Viđenja

GLAS GRADA: ĐIKANI

Dubrovnik - Viđenja

Josip Radeljak poznatiji kao Dikan, a u najnovije doba i kao /bivši/ suprug medijske zvijezde Vlatke Pokos, za koje zapravo i ne znam što im je točno zanimanje ili profesija, ali čija je sudbina za golemu većinu od veće važnosti od sudbine nekog samozatajnog znanstvenika, umjetnika ili poduzetnika. Jer, živimo u vremenu i mjestu apsolutne bešćutnosti, pri čemu su nečije nevolje, nesreće ili padovi, ma čijom krivnjom, otežavanje položaja i „dolijevanje ulja na vatru“ jedino i samo „prava stvar“.  Dakle taj, za mene ipak Đikan, veli da bolesni /misli na Latina/, ali svakako i grbavi i šepavi nisu ništa drugo nego obični osvetnici, cinici i zloće i da bi ih, u najkraćem, što istini za volju nije rekao, ali ne mogu drugačije ni zaključiti, da bi ih trebalo ukloniti s ovoga i hitno prebaciti na onaj svijet. Nastavlja tako Đikan kako „nikada u Crkvi koja nam je dobar tisućljetni primjer niste vidjeli grbavog, šepavog a svakako ni teško oboljelog svećenika na propovjedaonici – jer to bi za vjernike i stvaranje mišljenja kod puka bilo preopasno“.

Pa da vam pravo kažem, koliko mi god mi je uvijek takvo razmišljanje i takav gard nepodnošljiv i odvratan, nimalo me ne iznenađuje, široko je rasprostranjen i u višim i u nižim slojevima i tu Radeljakovu iskrenost cijenim, a sve ostalo ne, ma koliko se mazohistički činilo. Jer, većina zapravo i misli, pa i djeluje kao Đikan, i nema dvojbe da je sve licemjerje oko nas, uključujući i nas same, više ili manje, i to je istina, a sve drugo je laž. A posljednjih mjeseci, sav taj svijet viđenijih, uglavnom političara, koji su, ovako ili onako, rječju i dijelom ipak, najblaže rečeno, sputavali prava drugačijih i manjina, ne propušta prigodu ne rijet kako nikad nisu dijelili ljude po boji kože, vjeri, naciji, izgledu ili moći i da su im svi ljudi već i na zemlji jednaki! Ma gle molim vas! Koliko ih samo pored mene prođe i prave se kako me i ne poznaju, pa se i ne jave, a tako mi pričaju i svi drukčiji i „manjinci“. Ne treba se zavaravati, ni danas ni ovdje, a bogami ni u doba Dubrovačke Republike, drugačiji, posebice oni koji to su takvim rođenjem postali nisu poželjni i golema većina s njima neće imati nikakva posla, tek ako se baš mora, a i to s najvećim mukama.  Drukčijima i manjinama nigdje i nikad, a u manje razvijenim i jadnijim sredinama još i više, nije bilo lako i uvijek su trebali višestruko veće umne i fizičke napore kako bi se održali na tankoj površini i uvijek im prijeti dno. Nije ni to, kao i skoro sve o čemu pišem, ovako ili onako  neka hrvatska ili dubrovačka posebnost.  A strašno je  teško bolesnim i njima i onima oko njih. Piše tako jedan austrijskoj, a i svakoj malograđanštini i licemjerima mrzak pisac kako je „prijetvornost zdravih prema bolesnima najrasprostranjenija. Zapravo zdravi ne želi s bolesnim više imati posla i uopće rado ne gleda kad bolesnik, govorim o doista teško bolesnom, odjednom opet polaže pravo na svoje zdravlje. Zdravi osobito otežavaju bolesnom da ponovno budu zdravi ili da se u najmanju ruku normaliziraju, ili u najmanju ruku poboljšaju svoje bolesno stanje. Zdravi ne želi, ako je iskren, s bolesnim imati posla, on ne želi da ga se podsjeća na bolesti i time prirodno i logično na smrt. Zdravi želi biti sam sa sobom i sa sebi ravnima, zapravo ne trpi bolesnoga. Samom bi se uvijek otežavalo vratiti iz svijeta bolesnih u svijet zdravih. U vrijeme bolesti, dakle u međuvremenu, zdravi su se od bolesnog potpuno okrenuli, oni su ga predali i time su služili samo svom nagonu samoodržanja. Sad je odjednom taj, kojega su već preradili i na kraju više uopće nije dolazio u obzir, opet tu i traži svoja prava. Bolesni, gledani sa stajališta zdravih, nemaju više prava. Govorim uvijek samo o teško bolesnima, koji imaju doživotne bolesti kao ja i kao što je imao Paul Wittgenstein. Bolesnici su svojom bolešću stavljeni pod skrbništvo i imaju jesti samo kruh milostinje zdravih. Bolesni je svojom bolešću ispraznio mjesto i sad odjednom zahtijeva opet svoje mjesto. Zdravi to osjećaju kao čin apsolutne bezobraznosti. Tako bolesni u povratku uvijek ima osjećaj kako se odjednom gura u područje u kojem više nema što tražiti. Ovo zbivanje poznato je širom svijeta: bolestan odlazi, nema ga i zdravi odmah zapreme njegovo mjesto i doista zaposjednu to mjesto, pa odjednom dođe bolesni koji nije umro, kao prihvaćen natrag i želi opet zauzeti svoje mjesto, zaposjesti ga, što zdrave ljuti, jer se ponovnim pojavljivanjem već otpisanoga opet moraju ograničavati, što je posve protiv njihove volje i što onda od bolesnika zahtijeva nadljudske snage, naime da zauzme ponovno svoje mjesto i zaposjedne ga...“.

A istina je da ne samo takozvani obični puk prezire, pa i mrzi taj svijet drukčijih, osobito „asimetričnih“ ljudi. Nerijetko im nije sklon ni taj takozvani neobični puk, dakle umjetnici, „uglednici“, svećenici i svi oni izvlače uvijek i samo jedan zaključak, kako su ti drukčiji i te manjine, ti „nesretnici“ negdje Bogu zgriješili i da su u konačnosti dobili to što su tražili. Ponekad ih „utješe“ da nije sve u tijelu i da je važnije ono što im je u glavi i da im je zato glava „veća“ i sl. A ja samo tvrdim da u zdravu tijelu ne mora biti i zdrav duh i da o duhu ništa ne kaže ni zdravo tijelo, ni ova, ni ona krv, koja je uvijek i samo crvena i da uvijek i svugdje moramo biti spremni na iznenađenja, na odstupanja od pravila, pa i „šokove“ od drukčijih. A tvrdim i to da je ponajviše najboljeg, po nekim mojim mjerilima i u mojem „mandatu“ i okruženju „pristiglo“ upravo od drukčijih i manjina – ovakvih ili onakvih. Jer, kod takvih je volja, ako se nisu u samom početku predali, višestruko jača od „istih“ i većine – opet ovakve ili onakve. To je, što bi se reklo „samoobjašnjivo“ i bez zahtjevnije psihoanalize dobitnika i gubitnika. Kod zdravog pripadnika bilo koje većine stvaralački ili čak i obični radni motivi znatno su slabiji, a znam ih podosta koji i nemaju nikakve motive, očekujući neki po njima prirodni poredak ili slijed stvari u kojemu će oni doći na svoje i uzeti što im tobože pripada. Ali, to je doba prošlo i trebali bi to što prije shvatiti, jer možda i ponajviše zbog je ovakvo kakvo jest..

Stupanj civilizacijske i kulturne razvijenosti neke države ili veće ljudske skupine netko mjeri ovako, netko onako. A po meni, to je mjerilo odnos prema drukčijim, manjinama i/ili onima s posebnim potrebama. Tamo gdje su predrasude i ograničenja prema takvima veće, tu je i civilizacijska i kulturna razvijenost manja i obratno, ma što mi o tome mislili. Naravno, ne trebaju drukčiji, manjine i/ili oni s posebnim potrebama imati nekakve privilegije ili prednosti, ne moraju ni drukčiji, manjine i/ili oni s posebnim potrebama biti uvijek u pravu, ali bi morali imati jednake šanse i mogućnosti kao i svi ostali, dakle većina. Ostvarivo je, tvrdim, i hrvatsko društvo ili država bez terora većine, ali i bez terora manjine, društvo ili država jednakih mogućnosti, u kojem neće bit šokova zbog toga što je netko drukčiji „iskočio iz vlaka i učinio ga još bržim“, na dobrobit ne samo drukčijih, nego možda još i više „istih“.

Sve to što o tome kažem dobronamjernima i samopouzdanim o manjinskom i drukčijem svijetu ili skupinama svakako je milozvučno, ali sam siguran i u to da još uvijek većini nije nimalo milozvučno. Puno ih, ovako ili onako „bježi“ iz drukčijih i manjina u jednake i većinu, „stršeći“, opet ovako ili onako, stalno su na udaru i od njih i na njihovim rastakanjima mnogi dobro zarađuju. „Stršećim“ si uvijek traži i nalazi i „dlaka u jaju“, jer koji je to uopće čovjek bez ikakve mane, po svojem ili prirodnom izboru. Pa i to nije nešto strašno, dakle to traženje „dlake u jaju stršećim“ i najčešće za širu zajednicu korisnim. A jesu li takvi u svojoj duši, koju otkriti ionako nikad nećemo, dobitnici ili gubitnici, trebalo ih zapravo pitati, ali ipak najbolje pustiti na miru.

Moja je malenkost uvijek na strani drukčijih, potrebnijih i rijeđih i uvijek se divim takvim pojedincima, manjim ili većim skupinama, njihovim roditeljima, skrbnicima, donatorima ili dobrotvorima i ništa drugo im i ne mogu nego dati nekakvu moralnu i duhovnu potporu, ohrabrivati ih na svima teškom, ali takvima ipak još težem životu na ovoj nestabilnoj zemlji, toliko „rasprostranjenoj patnji“ i u posvemašnjom ravnodušju prema svemu i svačemu. Od svega je još napornija ta svakodnevna trivijalnost, to pretvaranje života u otrcane narodne poslovice ili aforizme, ta egoistična i narcisoidna logika i gard, da ne govorim još i o pohlepi i ne moraliziram o koječemu prvome ili drugome. A nisam ni p/r/ozvan za takvo što i bolje da nisam, je ne sjećam se kad je bilo teže nekakvoj, još uvijek većini dokazati da nismo takvi i takvi, najčešće kakvi nas oni vide ili bi htjeli vidjeti, nego jednostavno da smo takvi kakvi jesmo. Lako je pisati fikciju, a opasno istinu, i nikada nije bilo teže onima kojima je istina o nekome ili nečemu najvažnija i koji je jednostavno znaju predočiti ili su je već predočili, poput Orhana Pamuka, Thomasa Bernharda, Michela Houellebecoa, Slavenke Drakulić...

Zato i nakon svega, ne bojte se i ne „obadajte“ Đikane ili Dikane, ne reci dvaput da su njihove patnje još i veće od vaših /a ničije mi patnje nisu utjeha/, a neće vas proglasiti ni luđakom, kako negdje piše za sve one koji izgovaraju ono što misle ili osjećaju. A pročitah i to da se „moramo preispitati, raditi inventuru sebe samog, upoznati sebe samog,  zapovijedati sami sebi i postaviti se na pravo mjesto“. To je ta smirujuća i jedino vrijedna zadaća za svakoga od nas, kad se približimo sebi i jamstvo ostanka u zemaljskom kaosu, kakav je zapravo oduvijek i bio. Pa i miliji mi je taj kaos u kojemu ipak ima mjesta za svakoga nego nekakav red i poredak u kojemu nema mjesta za svakoga...

26.07.2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

 

NE ČINITE TO!

Dubrovnik - Viđenja

Skoro i nema te političke stranke i strančice, svakog dobronamjernog Hrvata, pa i onoga koji Hrvat nije, ali kojemu je stalo do ove zemlje, a da se, barem na riječima, ne protivi besmislenim podjelama, podmetanjima i štetama koje za posljedicu imaju podrivanje općih interesa, gospodarske baze, povećanje nezaposlenosti i u krajnjem sužavanje demokracije, ljudskih sloboda i prava...Naslušao sam se i načitao priča i prakse kako se ovo ili ono ne odvija kako je predviđeno, pa čak i dogovoreno, ugovoreno i sl. i vjerujte mi, najmanje je to zbog manjka novca, a najviše zbog viška straha od nadređenih ili moćnih, aktualnih, nekih svojih sitnih interesa. Naravno, svugdje ima i bit će i ljudi, dokad je svijeta i vijeka kojemu je uspjeh drugoga, pa i bližnjega nepodnošljiv i učinit će sve i svim raspoloživim sredstvima za umanjiti ga, da ne idem dalje. Uspoređujući se s trećim, svjedokom sam niza optužbi muža na račun žene, žene na račun muža, pa i djece na račun roditelja, što je u zadnje vrijeme sve češće, dakle optužbi da su neuspješni. A ti se "neuspješnici" onda opravdaju tako da su "uspješnici" to postali jer su kriminalci, poslušnici i ko zna sve što, isključujući bilo kakvu mogućnost da takvi i znaju i da u krajnjem, ništa drugo nego bolje razumiju "okolnosti vremena i mjesta", kakvo jest da jest vrijeme i kakvo jest da jest mjesto. Jasno je da treba i sreće i preuzimanja rizika i odgovornosti, ali sve to važi za svakoga od nas. Usput, nije baš jamstvo da ćete uspjeti ako se upišite u vladajuću stranku ili se upustite u nekretnine i koješta drugo što trenutačno donosi profit. Znam ih zapravo još i više koji nisu uspjeli, iako su poslušali sve te preporuke i savjete, jer nisu imali neke dodatke ili začine, recimo u karakteru, smjelosti, viziji ili su bili uvjerenja da će sve samo po sebi doći. Ma neće ništa samo po sebi doći, samo ono što Bog odredi, uključujući i smrt. Ima i takvih ljudi koji ne misle da su samo prolaznici na zemlji i da neće nikad umrijeti, što i nije problem ako je to samo mišljenje, ali ne i ponašanje i djelovanje. Razoran je taj svijet pohlepe, stvari, potrošnje, zavisti i sl., a opet nisam siguran dokle bi dogurali da nije takav. Jer danas je ipak bolje nego jučer ili prekjučer, pa i sutra će biti bolje nego danas, doduše ne svakome, koji god da je politički, ekonomski, kulturni i tehnološki poredak. Ali sve to nije razlog da se ovo kretanje po zemlji ne učini prohodnijim, ugodnijim i smislenijim. Pa  i Mao je umro, iako se to Kinezima nije činilo mogućim, a bogami u mojoj mladosti tako je bilo i s Titom.

Svaki put se ražalostim, a što sam stariji sve i više i češće, kad mi čeljad priča o razlozima svojih neuspjeha ili pak o nepravdama koje su ih snašle. Sve se uvijek svodi na to da u ovoj Lijepoj našoj postoje građani nultog, prvog i drugog reda, obilježeni ovako i onako i da im je sve to netko drugi, nikad oni sami, "upakirao". Nipošto neću tvrditi da nema i toga i da su ratne i poratne traume, pa i tradicionalni, vijekovima taloženi konzervativizam pridonijeli i takvom stanju stvari, ali usuđujem se tvrditi da bar za većinu takvih "žalbenika" što su takvi kakvu su to i nije uzrok. Međutim, sve mi je teže takvima to objašnjavati i vraćati ih sebi, jer to je Sizifov posao. Kad im kažem kako sam ja, iako bez nekih važnih pretpostavki ipak koliko-toliko uspio, zašto ne bi oni koji imaju i više pretpostavki,  ništa ne pomaže i posve sam odustao i nemojte mi nametati takve teme. Volim teme iz kojih se neke stvari mogu poboljšati, a ne pogoršati. A dragi su mi i takvi ljudi, oni skloni rješenjima problema i vjere u ovozemaljske mogućnosti. Ali, opet, lakše je rijeti "ne", jer se time oslobađa svakih obveza i odgovornosti, negoli rijeti "da", jer se time preuzimaju i obveze i odgovornosti i prema sebi, drugima, Bogu. Tako sam nedavno pročitao da je negdje u nekom engleskom gradiću buduća gospođa ostala sadašnja gospođica rekavši u odsudnom trenutku "ne". Pa ponekad je i to bolje i vjerujem da nije licemjerno, kojega je i previše i pitanje je veliko koliko mi svi skupa živimo po svome i za drugoga i nije li nam sve od nekoga drugoga odavno određeno. U svijetu u kakvom živimo, osobito ako je konzervativan, što je legitimno, ali koji nema jasan razvojni smjer, kako i Hayek tvrdi, za kojega se, usput tvrdilo da je konzervativac, u takvom svijetu nema većih promjena na bolje za običnu i nesputanu ljudsku dušu. Jedno je stajati i držati se najboljih tradicijskih, religijskih i političkih standarda, a posve drugo "jašiti" na onome što je povijesno i civilizacijski odbačeno.

Ali, sve je to, na ovaj ili onaj način "prožvakano" i ne pišem ništa što već negdje i od nekoga nije izrečeno ili napisano, makar se s vremena na vrijeme valja podsjetiti na sve to. A vrijednost je i u tome da se za nekih desetak, stotinjak ili više godina novi naraštaji podsjete na dubrovačku i hrvatsku svakidašnjicu početkom novog tisućljeća, kako bi se, ako budu pametni, učili na našim promašajima ili propustima. A je li nešto promašaj ili propust prosuđujem to sa stajališta ekonomskih posljedica i ničega drugoga, jer o tome nešto znam, naravno nikad dovoljno. A ekonomske posljedice neke politike, odluke ili sukoba nisu nikakva fikcija, jednostavno su mjerljive, recimo u kakvoći življenja, poslovnom učinku, visini kamata, radnoj i kreativnoj motivaciji i sl. Samo ako se hoće prepoznati i ukazati na njih. Jer, ne zaboravimo, suočavanje s istinom, tako i ekonomskom, malo je kome milo, a najmanje onima koji su na, pri ili oko vlasti i ponavljam, ne pitajte takve o tome i koječemu drugome, kao neki dan na promašenom RTL talk showu Tomislava Jelinčića Mesića, Šeksa i Sanadera. Odmah sam nakon prvog pitanja isključio TV. Kad pitanje počne vlastodršcu, ovakvom ili onakvom, kako ocjenjujete ovo ili ono, što je u njihovoj nadležnosti, vrijeme je za sanak pusti. Ta neće valjda rijeti da nije dobro ili makar da nije trend uspinjući ili, ne daj Bože da je tome tako što su oni donijeli neku lošu odluku, rješenje ili postavili krivu osobu na pravo mjesto ili pravu osobu na krivo mjesto. A netko tko primjerice ne radi dobro javni posao ili što je lijen pa i zbog toga ne radi dobro i zbog čega slijede izravne ili posredne negativne ekonomske i socijalne posljedice po svih nas, opet izravno ili posredno, molim lijepo, kad je takav i odgovarao za to, pomjeren ili otklonjen?

A nemojte biti ni u zabludi. Kako će opozicijski političar biti uistinu i takav, kritičan, beskompromisan i sl. ako kod pozicijskog političara traži radno mjesto za svoju rodbinu, prijatelje, kumove i sl. Ma prepuno je međusobne ovisnosti, pa i ucjena, trulih kompromisa, "mira u kući", osobito u javnom sektoru u najširem smislu. A tome je tako jer se tu nikome i za dugo još neće odgovarati , iako i to nije neka dubrovačka ili hrvatska osobitost, ali ipak su prekoračeni neki "pristojni" okviri. Golema većina ljudi na ovome planetu, a zašto bi i mi bili izuzetak, neće dati ni svoj minimum u nekom poslu ili obvezi, ako baš ne mora. To je najteža posljedica socijalizma i samoupravljanja s kojim jesmo formalno raščistili i uveli kapitalizam, tržište, privatno vlasništvo, demokraciju i sl. A koliko se stvarno u glavama običnih i neobičnih ljudi promijenilo i koliko smo te odavno potvrđene civilizacijske vrijednosti prihvatili, prosudite sami. Primjerice, javno-privatno partnerstvo u turizmu ili hotelijerstvu. Pa što će činiti Grad Hvar s onih 25% vlasništva nego da oprostite zaj......i ORCO grupu, većinskog vlasnika Sunčanog Hvara d.d. i od čega će u krajnjem i sam Grad Hvar imati daleko više štete nego koristi. Nije to isto, gdje MOL s 25% + jedna dionica praktično u strateškim, pa i najvećim dijelom operativnim poslovima praktično vodi hrvatsku INU. Pametno je Grad Dubrovnik predlagao još 2001. da se od ostvarenih privatizacijskih prihoda države na svojem području /a predlagali smo da se to odnosi i na druge jedinice lokalne samouprave/ 20% doznači u proračun Grada Dubrovnika namjenski za obnovu i izgradnju komunalne i socijalne infrastrukture koja je svima potrebna i nikad dovoljna. Ali ni tadašnje ni sadašnje državne vlasti nisu imali razumijevanja za to iako bi i sami time imali puno manje problema u privatizaciji, a ne bi se bogzna što umanjio ni državni proračun.

S ovih par primjera, ali znam ih daleko, daleko više, tu oko nas, pokušavam upozoriti na ekonomsku pogubnost manjih ili većih osobnih, političkih, interesnih i sl. ratova ljudi koji su se "prihitili" čuvanja i promicanja opće dobrobiti, reklo bi se političara. Koliko li se samo projekata ne pokreću, koliko je pogona zatvoreno ili koliko je manje radnih mjesta samo zato što Pero nije sklon Matu ili Kate Mari, ili Pero Kati ili Kate Peru i sl. iako se svi oni kunu u opće dobro, svoju misiju ili mesiju. Koliko li je samo krasnih ideja propalo jer je njihov pokretač njihov, a ne naš. A opet, ima i glupih, nažalost i provedenih ideja, jer je njihov pokretač bio naš, a ne njihov. Kakva li je tek zabluda da je većina uvijek u pravu, pa i ona "skrpljena" uz neke male povlastice, što opet može imati negativne ekonomske posljedice za tu istu većinu! Kad mi netko, u nedostatku valjanih argumenata, a to ćete ćuti i od "vrhunskih" političara, barem onih na vlasti, brani neku odluku većinom, mrak mi na oči padne i odmah znam koja je ura, na mom skromnom satu koji zato i služi. Pa i nije točno da Sanader na svome skupocjenom satu ne zna koja je ura, kako neki kolumnist to tvrdi. Zar mislite da će to biračko tijelo, ovakvo kakvo jest i koje će takvo još dugo biti, kazniti. Pogledajte samo rezultate lokalnih izbora u Rogoznici, Kukljici, Pitomači i bez sata će vam biti jasno koliko je sati i ako se oporba ne konsolidira, ne inovira i ne ponudi i istraje u boljim rješenjima i ljudima, HDZ-u neće za sastaviti novu Vladu trebati ni strančice, ni manjine "ni "kučka ni mačka". Dakle, teme satova, Verone i ostale trice i kućine prosječnog se i većine birača, građanina ili izbornika zapravo i ne tiču. Ekonomske činjenice su u izbornoj utakmici manje ili uopće nisu važne. Politika i putovi do vrhova su posve nešto drugo i nije to posao za svakoga. Ali, ipak usrdno bih zamolio, ajmo rijeti i političke gubitnike i dobitnike da ne "potkučavaju noge jedni drugima" ako im je uistinu stalo do onih koje zastupaju, jer u tim "ratovima" stradaju upravo oni i nije nimalo korektno koristiti njihovu neinformiranost o pogubnim ekonomskim posljedicama njihove "rabote"...Uostalom, i politički se "proizvod" prodaje na tržištu kao i svaki drugi proizvod ili roba. Važna je percepcija ili dojam potrošača, kupca ili izbornika o ponuđenoj osobi ili stvari, nipošto činjenice. Da je po činjenicama, sve bi bilo obratno...

17. siječnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

KAŽI KAKO DALJE

Dubrovnik - Viđenja

Dopada mi se taj refren iz jedne pjesme "Parnog valjka", sve više i više i trebalo bi ga redovito "puštati" na uho političarima, a bogme nerijetko i onima koji to nisu. Dakle, svima onima koji ovako ili onako zapravo pričaju o nekim svojim idejama i ciljevima, poput stopa rasta domaćeg bruto proizvoda, zaposlenosti, fizičkog ili financijskog prometa, što budimo pošteni, 90% čeljadi i ne razumije, a ne znam i treba li razumijeti. A kako takve ciljeve dostići, odgovora nikad i nema i neće ga ni biti, barem ne od političara. Jer, da bi se nekome nešto dalo, drugi će biti zakinut. Tako, primjerice, novcem od privatizacije Plive d.d. vraćaju se dugovi umirovljenicima, umjesto, po meni, da se ulaže u nove razvojne projekte s dugoročnom poslovnom perspektivom i tako snaži gospodarska osnovica zemlje, njezina konkurentna sposobnost i ravnopravan status sutra u Europskoj uniji. A opet ću ponoviti da je pametnije onih 600 milijuna EUR-a uložiti u svekoliki preporod Dubrovačkog primorja, Pelješca, Korčule, doline Neretve negoli u most Jure Radića. A reći ću i to, da zbog takvih i brojnih drugih promašaja, političkih, ekonomskih i sl. živimo ovako kako živimo. Samo, što malo koga zanimaju uzroci što je ovako kako je. Danas je i ovdje, ali i diljem Lijepe naše prevladavajući stav, nametnut od političkih elita i korumpiranih medija, da nam je ipak dobro, kad se sve uzme u obzir, od toga da nismo miljenici svjetskih moćnika pa do svakih drugih jada koji su nas snašli u ovih 15 godina neovisnosti. Mnogi se i mršte već i na pojmove, nekmoli na praksu pravne države, ljudskih sloboda, različitih mišljenja, tržišta, demokracije i sl. Nisu zamrle ni svakovrsne podjele, od političkih do interesnih, čak su i ojačale, da i ne pišem o sklonostima poopćavanja, davajući univerzalna obilježja čak i većim i najvećim ljudskim skupinama. Susretao sam krasne ljude i među vjernicima i nevjernicima, ali i grube, opet i među vjernicima i nevjernicima. Uopće nije točno da u svakom žitu ima i kukolja, točno je da je svako zrno drugačije i da kukolja uopće nema. A onaj koji bi htio svo žito bez kukolja, tome je do vlasti i neslobode drugoga.

Kako bilo, u razmjerno kratkom roku i teškim uvjetima, stigosmo eto i do vrata Europske unije koja će se i otvoriti, za dvije, tri ili pet godina, svejedno...I to je dakle cilj do kojega ćemo doći, ali, molim lijepo, uz koju cijenu? Prodaju svega najboljeg po cijeni koju nam je ta Europa odredila i s kojom, naravno nismo zadovoljni. Na kraju, recimo 2010. bojim se da nećemo biti članica, nego podružnica Europske unije. A što je podružnica, vjerujem da znate. Držim da se ne treba suprotstavljati Europskoj uniji kao takvoj, ali način na koji ćemo tu dospijeti treba radikalno mijenjati, pa neka pristupna "promocija" traje i desetljeće. Do ruku mi je došlo dosta toga smeća što nam europski umovi rade i vjerujte da smo u mnogočemu bolji, ali što ćemo kad je već sve vrijedno prodano i što će sve još "izroniti" iz privatizacijskih, kupoprodajnih i sl. ugovora. Znajte i to da su naše, primjerice konzultantske, informatičke i sl. tvrtke puno jeftinije, ali i kvalitetnije i bolje poznaju lokalne posebnosti, ali vrhovi nisu tako mislili i sam Bog zna što je sve potpisano i kakve će sve posljedice biti za par godina. Nezamislivo je da svi ti vlastodršci, današnji, jučerašnji, prekjučerašnji iznesu "gajbu na sunce", kako se izrazio sada u nekoj dalekoj zemlji moj dragi Gružanin, obraćujući se lupežu koji mu je ukrao gajbu za kanarince. Ali, doba kanarinaca i koječega drugoga daleko je iza nas, ovo je doba interesa i ničega drugoga. Novac povezuje ljude, bez obzira na koliko da su oprečni, kakva Nokia, kakav svjetonazor, ideologija...Ma nije, zapravo rijeti ni to loše, ma koliko s nekih moralnih stajališta da je upitno. Vidim ja to dobro oko sebe i ne treba tu biti licemjeran. Ima pravo glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček da je politika samo za bogate ljude. Odlično mi je jedan poznanik, možda čak i prijatelj rekao: "Ako ne znaš za sebe i ne učiniš za sebe, ovako ili onako, kako ćeš za drugoga i za one koje predstavljaš". Zamislite samo da je Sanader neki jadnik ili bjednik, a da je u svemu ostalom ovakav kakav jest, dokle bi dogurao? A onaj koji ima, uvijek se do njega držalo, za razliku od onoga koji nema, bez obzira i na možebitne nemoralne načine na koje je imanje stekao, odnosno moralne načine onoga koji imanje nije stekao...

Neću sad "lamentirati" o /ne/vladavini prava, stanju demokracije, tržišnim i ekonomskim slobodama, manjinama i većinama, našim i njihovim, sve petnaest godina poslije, a čeljad mi kaže, bar ona iz mojega okruženja, da nije dobro. A neki me potiču da pišem još oštrije i kritičnije, u nedostatku vlastite hrabrosti. Baš i neću, promaknut će me u nostalgičara i neprijatelja Lijepe naše, ionako to jesam za neke i ne želim se trošiti dokazujući suprotno. Ako je većini ovako dobro i ako većina nije za promjene i bolne reforme i ako je prevladavajući stav da možemo činiti što nas je volja, jer smo suvereni i neovisni, iako neki mogu, a drugi ne, dakle ako je sve tako, meni je još i bolje. Uvijek ću se sjećati lijepih trenutaka i ljudi, bez obzira je li to bilo onda ili sada. Dosta toga dobrog je uništeno, a nije stvoreno ništa bolje, dugoročnije i učinkovitije. Pogledajte samo čime se sve sad "bakćemo" iako je to davno riješeno. Koliko je samo "ondašnja" čeljad bila vrijedna, umna i skromna, kad je s onakvom tehnologijom, pa i sustavom, stvorila to što je stvorila, pa i u našem lijepom Gradu i rijeti ću i to da je bolje poznavala "posebne okolnosti vremena i mjesta". Primjerice, predratna gospodarska struktura Grada bila je puno bolje prilagođena ondašnjim tržišnim i makroekonomskim uvjetima i ostvarivala razmjerno izvrsne poslovne učinke, uz primjerenu zaposlenost i socijalnu sigurnost, ma što netko o tome poslije i sada mislio.

Sve u svemu, držim da se ipak mogao uspostostaviti razvojno održivi ekonomski poredak, ako su i objektivno ciljevi poput pravne države, punih ljudskih i manjinskih prava, tržišnih institucija, otklona mita i korupcije i sl. dostižni u par ili više stoljeća.  Po meni, čvrst, ali i znatno precijenjeni tečaj kune, uz posve pogrešnu vlasničku pretvorbu i privatizaciju učinili su hrvatski ekonomski profil konkurentno slabašnim, a na "pravom smo putu" da svi važniji gospodarski potencijali postanu strano vlasništvo, podvrgnuto njihovim interesima koji se najčešće i ne poklapaju s našim. Sve je to dovelo i do toga da se praktično nikakva proizvodnja, u što uključujem i usluge, ne isplati, a pitanje je već sad hoće li ikada, s obzirom na svekoliku globalizaciju i sve snažniju konkurenciju iz Azije. Od toga da smo sve zanimljiviji na europskom tržištu nekretnina i da je upravo u tijeku velika /ras/prodaja obale, od toga nemamo skoro i nikakve koristi. Dosta toga se kupuje u neposlovne svrhe, a ono što je u poslovne, vodi se interesima vlasnika – stranaca i nama ostaju tek mrvice. Nipošto se ne može preskočiti ni to, što je još pogubnije, da strani vlasnik u bilo čemu prednost daje svojim, dakle opet stranim dobavljačima, iako su nerijetko hrvatski i kvalitetniji i jeftiniji. Pa i na takav se način umanjuje osnovica poreza na dobitak i davanja hrvatskoj državi, makar jest stopa poreza na dobitak previsoka i nepoticajna za strane ulagače. Ali eto, nađu oni načina kako će to premostiti. Nikad nećete od hrvatskih ministara financija, a dosta ih je bilo, čuti ili vidjeti strukturu poreznih prihoda državnog proračuna. A ona, podsjetit ću, bez obzira na visinu tih prihoda, ponajviše govori u kakvom je stanju nacionalna ekonomija. Ako u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2007. u prihodima poslovanja koji iznose 103.5 milijardi kuna porezi na robu i usluge /PDV, porez na promet, trošarine i carine/ sudjeluju s čak 46% /47.8 milijardi kuna/, onda je jasno da je ovo zemlja potrošnog, uvoznog i trgovačkog, a ne proizvodnog  i izvoznog usmjerenja i da se postojeći ekonomski poredak ili profil ne može nikako braniti. Ali, moram rijeti da njegovi tvorci nisu samo političari, nego i uvaženi ekonomisti, koji su se, protivno stručnoj savjesti /ako je imaju/ stavili u službu ne neke dugoročne, nego dnevne politike. To su oni koje svakodnevno viđate po raznim prijamima, elektroničkim i drugim medijima, pričajući o tome kako je u bijelom svijetu i kako bi trebalo biti i ovdje i nikad se ne suprostavljaju aktualnim vlastima. A koliko je politizacija svega i svačega uzela maha lako je primjetiti. Nema toga intervjua, emisije, komentara, kolumne i sl. u kojoj i umjetnici i liječnici i inženjeri i meštri ne skrenu u političke vode, jer su samo tako zanimljivi. Nečija politička uvjerenja ili opredjeljenja čeljadi su daleko zanimljivija od ono što i kako netko radi, kakvi su mu učinci i sl. Samo ću rijeti to da su posljedice na naš svakodnevni život ovakvog hrvatskog ekonomskog poretka kakve jesu, a sami ocijenite i na vlastitoj koži, jesu li radosne ili žalosne...

Što se poželjnog ekonomskog poretka tiče, za Hrvatsku, kao i svaku drugu zemlju koja želi biti razvijena, ugodna i privlačna za život svakog njezinog stanovnika /ako su ljudi najveće blago, što mi se također čini upitnim/, nema tu neke velike mudrosti, ali mora biti daleko manje svakovrsnih političkih, socijalnih i sl. kompromisa. To je ekonomski poredak koji u temeljima i u zbilji omogućuje ravnopravnu i slobodnu tržišnu utakmicu, realan tečaj kune, zaštitu nacionalnih vrijednosti koncesijama, a ne prodajom, učinkovitu državnu i lokalnu upravu, decentralizaciju javnih financija i sl. Dakle, sve to predmnijeva temeljite i stvarne reforme u postojećem političkom, pravnom i ekonomskom sustavu i prijelaz s riječi na djela. A sve mi se čini da se već petnaest godina, u nekom neracionalnom strahu od gubitka državne suverenosti i neovisnosti ili, što je vjerojatnije, gubitka teško ili lako stečenih privilegija i sinekura onih koji bi sve to trebali pokrenuti vrtimo kao mačke oko vruće kaše. A što ovakvo stanje dulje potraje, temelji upravo te hrvatske suverenosti i neovisnosti bit će sve slabiji, iako je to i običnom i neobičnom čovjeku neopisivo teško objasniti, a u ovome vremenu preživljavanja mu je i objektivno nezanimljivo. Lakše mu je sve to prepustiti drugima, onima koji to rade na svoj i ovakav način.

11. siječnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

USPORENI ILI OSPORENI

Dubrovnik - Viđenja

Ponekad mi se čini da sam "zapaso" i preduboko, i preširoko i previsoko. Htio bi mijenjati navike, mentalitet, svjetonazor, "gard" čeljadi tu oko nas, pa i šire, diljem našega lijepog Grada i Lijepe naše, jer i "nije zlato sve što sja", pa valjda ni "odijelo ne čini čovjeka". Dakle, mijenjati nabolje, bar u nekim potankostima, iako živimo u /ne/sretnom dobu gdje se ubrzano trošimo, gdje razgovaramo u pola riječi, a došlo se i "dotole" da je svatko svakome sumnjiv. "Teorije zavjere" razvile su se do neslućenih razmjera, iza svega i svačega kao da netko "stoji", toliko se sivih eminencija nakupilo. Kakvih sam sve fantastičnih priča čuo i o sebi i o drugima i kojima kao da nema kraja. Što sve nisam ili nisu bili u tim pričama i kako samo čeljadi to ne dosadi, unatoč uporno suprotnim činjenicama. Pa sve to i nije neka hrvatska ili dubrovačka posebnost.  Jednostavno, čeljad ima, ovako ili onako, previše slobodnog vremena, a kad je tome tako, trivijalna je i svakidašnjica i tuđe ugode i nevolje stalno su na "trpezi". Poglavito onih uspješnih, pokretnih, htijućih, ukratko onih koji odlično razumiju vrijeme i okolnosti...Kad nije tako,"spas" i bijeg od sebe nalazi se s novim "prijateljem" – mobitelom, tim tehnološkim čudom koje nas je, ne znam jeste li to primijetili, učinio još stresnijim, nemirnijim i manje hrabrim. Koliko li je samo onih spremnih da čiste ispred tuđih, nikad svojih vrata? A i to je demokracija i sloboda i nigdje ne piše da se prvo treba očistiti ispred svojih, a onda i tuđih vrata...

Pa i sva ova moja pisanja, viđenja i pokušaji, sve više to uviđam, zapravo su samo jedan nešto drugačiji pristup dubrovačkoj tradiciji, baštini, svakidašnjici i perspektivama, kako se ispostavlja ponekad i krajnje kritičkim promišljanjima. A sve zbog toga što još uvijek držim, iako više i ne baš tako čvrsto, da Dubrovnik, s obzirom na ono što je nekad bio i što još uvijek, barem medijski, kulturno  i turistički znači, ne može biti prosjek, usudio bih se rijeti u bilo čemu čega se dotaknemo. A ne moramo se svačega doticati, negdje smo potencijalno jaki, negdje baš i ne. Povijesne, prometne, političke, ekonomske i ine okolnosti su se bitno promijenile i potrebno je posve novo promišljanje Grada i njegove sudbine, ako više uopće ima i vremena i prostora i ljudi za takvo što. Jer, kao što vidimo sve je "načičkano" bez ikakvog reda i pravila, a nemoguće je i utvrditi tko je za to kriv, a tko prav. Sramotno je, primjerice, da oni koje je narod izabrao, nisu htjeli ili nisu znali ili su bili toliko tromi, tako da Grad  svojedobno nije otkupio onih 20 tisuća m2 ex "Radeljevića" ili "kičme" Gruža, pa da sad čini tamo ono što je u općem, a ne privatnom interesu, a ima toga sigurno još. Mala je, pa i nikakva utjeha što takvi nisu prošli u izborima koji su slijedili. A cijena je bila tek 11 milijuna kuna. Po meni, ako se hoće uspostaviti optimalna i održiva urbana struktura i infrastruktura Grada na dugi rok, ne mogu se nego preispitati i obustaviti neki projekti, planovi i ideje, dok još nisu započeti. A bogami će dosta toga trebati i rušiti i što ti ja znam. Ali, ne bojte se vi koji bi time možebitno bili oštećeni. Nema u ovome Gradu ni dovoljno političke volje, ni zajedništva, ni hrabrosti da se sve to najprije sagleda, presloži, profilira, iscrta i provede. A bit će još i manje. Jer sad kukaju, nerijetko i s pravom oni, čija parcela nije u građevinskom obuhvatu i zašto ne ja kad može on i sve tako. Grad po mjeri njegovih stanovnika naprosto nije moguć, a to sve više valjda i vidimo, ako je opće ili javno u podređenom položaju i da svaki, ama baš svaki opći ili javni projekt s toliko muka se rađa, a koliko ih je samo još u papirima, a neke je i vrijeme pregazilo.

U najnovijem Travel + Leasure magazinu Istra je proglašena jednom od četiri najpoželjnije turističke destinacije u 2007., skupa s egipatskom Aleksandrijom, ekvadorskim Quitom i američkim New Orleansom /Lousiana/. Tamo je Istra, sa svojim nepreglednim vinogradima, srednjevjekovnim selima i plažama uspoređena s francuskim Provansom. Pored toga, sva četiri odredišta istaknuta su kao izrazito dostupna i u zemljopisnom, ali i financijskom smislu. TripAdvisor.com, sudeći prema 4.000 svjetskih putnika koji se koriste ovim internetskim stranicama za planiranje svojih putovanja, na prvo je mjesto za 2007. plasirao Pamukkale, mali turski gradić iznad kojeg se prostire pogled na brežuljak prepun prirodnih izvora bogatiih kalcijem, a u blizini kojega je i antički rimski grad Hierapolis i "Sveti bazen", Osim Pamukkalea, Trip Advisor preporuča grčki grad Pargu, zatim škotski Ayr i meksički Campeche. Zahvaljujući Boratu, i Kazahstan se ucrtava u svjetski turistički atlas. Sve to, bar po meni, upućuje da se Grad mora probuditi, posve inovirati i prilagoditi sve konkurentnijim uvjetima turistički proizvod, što, da ponovim i to, nije problem samo hotelijera ili ugostitelja, nego i svih drugih čimbenika, od svih sastavnica gradske politike do "običnog" građanina. A držim da i Dubrovačko-neretvanska županija i svi njezini čimbenici imaju tu jako puno posla, jer je ona zapravo turistička destinacija, slično kao već odmakla Istra, a čini mi se i Splitsko-dalmatinska županija.

Pa i javna dobrobit, što je resila ovaj Grad bar nekoliko stoljeća, mora se vratiti u narodnu dušu, posebice onih koji ga vode. Jer, kako kaže Gustave Le Bon,  bar po meni točno: "Vrlo je lako usaditi u dušu naroda neko prolazno mišljenje, ali je vrlo teško usaditi u nju trajno vjerovanje. A kad se potonje učvrsti, jednako ga je teško razoriti. Ono se većinom može izmijeniti samo uz cijenu žestokih prevrata. No ni revolucije nemaju te moći, ako već vjerovanje nije izgubilo svu svoju vlast nad dušama. Tada revolucije konačno uzdrmaju ono što je već bilo skoro napušteno, ali što je robovanje navikama sprečavalo da se posve napusti. Revolucije kad nastaju zapravo su vjerovanja koja nestaju. Lako je razabrati dan kada koje veliko vjerovanje mora umijeti: to je dan kad se počinje razmatrati njegova vrijednost. Kako sva općenita vjerovanja nisu ništa drugo nego fikcija, to se i svaka fikcija može održati samo pod uvjetom da ne bude podvrgnuta ispitivanju. Narodi nisu bez razloga uvijek s netolerantnošću branili svoja uvjerenja. Ta netolerantnost, koja bi se s filozofskog stajališta uvelike mogla podvrgnuti kritici, predočuje u životu naroda najpotrebniju vrlinu. Da osnuje ili održi općenita mišljenja, srednji je vijek dizao more lomača, a u tome je razlog zašto je toliko obraćenika i novatora umrlo u očaju da izbjegne mukama. Da obrani općenita mišljenja svijet se toliko puta temeljito uzdrmao i zato su pali, a i padat će, milijuni ljudi na bojnome polju...Ništa ne predočuje bolje hipnozu koju vrše općenita vjerovanja, no ništa i ne označuje bolje ponižavajuće granice našega duha...".

Tako neki dan umre nenadmašni Skup, Izet Hajdarhodžić, a da to tako nečujno prođe, da ne kažem i sramotno od onih koji bi, s vremena na vrijeme, i o smrti morali voditi više računa i imati daleko više osjećaja. Posao je to prije svega glumaca i onih koji ih vode, ovih naših, dakle dubrovačkih. Znano mi je da je gospar Izet bio u sukobu, odnosno imao je neka druga viđenja suvremene hrvatske kulturne politike, da budem točniji, nije s vlastima bio u dobru i otvoreno ću rijeti da je samo to razlog tako svakodnevnog, a ne neobičnog dana, dana kada je umro glumac. A možda je i problem u tome što gospar Izet zapravo i uopće nije bio glumac u vremenu toliko glumaca i "glumaca". Toliko je bio velik, nešto kao Glenn Gould, koji nije bio pijanist, nego čovjek – klavir. A gosparu Izetu, veliko hvala za golem i nezaobilazan doprinos dubrovačkoj kulturnoj baštini, mentalitetu i identitetu, na zamolbu i nekih mojih dragih sugrađana.

Tako nekih dana s kraja 2006. godine Mislav Bago uzduž i poprijeko, po važnim, iako ne svim "šavovima" protrese bivšeg i sadašnjeg hrvatskog premijera Ivicu Račana i Iva Sanadera. I što mislite, da će se poslije toga nešto promijeniti u predstojećim parlamentarnim izborima? Nisam još susreo onoga tko je dosad glasovao za Sanadera, da to neće opet učiniti i u studenom. Ili da će možda netko dati glas Račanu tko ga dosad nije dao? Štoviše, Bago koji je suviše ozbiljno i profesionalno shvatio svoj posao, nerijetko je shvaćen ili prihvaćen kao zločest, uporno pitajući i tražeći jasne, nedvojbene i točne odgovore na ono što Lijepu našu i nas zanima, a pitanje je zanima li to mnoge ili većinu. Poslije toga, s krajem godine, dobili smo i odgovore od svih političara, ravnatelja, uglednika i sl. s vlasti i oko nje kakva je bila ta 2006. godina. A kakva će biti kod takvih nego, kad se sve skupa uzme u obzir /kakva spasonosna formulacija!/ dobra, za neke i više nego dobra, a ova će biti, naravno još i bolja,  usput zato jer je i izborna. Ta ne možete ni od obične čeljadi očekivati nekakav kritičan sud o sebi samima, nekmoli od onih na vlasti ili pri vlasti. Danas i ovdje je na cijeni taj arogantan, "odlučan", na protivnike usmjeren gard, ma kakvog je stvarnog sadržaja. Odmah ću rijeti da je Ivo Sanader i njegov HDZ u golemoj izbornoj prednosti, upravo jer ima onaj potreban prestiž. A prestiž je, prema socijalnim psiholozima "zapravo neka vrsta vladanja nekog pojedinca nad našim duhom, kakvim djelom ili idejom. Ta vladavina paralizira naše kritičke sposobnosti i puni nam dušu divljenjem i poštovanjem. Izazvani osjećaj ne može se protumačiti, kao ni svi osjećaji, no on mora biti iste vrste kao što je fascinacija kojoj je magnetizirani subjekt podlegao. Prestiž je najmoćnije sredstvo svake vladavine. Bogovi, kraljevi i žene ne bi nikad bez njega vladali. Prestižu treba dodati i sredstva za akciju vođa, a to su tvrđenje, ponavljanje, zaraza. " A Račan i njegov SDP prestiž nemaju i ako su ga i imali, ne tako davno, on je potrošen. Ipak, za SDP još nije kasno da istakne novog, svježeg, odlučnog i dokazanog vođu i iskoristi opći uspon socijaldemokracije na europskom planu, nešto slično onome što se nedavno dogodilo u Italiji ili Austriji. Treba znati i to da izbornik, dakle birači ili glasači, prema uvaženim socijalnim psiholozima, "nikad ne mari doznati do kojeg se stupnja izabrani držao danih obećanja, koja su bila burno pozdravljena i na temelju kojih je izabran. Najznatnije reforme mogu se bez straha obećavati. Časovito polučuju ta pretjerivanja puno učinaka, a za budućnost ne obvezuju..." Što se toga tiče Sanader može biti posve miran i izdati novu karticu, s obzirom da je prethodna istekla, kao i moja American Express...

Eto tako sam vidio kraj protekle, pa i neke nagovještaje zbilje u novoj godini. To su neka razmeđa dviju godina koja u perspektivi za desetak godina neće bogzna što značiti. Jer, na sve to što se događa, kako se ispostavlja, pred valovima globalnog i materijalnog, ne može se ni s razine skupine, lokalne zajednice, pa ni naroda, usmjeravajuće utjecati. Ali, mogu se "figure" na šahovnici zbilje i drugačije posložiti, na dobrobit mnogih ili većine, Važno je i u svemu tome sačuvati zdravlje, naći kakvo-takvo mjesto "pod suncem" i dogovoriti se bar sa sobom, ostaviti nekog traga,,,Ne postavljajte pitanja o smislu, i sam sam za kulturu života, a ne kulturu smrti, unatoč svega i vjerujte da znam o čemu govorim. Uz sve to, izbjegavajte trivijalne razgovore i loša društva, koncentrirajte se, disciplinirajte, imajte strpljenja i vjerujte...
4. siječnja 2007.
Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

/S/UMORNA GODINA

Dubrovnik - Viđenja

Ne, nije baš bila uspješna ova godina, osobito ne sa stajališta općeg napretka, dakle ekonomije, infrastrukture i ajmo rijet približivanja europskim standardima. Ma što o tome mislile gradske, pa i županijske vlasti, ravnatelji i direktori ustanova i poduzeća, poglavito onih koji, ovako ili onako, nisu na slobodnom i konkurentnom tržištu. A nije nimalo lako bilo ni poduzetnicima, osobito onima turističkim i što god da su oni učinili, dobro su učinili, jer ostavimo se više priča o Dubrovniku kao vječno zanimljivom gradu u kojoj će se stalno slijevati rijeke turista i nemilice trošiti. Pa i to da je turizam jednako hotel i ništa više. A hotel, osobito turistički je zapravo infrastruktura i kao i svaka infrastruktura upitno rentabilan i na dugi rok. Jer, za biti konkurentan, potrebna su golema ulaganja i u druge objekte, i u sadržaje i u ljude i sve to prodati na sve zahtjevnijem međunarodnom turističkom tržištu i turistu kao pojedincu. A znamo i to da, primjerica Turska, Tunis i sl. države subvencioniraju u izvansezonskom razdoblju smještajne usluge organizatorima putovanja, da ne govorim još i o drugim ekonomskim, uključujući monetarne, porezne i infrastrukturne mjere. Jer, tamo se shvatilo i prihvatilo i tome se prilagodila ukupna makroekonomska politika, pa i sustav, da su učinci turizma na prihode i zapošljavanje drugih gospodarskih djelatnosti vrlo značajni. Kod nas nije tako i dobrim dijelom je i zbog toga ovako. A sve mi se čini da još spavamo i ne razumijemo ni brzinu promjena ni "psihofizičku" strukturu suvremenog turista. Jednostavno, cijeli Grad i svo pučanstvo, bez iznimke, turizam mora prihvatiti kao sudbinu i na svaki način, makar i običnom ljubaznošću pridonijeti da naš turistički proizvod bude zanimljiv i konkkurentan na tržištu bogatijih i platežno moćnijih gosti. To zapravo nikad i nije bio i bojim se da se udaljavamo od toga cilja, jer svakoga svoja briga brine, a turisti ne žele imati "posla" s brigama. Oni uostalom od njih i bježe i zato jesu to što jesu – turisti.

Ne ulazeći potanko u razloge, od kojih je dosta njih i objektivnih, poput neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, ponavljam opet neracionalnog ustroja lokalne samouprave, pa i Dubrovačko-neretvanske županije u cjelini, malog broja stanovnika, prostornih ograničenja i sl. činjenica je da je došlo do zastoja u provedbi strateških gradskih projekata poput novog gradskog groblja, poduzetničkih zona, nove dubrovačke banke, prometne infrastrukture, pogona za reciklažu komunalnog otpada i da dalje ne nabrajam. Je li u pitanju tzv. kriza drugog mandata, "zamor materijala", pritisak stranog kapitala i interesa, "naša posla", tek tome je tako kako jest, čak mi Grad izgleda sve prije negoli u blagdanskom raspoloženju. Nešto se krupno događa i nije li privatno i kratkoročno posve pokopalo opće i dugoročno? A predlažem da se i preispitaju, pa možda i otklone neki od spomenutih i nespomenutih za Grad i sve nas važnih projekata, jer za njihovu provedbu, ne postoje nikakve pretpostavke ni volja.

Nemojte misliti da se u duši prosječnog čovjeka nešto promijenilo i na ovim prostorima pa i nakon osamostaljenja Lijepe naše. Talozi socijalizma i zabluda da će netko drugi riješiti naše probleme, da je Dubrovnik turistički raj za sva vremena i da će sve doći na svoje, eto to je naša svakidašnjica i sada i tko zna dokad. A Dubrovnik je, ovakav kakav jest, uglavnom sve više izletnički raj i doista vječni raj za oko, ne i za novac. U svemu i svačemu, pa i u turizmu osobito, traži se ne vrijednost za novac, kako sam dosad tvrdio, nego kako neko ispravno reče, vrijednost za vrijeme. A mi nemamo, ma koliko tvrdili suprotno, takve vrijednosti i ponudu da bi i turisti i izletnici, nije svejedno, potrošili svoj novac ovdje za najveći Božji dar čovjeku – vrijeme na zemlji. To što nekolicina nešto profitira u par ljetnih mjeseci i na temelju toga se stvara neka lažna predodžba da stvari nisu baš tako crne ne stoji. A možda je i cijeli problem ta moja okrenutost na temelje budućnosti Grada i perspektiva opstanka, bogatog i sadržajnog življenja na krajnjem hrvatskom jugu, što na jamči ovakva svakidašnjica, struktura i visina domaćeg brutto proizvoda i financijska moć. Ponekad pomislim da zapravo i nemam "mandat" za promišljanje budućnosti, postoje zato izabrani i to još demokratski. Ali onda negdje pročitah, pa i vidjeh i prepoznah da ne moraju baš najbolji biti izabrani, mogu to biti i "naši" i da "brod" ne mora ploviti baš najboljim smjerom, ako je posada demokratski izabrana. Čile se promaknuo u najrazvijeniju južnoameričku državu upravo s diktatorom, nedavno preminulim Augustom Pinochetom, pa sad ti budi pametan. Ima takvih primjera još. Pa i sam sam u ono doba i u onoj državi vodio u ondašnjoj dubrovačkoj općini razvojne poslove i ako sam po sadašnjim "mjerilima" bio nametnut /iako baš i nije bila  jednostavna procedura izbora/, čini mi se da sam korisniji bio nego u "demokratskim" uvjetima prethodnog saziva gradske uprave. A reći ću i to, kako god da se shvatilo i kome god drago ili krivo bilo, javni interes je tada bio znatno bolje zastupljen i puno se lakše promicao. Danas je neučinjeno lako braniti, pri čemu je, od vrha do dna, alibi demokratski izbor i većina. Kako Sanader reče "komunistima" u nemoći da odgovori na jasne i razborite upite o nevaljaštinama "njegovih" – "O vama su birači rekli što misle", vraćajući se i u ono doba, a ni riječi o meritumu stvari. To je to! Ipak, ne bih onaj način izbora mijenjao za ovaj. Duši je lakše kad je izabrana odozdo, negoli nametnuta odozgo, a koliko je to za opće dobro, svakome na volju.

Kakvi god bili da bili, poduzetnici su bolja strana dubrovačkih slika i prilika napuštajuće godine. Za razliku od "kulturnjaka", osobito onih institucionalnih. Silne novce ovaj Grad, točnije porezni obveznici izdvajaju za kulturu i to za onu institucionalnu ili "službenu"  i opet će i u idućoj godini. A ima li itko snage i hrabrosti zaviriti u tu Pandorinu kutiju i staviti na dnevni red vrijednosti dubrovačkog kulturnog proizvoda i njegovih sastavnica. Po meni, taj klizi u provincijalizam, pa pogledajte samo repertoar, izvedbe, a nisu tamo čisti ni svi poslovi i sve što vrijedi zapravo je iz alternativnih izvora. Reći ću i to da dosta onih i viših i nižih iz kulturnih institucija najveći dio vremena troše radeći u "fušu", a neki imaju i svoje tvrtke. I onda tko kaže da nisu na tržištu! Gdje je ta dubrovačka svaikidašnjica i tranzicija i tradicija u slikama, glazbi, riječi, gdje su nove "face"? Došli smo i do toga da je i pročelnik i član poglavarstva ista osoba, što jest zakonito, ali i apsurdno. Jedna te ista osoba stvara i provodi kulturnu politiku, a ima toga još!. Ne bojte se dragi moji, niste nimalo primitivni ako se obrušite na nešto što po vama nije dobro, a to dobro plaćate, makar da su to i kulturni djelatnici, visokobrazovani ljudi, umjetnici i sl.  Tko to tamo kaže da nema i loših slikara, pisaca, skladatelja, pa i liječnika, ekonomista, odvjetnika, svećenika i sl. Ništa nije tako dobro da ne može biti još bolje i nitko nije nezamjenjiv, a to zasad znaju samo oni koji su na tržištu. A znajte i to da oni koji se stalno "vrte" po medijima ovakvim i onakvim, najčešće u svojemu poslu i nisu najbolji! A upitne su i neke druge strane njihova karaktera. Ali, nema ni novinara koji će im postavljati uhu i mozgu nemila pitanja ili to ne smiju, što je još češće. Recimo, kakvog je odjeka i kakvoće dramski repertoar Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, kakva je koncepcija glazbenih programa i na kraju, koliko to sve košta i koliko to gledatelje, odnosno našu čeljad uopće zanima? Ma sve mi se čini da je sve ovo "ruka ruku mije", sa stalnim "pokrićem" onoga što je stvoreno prije kojih petstotinjak godina i zbog čega nam je, u krajnjem, sada sve skuplje, od stanova pa nadalje...Očito da nisu stari Dubrovčani predvidjeli ovakav scenarij.

A nije dobro ni ono kako Ivan Margaretić tumači razloge svoje neovisnosti i "skoka" na mjesto predsjednika Gradskog vijeća Grada Dubrovnika. Tobože, slaže se s programom vladajućeg HDZ-a i evo mu prigode da u iduće dvije i pol godine osnuje i novu dubrovačku banku, i poduzetničke zone, i pogon za reciklažu otpada i Dom umirovljenika i novo gradsko groblje i barem donekle smanji goleme obveze gradonačelnice. Ma reci čovječe da ti je dosadno "čučati" u oporbi, da želiš biti rado viđen ili viđan, da je život kratak, reci kako jest i sve je u redu. Svi su mi "prebjezi" tako objašnjavali svoje postupke, pošteno i iskreno! Kakav moral, kakva etika, svatko o tome ima svoj sud, a politika bilo gdje i nikada nije imala posla ni s moralom, ni etikom, ni sličnim "tricama i kućinama", zato je i opstala.

Ostadosmo tako u par dana i bez dva iznimna, izvorna dubrovačka umjetnika – Izeta Hajdarhodžića i Đura Pulitike. Svaki na svoj način ugradio je riječju i kistom sebe u temelje onoga prepoznatljivog, osebujnog dubrovačkog identiteta i mentaliteta, onoga koji dramatično brzo nestaje pred naletom materijalnog, pohlepnog i globalnog. A te invencije, volje i energije koje su gospari Izet, Đuro, ali i mnogi drugi prije njih i stoljećima imali da se sačuva taj nesvakidašnji dubrovački duh, baština i tradicija, takvih je sve manje.

I eto, zbog svega navedenoga i nenavedenoga, bar po mojemu viđenju, nije ovo bila dobra godina i pred gradske čelnike, ali i poduzetnike i direktore i ravnatelje i sve nas skupa otvorila je svom silinom niz pitanja povezanih s budućnošću Grada, napose turizma, kulture, identiteta koji traže u brzom i sve bržem vremenu brze i sve brže odgovore. A mogao sam sve ovo i nenapisati, jer meni je ovo bila daleko najbolja godina, ali mi se čini da nisam samo zbog toga na ovome svijetu. A na ovome svijetu za svakoga ima mjesta i koliko će vas val globalnog, pohlepe, nasilja, netolerancije zapljusnuti, ponajviše ovisi o vama.  Nešto slično kao Thomasa Bernharda u svojemu "Gubitniku" koji kaže: "Uvijek sam bio u mogućnosti pustiti svoje čuđenje da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograničava ili mi sužava prostor. Tu osobinu Wertheimer /gubitnik, op.a./ nikad, ni u kakvom smislu, nije imao. Ta ja, za razliku od Wertheimera, koji je itekako želio biti Glenn Gould /genijalni pijanist, op.a./, nikad nisam osjetio želju da budem on, već sam uvijek želio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu. Wertheimer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Wertheimer nije bio u stanju vidjeti sama sebe kao nešto jedinstveno, što si svatko može i mora priuštiti ako ne želi pasti u očaj, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kažem i spašen sam...".

Po meni, skoro protekla godina, svom žestinom dovela je u pitanje postavljene  razvojne ciljeve i gradske projekte, njihov smisao i realnost. Pokazuje se da su prepreke goleme, od nedostatka kapitala do političke volje, makar da je gradski proračun za iduću godinu dostigao čak 320 milijuna kuna. Ali, držim da je ipak "ziheraški" kako bi Velomišćani rekli za splitski.

Ili ipak važi i za naš lijepi grad, kao i za Lijepu našu, kako kaže kardinal Josip Bozanić da smo u "depresiji, umorni i podijeljeni". Pa ako je i tako, prigoda je u predstojećim blagdanima i godinama za sve suprotno, koju možete, ako hoćete iskoristiti.

20. prosinca 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

18.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute