalizma se uglavnom završavaju na ovom argumentu. Mišljenja smo da jednako važan uzrok leži i u opstanku različitih oblika sistemske diskriminacije imigranata. Britansko društvo nudi pregršt primera u prilog ove teze. Šansa da budete nezaposleni u Velikoj Britaniji je dvostruko veća ukoliko ste muslimanski imigrant. Čak 70 % muslimanske dece živi u siromaštvu i u getoiziranim stambenim naseljima. Osećaj odbačenosti i žrtve, ove mlade ljude okreće prema religiji kao jedinoj osnovi njihovog identiteta. Slično je i u ostalim zapodnoevropskim državama.

Nije nikakva mudrost reći da jednostavna rešenja za ovaj tip problema ne postoje. Jedno je, ipak, sigurno, strasni politički govori o važnosti integracije imigranata, sa kojima smo započeli ovaj tekst, ostaće tek „prolazna buka" ukoliko ne budu išli zajedno sa odlučnom garancijom jednakih mogućnosti za sve i kulturom nediskriminacije.

21. prosinca 2015.

politheor.net

 

KULTURA KAO DEMOKRATSKA INFRASTRUKTURA

Spektar - Kultura

Foto: AFP / Alen Gurović / Nurphoto

Na europskoj i lokalnoj razini kriza kulturnih politika se uglavnom artikulira kao kriza publike pa se shodno takvoj dijagnozi nastoje uspostaviti strategije bavljenja publikom, odnosno njenog privlačenja. Pritom se ustrajno izbjegavaju postaviti pitanja o mjestu kulture unutar šire društvene reprodukcije i političkom potencijalu kulture s onu stranu autonomnog polja samodostatnih aktera.

Ako je nešto frekvencijom pojavljivanja posljednjih tjedana nadraslo svoju stvarnu veličinu ili barem društvenu važnost sa stajališta dominantnoga vrijednosnog modela perifernog kapitalizma, onda je to svakako kultura, ali ovaj put ne kao proces proizvodnje ili konkretan proizvod nego kao niz preliminarnih, strateških ili programskih dokumenata koji kroz različite oblike javne rasprave žele barem srednjoročno osmisliti polje odnosno uvjete kulturne proizvodnje. Odjednom je kultura postala važna i to, čini se, iznova na pogrešan način. To da je riječ o “pogrešnom načinu” nije teza koja s navodno domišljene akademske visine ili socijalno izmještene lagodne pozicije s nepodnošljivom lakoćom odbija svaki reformski ili strateški pokušaj zainteresiranih i organiziranih sudionika, nego je operativna pretpostavka da se učini barem prvi (skroman, naivan ili možda: banalan), ali u postojećim okolnostima potreban korak u aktualizaciji zapostavljene problematike odnosa ljevice i kulture.

U spomenutoj recentnoj frekvenciji pojavljuju se, s jedne strane, ideje i programi stranaka, od HDZ-ova tijela koje je izgleda carinskom logikom svake nacional-kulturne politike zaokupljeno identitetom nacije i njezinim “željeznim kanonom” do recentne prezentacije ORaH-ova nacrta sektorske (kulturne) politike naslovljenog Kultura i baština u službi održivog razvoja. S druge strane raste broj kulturnih strategija gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Varaždin, Pula itd.), manje dovršenih i usvojenih, više u javnoj raspravi – dokumenata posve ili dijelom podudarnih s konvencionalnim pravilima toga žanra koji već svojom pojavom, ključnim kategorijama, SWOT analizama i popisima infrastrukture, misijama, vizijama i grafičkim prikazima navodno svjedoče o napretku i političkoj ozbiljnosti, ali zapravo jednako upućuju na uznapredovalu menadžersku kastu i angažman “stručnjaka za metodu”. Većina tih strategija vodi nas u 2020. godinu, dakle, okupljene su oko konkretne gradske kandidature za “Europsku prijestolnicu kulture” 2020., počast koju će Hrvatska dijeliti s Irskom odnosno izabrana hrvatska prijestolnica s nekom irskom prijestolnicom. To da neka unija ima natječaj za kulturnu prijestolnicu pa ih onda ima dvije, podsjeća pomalo na onaj stari sportski retorički nastup igrača/trenera kojemu hotimice prešućujemo ime: htio bih vam reći jedno, a to su dvije stvari: prvo, drugo i treće. Jer s obzirom na “apsorpcijski kapacitet” i važnost kulture, u EU bi se uskoro moglo naći mjesta i za treću prijestolnicu.

Pritom, na primjer, rijetko tko iz ešalona angažiranih i upućenih, kako lokalno tako i po svoj EU širini, ne ostane zatečen jednostavnim pitanjem tipa: a što je s kulturom na selu?  Gotovo pa onako kako jedan rabijatni gluhonijemi lik u drugoj epizodi televizijske serije Fargo (2014.), nakon što je prispio da s partnerom ubojstvom riješi problem ubojstva, u prvom kontaktu s umreženim odvjetnikom, postavlja ključno pitanje: zašto ovako veliko mjesto nema javnu knjižnicu? Odvjetnik zbunjeno odgovara da je možda riječ o krizi, ali da se svakako slaže s njim jer se s figurom takva djelokruga bolje odmah složiti. Bemidji (Minnesota), gradić s trinaestak tisuća žitelja, inače ima javnu knižnicu od 1907., ali je to naravno, kako za seriju, tako i za supstancijalnu težinu postavljenog (banalnog) pitanja, posve nevažno.

Problem kulture na selu uspostavlja se danas u sveopćem muku gotovo na razini svojedobnoga kritičarskog paradoksa o Bregoviću i Štuliću, odnosno koji je od njih doveo selo u rock’n’roll, a koji je rock’n’roll odveo na selo. Dakle, hoće li se selo “dovesti” prijestolnicama i urbanitetu na porciju kulture ili je zaslužilo da i njega povremeno “obiđe” kultura, jest, posve banalizirano, osnovno političko pitanje, jer je ideja tko, kome, koga, gdje i zašto dovodi ili odvodi uvijek politička. Budući da u Hrvatskoj veliki dio onoga što se administrativnim statusom naziva gradom funkcionira sa stajališta kulture kao selo bez rock’n’rolla,1 ovaj se problem “kulture na selu” pokazuje u punom europskom sjaju jer može poslužiti kao ulaz u problem nešto općenitije naravi, naime, samozaokupljenost kulturne elite, njezinu višestruku političku sljepoću i zakržljalost svih njezinih centara osim onog za vlastitu klasnu reprodukciju.

Logikom naopakog razumijevanja proklamirane autonomije, licencirani su kulturni proizvođači ozbiljno zabrinuti jedino za svoj status pa teško mogu doprijeti do ideje kulture kao reciprociteta u zajednici, do činjenice da bi javno dodijeljeni atelje ili studio, odnosno bilo kakav tip izborene socijalno-statusne povlastice mogao biti uzvraćen, na primjer, barem jednom tjedno biti mjestom poduke lokalno zainteresirane djece kojima roditelji ne mogu platiti preskupe izvanškolske tečajeve. Dakle, dobili ste javni prostor, uzvratite zajednici u javnom prostoru ili, ako vam je tijesno i nelagodno, ima zajednica još prostora u kojima joj možete uzvratiti. Jednako tako elita ne vidi da su njezine statusne privilegije plod posve drukčijeg aranžmana kulture u socioekonomskom okviru socijalističkog moderniteta, kad akademije i umjetničke škole nisu nicale na svakom križanju, da svedemo znatno kompleksniji problem ovaj put samo na jedan njegov banalni aspekt. Situacija u kulturi jest doista takva da gotovo vapi za najbanalnijim pitanjima koja, izgleda, jedina mogu osporiti sistem zajamčene reprodukcije i uputiti na konture drukčije politike.

Na primjer, Ministarstvo kulture svake godine logikom natječaja, savjetodavnog povjerenstva i definitivne odluke s političkog, ministarskog vrha dodjeljuje potpore za poticanje književnog stvaralaštva u trajanju do godinu dana, najčešće u vidu tromjesečnih ili šestomjesečnih stipendija (42 ili 21 tisuća kuna u bruto iznosu). Na taj se natječaj, osim elementarnih proizvođača tzv. pisaca, najčešće u statusu sekundarnog zanimanja (pri čemu prvo razmjerno rijetko jamči nekakvu sigurnost), javljaju i prevoditelji i esejisti, pri čemu su potonji uglavnom zamaskirani moment prijave ljudi iz akademske zajednice da bi rasprave iz uže struke utrpali kao esejistiku i uz, zajamčenu mjesečnu plaću, uzeli još 7 tisuća kuna barem tri mjeseca. Na sličan način se akademska elita pojavljuje pod natječajnom egidom prevoditelja, dakle opet u dvostrukoj ulozi s dvostrukom zaradom na štetu elementarnih proizvođača zbog kojih se spomenuta potpora i dodjeljuje. Banalno? Nekom duplo, nekom ništa? “Nedostatak kriterija” – kao vječiti civilno-transparentni prigovor (kojim se zapravo brutalno prikriva brutalni položaj na brutalnom tržištu radne snage)? Kad se pitanja usmjere prema radnom statusu odnosno položaju u svijetu rada nijedno pitanje reprodukcije u kulturnom polju nije banalno.

Kultura je posljednjih desetljeća na stanovit način ishlapila iz lijevih politika i gotovo nestala iz lijevih političkih agenda. Ljevici su atraktivniji postali mediji pa je nešto energije potrošila u tom smjeru i to ne baš s impresivnim rezultatima. Kultura se našla negdje na margini kao obavezni lik, servisna nužnost, odrađena jer se odraditi mora. Dijelom je to tihi odgovor (a možda i bojkot ili nesnalaženje) povezan s promjenom prioriteta i glasnim osporavanjem “kulturalizacije”, koja je boljim ili lošijim varijantama analitički dominirala poljem, prevodeći socioekonomska proturječja u kulturna, kulturna u identitarna, identitarna u distinkciju, distinkciju u stil života, stil života u potrošnju, potrošnju u slobodan i kreativan čin. Kultura je (kao koncept, problem i politika) u nizu replikantskih i lakih formulacija krenula put loše beskonačnosti, računajući više na zastupljenost i problem reprezentacije, što je osobito izraženo u nevladinu udrugaškom kulturnom polju kojim uglavnom dominira fragmentacija lišena smislenih pitanja o infrastrukturi i gdje se pojedinačni egzistencijalni razlozi progresijom razumljivo retorički množe pod egidom javnog interesa. To što se kultura u politikama koje se smještaju lijevo od centra deklarativno proglašava inkluzivnom, veoma rijetko znači da takva i jest. Kad i jest, obično je u sljedećem koraku instrumentalizirana lakirovka umjetničkih koncepcija i intervencija, ponegdje pak beskrajno mapiranje i neprekidno umrežavanje. Doduše, ima li što logičnije od činjenice da se umrežavate ako ste fragmentirani? Što vam pak nakon infrastrukturne devastacije preostaje osim mapiranja? Ono malo korisnoga i izborenog iziskuje strpljenje, strpljenje uključuje vrijeme, a vrijeme, nažalost, prolazi.

Međutim, kultura je najprije infrastukturni i organizacijski problem, rad na uvjetima za njezinu proizvodnju. Strukturna osnovica izgrađena u modernitetu, uključujući naravno i njegovu nezaobilaznu socijalističku varijantu, u međuvremenu je devastirana i pogubljena, elementarni oblici društvene ili kulturne organizacije zajednice na nižim razinama su gotovo zatrti, difuzija je izgubljena: društvene prostorije po stambenim zgradama, zajednički prostori nekadašnjih mjesnih zajednica, radničke biblioteke i čitaonice po svim većim poduzećima nestale su – da spomenem tek tri primjera koja se u sličnim inventurama redovito preskače. Redukcija društvenosti uvijek je i pogubna redukcija kulturne infrastrukture, ali naravno da vrijedi i obratno. Davne 1963., na primjer, Jean Boussinesq vodio je u Bordeauxu, u instituciji naziva Centre de sociologie des faits littéraires, program naslovljen La lecture dans les bibliothèques d’entreprise de Bordeaux (Čitanje u biblioteci poduzeća), što danas u hrvatskim okolnostima izgleda kao loše ispripovijedan vic, čak i kad bismo poduzeće preveli u bilo koji oblik radnog aranžmana i pripadnog prostora uređenog na razini čitaonice.

Kultura je usto, na valu ocvalog modela upitne autonomije, odvojena od prosvjete pa se sad europski integrirano suočava s krizom publike i pokušava osmisliti izlaz iz te krize, ne videći da su joj učinci kako kroz hobsbawmovski dugo 19. stoljeće, tako i u kratkom 20., bili najbolji kad je upravo s prosvjetom išla ruku pod ruku. Zakoni o obaveznom osnovnom obrazovanju što su ih europske zemlje uglavnom usvojile u 19. stoljeću bili su okidač omasovljenja publike, rodne ravnopravnosti u pismenosti i elementarne demokratizacije kulturnog života (pa i kulturne industrije logikom dijalektike prosvjetiteljstva, uz poneku nužnu ogradu pri spominjanju prve sintagme), osobito značajne po činjenici da u klasno i rodno relativno homogenu kulturnu publiku prodiru tri nova aktera: žene, radnici i djeca. Prosvjeta je, s druge strane, ne samo kao riječ izišla iz javne upotrebe, nego je kao područje nasilno odvojeno od kulture u posljednje vrijeme prepušteno konceptualnim hirovima političke ili znanstvene nomenklature i pripojeno grandomaniji izvrsnika kojima je već i osnovna škola kao središnja kvartovska društvena institucija – i, nakon nastave ili subotom, infrastrukturno mogući paralelni kulturni pogon ili pak rezervno mjesto lokalne društvenosti, kulture ili obrazovanja svih stanovnika na temelju solidarne razmjene znanja – nedokučiv element kulturne i prosvjetne politike. Nedostaci se ne rješavaju zgodnim surogatnim programima tipa “Ruksak (pun) kulture“, nego obaveznim sadržajem obrazovnih programa, njihovom satnicom i politikom Ministarstva kulture i prosvjete.

Iz istog područja dolazi još jedan banalan primjer odnosno pitanje. Naime, zagrebački Studentski centar vlasništvo je Sveučilišta u Zagrebu, a u njegovu je sastavu i nekoliko umjetničkih akademija koje po svom osnovnom programu proizvode (ispitne, semestralne, godišnje – kako god) sadržaje kojima je logično mjesto prezentacije i života upravo filmska, galerijska, teatarska, glazbena infrastruktura SC-a. Postoji li logičniji način sudjelovanja studentske kulture u zajednici i bolje mjesto njezine javne vidljivosti? Kad već zakonski “za obaveze” SC-a “solidarno i neograničeno odgovara Sveučilište kao njegov osnivač i vlasnik”, zašto ta solidarna odgovornost nije ugledala svjetlo dana i u logičnom korištenju kulturne infrastrukture i reciprocitetu, uzvratu zajednici ponudom sadržaja? Banalno?

Kulturna politika je obična, da parafraziram po enti put znamenitu formulaciju Raymonda Williamsa. Osobito ako se zna odakle počinje, a uvijek počinje odozdo, i dobno i socijalno. I nikad na započinje bez prosvjete. Formulacije poput: “Jasno je da stručnjaci koji dolaze iz sektora obrazovanja imaju drugačije polazne točke od onih koji dolaze iz područja kulture”, što ih izgovaraju glavni stratezi čitanja i svega što je s problematikom (ne)čitanja odnosno “Nacionalnom strategijom za poticanje čitanja” povezano, pouzdan su indikator stanja koje se neće moći prevladati u trenutnom rasporedu. Zato u postojećim okolnostima nagoviještena reforma obrazovanja nije moguća bez reforme kulturnog sektora, ali to zapravo nikog ne zanima, kao što je teže zamisliti neke oblike reforme kulture bez popratne veze s obrazovnim programima. I zato je, vrijedi ponoviti, potrebno upravo suprotno u odnosu na postojeće stanje: stapanje kulture i prosvjete. Reprodukcija kulturnih i obrazovnih nejednakosti temeljni je problem politike ljevice u kulturnom polju, a možda bi u perspektivi i europska tužaljka za izgubljenom publikom bila manje glasna, iako ne bi bila ništa manje historijski samoskrivljena.

Demokratska participacija u kulturi pretpostavka je, iako ne jedina, demokratske participacije u drugim sferama života, osobito ekonomskoj. Organizacijski je učinak socijalno obuhvatniji od umjetničkog jer ishod umjetničkog rada ionako počiva na specifičnim kriterijima procjene. U tom je smislu kultura kao organizirana demokratska infrastruktura mjesto na kojem bi se demokratski socijalizam mogao pojaviti i s kojeg bi se mogao širiti ili paralelno graditi u ekonomskoj i političkoj sferi. Kultura bi se, dakle, mogla pojaviti kao mjesto na kojem, još jedna parafraza, socijalizam može nastati. U suprotnom joj ionako preostaje postupno gubljenje onoga što joj je zasad preostalo.

Dean Duda - www.bilten.org

23. ožujka 2015.

 

KULTURNE POLITIKE U HRVATSKOJ

Spektar - Kultura

medovicslika

CELESTIN MEDOVIĆ - PELJEŠKI PEJSAŽ

Što su kulturne politike?

Od niza definicija kulturnih politika izdvojiti ćemo onu Toby Millera i Georgea Yúdicea (2002: 1) koji navode kako se kulturna politika odnosi na institucionalne potpore koje usmjeravaju s jedne strane estetsku kreativnost, a sa druge sveukupni način života – kulturna politika je most između ova dva registra. Za Millera i Yúdicea kulturna politika je utjelovljena u sustavnim, regulatornim vodičima za djelovanje koje organizacije usvajaju kako bi postigle svoje ciljeve.

Kulturna politika može biti eksplicitno određena, odlukama i propisima nadležnih tijela. Međutim, ona može biti i implicitna tj. određena odlukama i propisima tijela kojima područje kulture nije u direktnoj nadležnosti, ali na njega djeluju. Takve procese objašnjava koncept policy transfera, tj. prenošenja odluka iz jednog u neko drugo područje.

U većini slučajeva kulturna politika je javna politika prema umjetnosti i kulturi, koju donose nadležna ministarstva (ili agencije) na nacionalnom nivou, ili (gradski) odjeli na lokalnom nivou (najčešće prisutan model u Europi), dok u nekim državama ona nije određena na državnoj razini (npr. u Sjedinjenim Američkim Državama je agencija National Endowment for the Arts glavno tijelo koje donosi odluke o umjetnosti na državnoj razini). Na kulturne politike utječu i mnoge institucije iz privatnog sektora, razne zaklade, kao i nevladine organizacije.

Na nivou Europske Unije kulturna politika je područje gdje se primjenjuje princip supsidijarnosti, tj. gdje se državama članicama ostavlja pravo odlučivanja formuliranja kulturnih politika i donošenja odluka o financiranju na tom polju. Dakle, na nivou EU kulturna politika nije striktno određena – ali je Člankom 167. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije (bivši Članak 151. Ugovora iz Amsterdama, tj. bivši Članak 128. Ugovora iz Maastrichtu (Ugovor o Europskoj Uniji) kada je prvi put kultura bila izravno spomenuta) određen fokus interesa EU na tom polju koji se većinom tiče kulturne razmjene i suradnje između država članica. Programi poput Kultura 2007-2013 i MEDIA 2007 su primjeri takvih EU programa koji potiču suradnju država članica, ali i njihovu suradnju sa trećim zemljama.

Vijeće Europe je bitno utjecalo na formuliranje kulturnih politika u europskim zemljama. Krajem osamdesetih pokrenulo je projekt evaluacije nacionalnih kulturnih politika i jedan je od ključnih aktera u osnivanju Kompendija, kao najvećeg europskog projekta o kulturnim politikama.

Na međunarodnom nivou za područje kulturnih politika važno je spomenuti UNESCO kao specijaliziranu agenciju UN-a za intelektualna i etička pitanja na području obrazovanja, znanosti, kulture i komunikacija koja je osnovana 16. studenog 1945. godine. Prekretnica za kulturne politike u okviru UNESCO-a dogodila se na Svjetskoj konferenciji o kulturnim politikama održanoj 1982.godine u Mexico Cityju na kojoj je usvojena Deklaracija o kulturnim politikama, na osnovu koje je i nastao niz monografija i projekata na tu temu.

Istraživanja kulturnih politika u Hrvatskoj

Istraživanja kulturnih politika u Hrvatskoj imaju tradiciju dugu već više od dvadeset godina. Odjel za kulturu i komunikacije Instituta za međunarodne odnose - IMO (tadašnjeg Instituta za razvoj i međunarodne odnose) dobio priznanje za rad 1989.godine kada je postao središnja točka Svjetske mreže Culturelink, međunarodne mreže za kulturni razvoj koju su osnovali UNESCO i Vijeće Europe.

Početkom devedesetih (1991.-1992.) tim istraživača sa IMO-a uz pomoć niza međunarodnih stručnjaka/inja suradnika/ica Svjetske mreže Culturelink započeo je rad na UNESCO-ovom projektu pregleda kulturnih politika zemalja članica UNESCO-a (Guide to the Current State and Trends in Cultural Policy and Life in the UNESCO Member States). Sto šezdeset zemalja članica UNESCO-a bilo je uključeno u pregled, stvorena je prva baza podataka kulturnih politika (Cultural Policy Database), te su objavljeni izvještaji u tiskanom formatu. Određen broj nacionalnih izvještaja (od kojih je u međuvremenu određen broj njih ažuriran) dostupan je na web stranici Svjetske mreže Culturelink od 1997.godine, dok su za azijske zemlje profili dostupni na web stranici partnerske organizacije Asia-Pacific Regional Centre of the Culturelink Network (APRCCN). Također je važno istaknuti da je Culturelink zaslužan i za osnivanje Observatorija kulturnih politika Afrike (Observatory of Cultural Policies in Africa - OCPA).

Sljedeći važan korak u istraživanju kulturnih politika u Hrvatskoj vezan je uz program pregleda europskih kulturnih politika koje je Vijeće Europe započelo 1986.godine, a do 2011.godine u program je uključeno dvadeset i devet zemalja. U sklopu tog projekta nastao je 1998.godine izvještaj 'Kulturna politika Republike Hrvatske: Nacionalni izvještaj' na osnovu rada grupe stručnjaka i stručnjakinja pod vodstvom dr. sc. Biserke Cvjetičanin sa IMO-a i prof. dr. sc.Vjerana Katunarića sa Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Mnogi stručnjaci IMO-a koji su sudjelovali na UNESCO-ovom projektu pregleda kulturnih politika pridružili su se radu i na ovom izvještaju.

Dokument 'Kulturna politika Republike Hrvatske: Nacionalni izvještaj' donosi kritički pregled kulturne politike Republike Hrvatske te pokazuje smjernice za njen daljnji razvoj. U sklopu projekta izrađena je iste godine i evaluacija nacionalnog izvještaja od strane grupe inozemnih stručnjaka, a koja je sumirana u izvještaju Charlesa Landrya 'Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova. Izvještaj europskih stručnjaka'.

Nacionalni izvještaj je 2001. godine iskorišten kao podloga za nastanak dokumenta 'Strategija kulturnog razvitka' (urednici prof. dr. sc.Vjeran Katunarić i dr. sc. Biserka Cvjetičanin) koji je nastao kao dio šireg projekta 'Hrvatska u 21. stoljeću'. Strategija je objavljena u izdanju Ureda za strategiju Republike Hrvatske prosinca 2001. godine kao dokument koji je prihvatila Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor siječnja 2002. godine.

Od strategija na lokalnoj razini za istaknuti je 'Istarska kulturna strategija' koju je Istarska županija usvojila 2009.godine u Poreču.

Uz kontinuirani istraživački rad Odjel za kulturu i komunikacije Instituta za međunarodne odnose i rada Svjetske mreže Culturelink u Hrvatskoj se intenzivnije ovim područjem bave Fakultet političkih znanosti u Zagrebu koji nudi kolegije iz područja kulturnih politika unutar studija politologije (dr. sc. Sanjin Dragojević), dok se kulturološki pristup temi njeguje na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu (dr. sc. Andrea Zlatar), te na Odjelu za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci (dr. sc.Biljana Kašić).

Vrijedi istaknuti aktivistički kao i istraživački rad nezavisnog sektora u kulturi u području kulturnih politika. Multimedijalni klub 'mama' pokrenuo je 2000.-ih godina Policy Forum, NVO 'Drugo more' iz Rijeke tijekom 2003-2004 inicira rasprave o kulturnoj strategiji grada Rijeke (ur. Davor Mišković), dok Clubture Mreža organizira radionice i publicira zbornike na temu novih suradničkih praksi u civilnom kulturnom sektoru (ur. Dea Vidović, Emina Višnić).

Kompendij kulturnih politika i trendova u Europi

Kompendij (punog naziva Kompendij kulturnih politika i trendova u Europi - Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe je informacijski i monitoring web-sistem mjera i instrumenata kulturnih politika, debata te kulturnih trendova u zemljama koje su uključene u projekt. Kompendij je zajednički projekt Vijeća Europe i instituta ERICarts - (Europski institut za komparativna kulturalna istraživanja), a ostvaruje se zajedničkim radom nezavisnih stručnjaka, nevladinih organizacija te vlada. Cilj ovog dugoročnog projekta je uključiti svih 50 zemalja koje surađuju u okvirima Europske kulturne konvencije - trenutačno baza podataka dostupna putem web stranice nudi podatke za 42 zemlje.

Struktura Kompendija reflektira prioritete označene od strane Vijeća Europe i njegovih zemalja-članica, kao i one zemalja-potpisnica Europske kulturne konvencije, a to su primarno promocija identiteta i kulturne raznolikosti, podrška kreativnosti i sudjelovanju u kulturnom životu. U sadržajnom smislu, svaki od priloga (tzv. profila) o pojedinoj zemlji radi se prema unaprijed zadanoj strukturi koja je ujednačena za sve priloge u kojima se nastoji osvrnuti na povijesni razvoj, te prikazati sadašnju strukturu, legislativno okruženje i trenutne rasprave o kulturnoj politici.

Hrvatsku dionicu ovog projekta izradio je 2001.godine tim suradnika u sastavu: prof. dr. sc. Vjeran Katunarić (koordinator), mr. sc. Sanjin Dragojević, mr. sc. Pavle Schramadei i mr. sc. Nina Obuljen. Od 2003.godine za ažuriranje profila zadužena je mr. sc. Nina Obuljen, a od 2008.godine pridružuju joj se dr. sc. Nada Švob-Đokić i dr. sc. Jaka Primorac.

Najnovija verzija priloga o hrvatskoj kulturnoj politici (na engleskom jeziku) dostupna je na adresi: http://www.culturalpolicies.net/web/croatia.php

Podatke u Kompendiju moguće je interaktivno pretraživati, a uz priloge o kulturnoj politici po zemljama, dostupan je niz komparativnih tablica o određenim indikatorima kulturne statistike, podatka o transverzalnim pitanjima kulturnih politika, te instrumenata monitoringa određenih mjera.

Kompendij teži postati interaktivnim oruđem koje se održava putem stalno rastuće mreže nacionalnih partnera, resornih ministarstava, stručnjaka za kulturne politike te istraživačkih institucija širom Europe. Taj cilj ostvaruje se sve više nadogradnjom postojeće on-line baze podataka, uključivanjem novih izvještaja o zemljama koje dosad još nisu bile zastupljene, odnosno ažurnim dopunama postojećih. Sve učestalije korištenje on-line resursa Kompendija govori o uspješnosti ovog koncepta i predstavlja model za slične projekte, pa je tako 2011.godine pod okriljem IFACCA-e pokrenut projekt svjetske baze kulturnih politika i trendova World CP.

11. ožujka 2011.

 dr. sc Jaka Primorac – www.culturenet.hr

   

THOMAS BERNHARD - PROTIV SVAKOG KOLEKTIVIZMA

Spektar - Kultura

thomas_bernhard_s132_1988_ottnang

Pisac koji je dosljedno blatio austrijski provincijalizam, Katoličku crkvu i nacizam još za života ovjenčan je slavom kakvu samo rijetki dosegnu.

Thomas Bernhard, vanbračno dijete Herte Fabjan i Aloisa Zuckerstättera rođeno 1931. u Heerlenu u Nizozemskoj, postat će nakon Drugog svjetskog rata jedan od najkontroverznijih i najznačajnijih austrijskih, ali i europskih pisaca.

Zbog dosljednog blaćenja i preziranja austrijskog provincijalizma, Katoličke crkve i nacističkih težnji zaslužio je nadimak Nestbeschmützer. Zamjerio se svima, od političara do umjetnika, ali je usprkos tome još za života ovjenčan slavom koju samo rijetki dosegnu.

Hrvatskoj je publici najpoznatiji njegov roman Wittgensteinov nećak koji govori o prijateljstvu pisca i nećaka slavnog filozofa. Nastao u piščevoj kasnoj fazi roman se obilato koristi autobiografskim elementima, često spominje znance i stvarna mjesta te se ne boji prepoznavanja. Ove osobine prisutne su u gotovo svim Bernhardovim djelima. Stalna potreba za polemikom i razotkrivanjem užasa poslijeratne Austrije, koje karakteriziraju napose njegove drame, na vrat mu je navukla mržnju političara i klera. Svemu tome nisu puno pomogli ni njegovi govori prilikom dobivanja književnih nagrada. Prvu u nizu kontroverzi izazvao je upravo njegov govor na dodjeli Austrijske nacionalne nagrade 1968. u kojem je rekao: „Država je struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost“.

Thomas Bernhard većinu svog djetinjstva proveo je u Seekirchenu u blizini Salzburga. Nekoliko okolnosti utjecalo je na život umjetnika, prije svega Johannes Freumbichler, njegov djed s majčine strane koji je i sam bio priznati pisac. S obzirom da je majka vrlo otvoreno pokazivala prijezir prema sinu, mladom će Bernhardu djed postati uzor kojeg će slijediti cijeli svoj život i za kojeg će u jednom intervjuu reći da je jedna od dvije ključne osobe njegovog života (druga je njegova životna pratilja koju je upozao negdje oko djedove smrti). Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao 'zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote', te pisaću mašinu.

Druga okolnost koja je neizmjerno utjecala na njegov rad je bolest pluća zbog koje je još od djetinjstva često boravio u raznim sanatorijima, te zbog koje, prema vlastitim riječima, nikad nije zasnovao obitelj. Bolest i obiteljske prilike stvorile su samotnjaka s povremenim suicidalnim nakanama i neporecivim senzibilitetom za ružno.

Početak svoje književne karijere Thomas Bernhard povezuje sa smrću djeda 1949. nakon koje je počeo objavljivati kratke priče u salzburškim novinama. Zanimljivo je da se prvo istaknuo kao pjesnik, ali se nakon tri zbirke pjesama objavljene pedesetih godina prošlog stoljeća okrenuo drami i prozi. Hrvatski prijevod druge zbirke U času smrti objavila je izdavačka kuća Durieux iz Zagreba.

Velika prekretnica u Bernhardovoj karijeri bio je njegov prvi roman Mraz objavljen 1963. Proglašen velikim književnim događajem, roman je svom autoru donio prvu u nizu nagrada (od koje je kupio imanje u Gornjoj Austriji na kojem je živio do kraja života). Bila je to Književna nagrada slobodnog grada Bremena, a u svom je govoru Thomas Bernhard objavio smrt bajke, te nagovjestio opsesiju svog cjelokupnog opusa. Tom je prilikom rekao: „Teže je živjeti bez bajki, stoga je teško živjeti u 20. stoljeću. Pored toga, mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi. No, dražesno je postojati u 20. stoljeću, ići naprijed, kamo? Koliko mi je poznato, nisam došao iz bajke i neću otići u nju“.

Umjetnički najplodnije razdoblje Bernhardove karijere počinje 1970. godine kada objavljuje svoj treći roman Das Kelkwerk i prvu dramu Ein Fest für Boris.

Najupečatljivija formalna osobina Bernhardovog proznog opusa su ponavljanja koje koristi u naraciji a koja se pojavljuju na tri razine. Prije svega, u svakom svom romanu on u biti priča istu priču, nadalje, svaka značajna rečenica ili fraza u njegovim romanima beskrajno se ponavlja i konačno, njegove priče obično priča pripovjedač koji tvrdi da samo prenosi ono što je čuo iz prve ruke.

Zanimljivo je da se Bernhard na hrvatski prevodi već godinama, no tek su odnedavno njegove knjige izašle iz uskog kruga pozavatelja i našle put do šire publike. Još se 2003. godine na međunarodnom simpoziju o Thomasu Bernhardu održanom u Goethe institutu u Zagrebu spominjalo da je ovaj austrijski književnik poznat samo uskom krugu ljubitelja. Nasreću, više se to ne može reći. Vjerojatno najambiciozniji projekt prijevoda izabranih djela Thomasa Bernharda pokrenula je izdavačka kuća Meandar koja je do sada objavila 7 knjiga.

Od hrvatskih prijevoda mogli bismo izdvojiti Imitatora glasova, koji se nedavno mogao vidjeti u Teatru &td. U ovoj zbirci kratkih tekstova nalazi se 'osamnaest samoubojstava, šest bolnih smrti, jedan gubitak pamćenja, četiri nestanka, dvadeset iznenađenja, tri napada na osobnost, pet preuranjenih smrti, dvadeset i šest umorstava, trinaest slučaja ludila, četiri zataškavanja, te dva slučaja klevete'.

Gubitnik, kroz priču o tri mlada pijanista, ispisuje studiju o jalovosti i uzaludnosti naših težnji. Četiri od ukupno sedamnaest Bernhardovih drama sakupljene su pod nazivom Trg heroja, a zadnji prijevod Bernharda autobiografski je zapis Uzrok koji govori o autorovoj mladosti u Salzburgu, te koji je u vrijeme svog objavljivanja izazvao žestoke reakcije u austrijskoj javnosti.

Ovaj enfant terrible umro je 1989. godine od zatajenja srca na svom imanju u Gornjoj Austriji. Ironično je da je upravo on, iako je bio najžešći kritičar austrijskog društva, uvijek tvrdio da voli svoju zemlju.

28. studenoga 2011.

Miljenka Buljević – www.booksa.hr

 

HANNAH ARENDT: O ZLU

Spektar - Kultura

arendt

Hannah Arendt (Linden, Hannover, 14. listopada 1906. - New York, 4. prosinca 1975.), njemačka filozofkinja. Odrasta u socijaldemokratskoj asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu. Od 1924. do 1929. studira filozofiju, teologiju i grčki jezik kod Martina Heideggera i Rudolfa Butmanna u Marburgu, kod Edmunda Husserla u Freiburgu i kod Karla Jaspersa u Heidelbergu. Promovirana je 1928. kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina. 1929. seli u Berlin, gdje se udaje za publicista Günthera Sterna, koji kasnije stječe slavu kao filozof pod pseudonimom Günther Anders. Razvodi se 1937. Gestapo je uhićuje 1933., a Arendt bježi u Francusku. Do 1940. godine djeluje kao socijalna radnica u raznim židovskim organizacijama. Članica je World Zionist Organization (do 1943.). Započinje prijateljstvo s Walterom Benjaminom. 1940. se udaje za Heinricha Blüchera, s kojim 1941. emigrira u SAD, gdje se uključuje u rad izbjegličkih organizacija i glasila. Od 1953. godine drži predavanja na Princetonu, Harvardu, na New School, Brooklyn College u New Yorku i na University of California, Berkeley. Od 1961. izvještava sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Od 1963. je profesor na University of Chicago, profesor na New School for Social Research u New Yorku, "Gifford Lectures" na University of Aberdeen. Umire 4. prosinca 1975. u svom stanu u New Yorku.

"Bez sumnje je sposobnost djelovanja najopasnija od svih ljudskih sposobnosti i mogućnosti."

Hannah Arendt usmjerava pažnju na moralna pitanja koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, tj. na pravila i mjerila pomoću kojih su ljudi odvajali ono što je ispravno od onog što je neispravno, ono što im je služilo da bi sudili ili opravdali sebe ili druge, a za čiju se valjanost smatralo da je sama po sebi očita svakoj zdravoj osobi, bilo kao dio božanskog ili prirodnog prava.

Arendt kritizira Nietzcheovu potragu za novim vrijednostima, smatrajući da Nietzche, iako je zaista bio moralist, i njegova filozofija imaju jednu manu – ono što je navodio kao kriterij bio je sam Život, a njegova kritika bila je vođena mišlju da su kršćanska i platonistička etika koristile mjerila koja nisu s ovoga svijeta. Međutim, Arendtova tvrdi:

„…no proglasiti život najvišim dobrom je, što se tiče etike, izbjegavanje pitanja, budući da svaka etika, i kršćanska i nekršćanska, pretpostavlja da život nije najviše dobro za smrtnike i da se u životu uvijek radi o nečem što nije tek održavanje i razmnožavanje individualnih živih organizama.“

Ono što je Arendtova htjela reći je da Nietzche nije znao da će ljudi svojim ponašanjem sami sebe, tj. ljudsku vrstu, dovesti u stanje u kojem je krucijalno pitanje opstanak, pa je tako nemoguće tvrditi da je opstanak ljudske vrste najveće dobro, jer bi tu ujedno prestali postojati svaka etika i svaki moral. Jedini novi moralni princip modernog doba je negiranje morala kao takvog.

Također, ona smatra da se za vrijeme Hitlerove vlasti moral srušio u puki mores, tj. u navike, običaje, proizvoljne konvencije i to ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi koji nisu ni pomišljali da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Međutim, kada je Hitler ustrojio svoje tvornice smrti i obznanio novi set vrijednosti - s kojim je došao i usklađeni pravni sustav – a čime je dokazao da netko nije morao biti uvjereni nacist pa da se prilagodi i zaboravi na svoj društveni status i na moralna uvjerenja. Nakon rata taj moralni problem je potisnut, sve dok nisu počeli poslijeratni procesi protiv tzv. ratnih zločinaca, čime su ljudi bili prisiljeni shvatiti da je riječ o moralnom gledištu. Naime, moralni problem je bio potisnut zato što je tijek događaja bio monstruozan, nije se smio dogoditi, a ljudi nisu u stanju ni izreći kaznu niti oprostiti, takva se prošlost ne može „svladati“. Cjelokupno ozračje današnje rasprave o istom je toliko nabijeno emocijama i svatko mora biti spreman da i sam bude uvučen u raspravu na razini na kojoj nije moguća nikakva ozbiljna rasprava.

Takvi procesi su doveli do učestalijeg propitivanja udjela u krivnji onih koji nisu pripadali zločinačkim kategorijama, a ipak su imali svoju ulogu u režimu isto kao i oni koji su šutjeli i prihvaćali situaciju iako su imali mogućnost da o tome progovore čime se vraća na tezu da se moralno ponašanje ne razumije samo po sebi. Naime, čovjek se povodi za primjerima, isto tako i djeluje, dakle sukladno svojim prosudbama, pa čovjek nije samo racionalno biće, već je i biće koje se nalazi u svijetu osjetila koja će ga dovesti u kušnje, koja će ga navesti da katkad ne sluša ni razum ni srce. Stoga se moralno ponašanje ne poznaje samo od sebe već moć moralna spoznaja razlikovanja dobra od zla. Ipak, Arendt na kraju dodaje:

„No istinsko je zlo ono što uzroči nijemi strah, kad je sve što možemo reći jest: to se nije smjelo dogoditi.“

Smatrajući da nitko ne želi biti zao (jer bi to bio moralni apsurd), te da se u vrijeme sloma nitko više nije plašio Božjeg gnjeva ili paklenih muka Arendt smatra da se onaj mali broj ljudi koji su odbili poslušnost nisu pozvao na vjerske strahove, već na nedopuštenja savjesti. Iako je i sam Aristotel smatrao da postoji božansko, za njega je božansko bilo ono besmrtno i vječno. On je smatrao da je čovjekova najveća vrlina to što se u svojoj smrtnosti može približiti božanskome. No, koji je način života najbolji - je li to ono što se trivijalno shvaća kao „dobar život“ ili ne - o tomu treba odlučiti sam čovjek, jer moralno ponašanje ovisi prije svega o ponašanju prema samome sebi. Djelujući u vlastitu korist, čovjek ne smije doći u položaj u kojem će prezirati samoga sebe. Dužnost koju čovjek ima prema samome sebi pretpostavlja i dužnost spram drugih. Brinući za druge čovjek brine i za sebe, dakle mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje.

Arendt smatra da sokratovski moral funkcionira samo kao formula zasnovana na ideji o uvjetu koji nas sprječava da činimo zlo,jer bi bili u raskoraku sa samim sobom,bez obzira da li bismo pri tome bili u raskoraku i sa čitavim ostatkom svijeta. Međutim, ta formula sokratovog morala je bila zasnovana na razumu koji nije ni puki intelekt već razum kao moć djelovanja, djelovanja u trenutku kada se nađemo leđima okrenuti prema zidu.Zapravo,moć te formulacije je da su njena moć i praktično značenje samo u situacijama krize i hitnosti.Moralni aspekti mišljenja su sekundarni jer se mišljenje odvija u samoći,pa sam proces mišljenja ne može dati pozitivne indikacije za naše ponašanje prema drugima.

Volja je jedna od ljudskih moći koja za sebe traži čast da bude rasadište svakog djelovanja i da ima kontrolu ne samo nad onim što se ne smije činiti nego i nad onim što valja činiti.Iako Kant tvrdi da dužnost koju čovjek ima prema samome sebi stavlja dužnost spram drugih ( i tu nije riječ o brizi za druge već za sebe) , jer mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi,mjerilo je samopoštovanje  ; Arendt tvrdi da je krajnji kriterij za činjenje dobra nesebičnost i gubitak interesa za samoga sebe. Dodaje poprilično ekstremnu formulaciju : „Ako hoću činiti dobro,ne smijem misliti o onome što činim.“.

Moć sjećanja je ono što sprječava prijestupe.Kriterij za procjenu tako nečega je krajnje subjektivan , ono što mogu podnijeti bez gubitka i ono čime ću izgubiti svoj integritet. „Moje mi sjećanje govori:učinio sam to. Moj ponos odgovara: tako što nisam mogao učiniti.Moje sjećanje konačno popušta.“

No,tu se opet nameće čovjek kao individua koji sam sebi postavlja pitanje i odlučuje s kim to želi biti, a ne koji su objektivni standardi i pravila.Ono što netko čini ovisi o tome tko on jest, a samim time različite osobe tj. individue imaju različite „standarde življenja“ pa je i prema njihovom različitom moralu nekima dopušteno ono što drugima nije. „Jovi non licet bovi – Jupiter si može priuštiti nešto što vol ne smije.“

Skandalon je nešto što ne možemo popraviti ni oprostom ni kaznom, to je zapreka svakom daljnjem postupanju i činjenju. Prema Isusu je to zlo , „kamen spoticanja“ , što ga ljudska snaga ne može ukloniti, a zločinac je čovjek koji se nikada nije smio roditi. Čak ni po Platonu ne bismo mogli popraviti kaznom, takav čovjek jedino bi mogao biti zastrašujući primjer drugima, ali njegova pojava vrijeđa svjetski poredak kao takav jer takva osoba zlo je počinila voljom i od srca.Na kraju i Sokrat tvrdi da je zlo sve ono što ne bih mogla podnijeti „da sam“ učinila jer bi bila nepodobna za druženje sa samom sobom.

Volja je ili slobodna ili ne postoji. Ona mora biti potpuni uzrok same sebe. Otkrićem volje kao nositeljice ljudske slobode ljudi su shvatili da možda nisu slobodni ni onda kad nisu pod pritiskom prirodnih sila, usuda ili drugih ljudi. Čovjek je rob svojih strasti , a umjerenost i samokontrola znakovi slobodnog čovjeka,jer se na taj način on odupire od nečega što ga „prisiljava“. Problem je u „Ja-hoću“ i “Ja-mogu“ jer volja se pokazuje kad um samome sebi nalaže što da radi i time odlučuje ono što hoće i ono što može, ali problem je u tome da li je čovjek slobodan kad bez izvanjske prinude čini ono što nije htio ili je čovjek slobodan onda kad uspije učiniti ono što je htio.Nietzche je dao dvije hipoteze – da u znanosti ne postoji volja i ona bitnija, zdravo razumska , da je volja slobodna. Obje su ispravne sa perspektive svog iskustva jer ih je obje moguće uzročno protumačiti iz presedana i okolnosti.

Svi ljudi žele biti sretni,a čovjek koji se odupire gravitaciji sreće gubi sposobnost da bude sretan ili nesretan. Po uvjerenju da u unutrašnjosti volje postoji neki postupak zbog kojeg smo u stanju identificirati se sa zapovjednim dijelom i predvidimo neugodne osjećaje prinude i potrebu otpora naziva se samoobmana. Ono hoću i ono mogu dolaze do izražaja kada dođe do rascijepa u volji i kada samoobmana prestane nadilaziti naše osjećaje, kad čovjek mora isporučiti ono zapovjeđeno. Moć nije ono za čim volja teži i nije njen cilj niti sadržaj, prema Nietzcheu volja i moć su jedno te isto, oni su moć volje. Moć volje ima dva karaktera, zapovjedni karakter i arbitar. Arbitar je volja koja je pozvana da prosudi suprotstavljene zahtjeve i time razlikuje ispravno od pogrešnog,ona koja bira oslobođena od želje i ona je moć suđenja jer je uvijek suočena sa stvarima kakve jesu , nikad ne pokreće nešto novo. Čovjek može prihvatiti ili odbiti sve što jest. Afirmacija ga približava svemu što postoji, a odbijanje otuđuje od svijeta.

Nedostatak rasuđivanja se pokazuje u svim područjima, u intelektualnom takav nedostatak nazivamo glupošću, u estetici neukusom,kod ponašanja moralnom tupošću ili nenormalnošću, a suprotnost svemu tome je razum. Zdrav razum nije onaj koji nam je svima zajednički već onaj koji nas smješta u zajednicu sa drugima i dopušta da komuniciramo stvarima koje nam predočavaju naša osjetila. On u sebi može sadržavati sve što je odsutno zahvaljujući svojoj imaginativnoj sposobnosti. Valjanost prosudbe našeg razuma , tj. postojanje zdravog razuma će se protezati onoliko koliko i zajednica u kojoj svima zajedničko osjetilo zdrava pamet.Oni koji ne žele rasuđivati nemaju pravo dovoditi u sumnju valjanost suda onih koji to pak čine. „Misliti znači razgovarati sa samim sobom , stoga i u sebi poslušati sebe“

Sudimo i razdvajamo dobro od zla tako što u glavi imamo neki događaj ili osobu kroz događaje iz prošlosti koji su postali primjeri.Naše odluke o tome što je ispravno, a što je pogrešno ovise o društvu u kojem želimo provesti svoj život. To društvo biramo pomoću primjera živih ili mrtvih,stvarnih ili izmišljenih osoba koje nam služe da učimo kroz njihove primjere. Iz nespremnosti da odaberemo vlastite uzore i društvo ,te iz nespremnosti ili nesposobnosti da se rasuđivanjem odnosimo spram drugih nastaju skandali, kamenje spoticanja koje ne možemo ukloniti jer do njih nisu doveli ljudski ni ljudski razumljivi motivi.

„U tome je strava, a istovremeno i banalnost zla.“

24. srpnja 2011.

Hannah Arendt www.hr.wikipedia.org

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

25.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute