Spektar - Ekonomija

Michael D. Reilly i Norman L. Millikin s poslovnih studija Državnog sveučilišta Montana /SAD/ sačinili su zanimljv test, odnosno provjeru potencijala ljudi koji bi htjeli postati uspješnim poduzetnicima. Neuspješnim ionako nisu potrebni nikakvi testovi ni provjere, takvi znaju sve i nitko im ne treba. A prema spomenutim profesorima, uspješni poduzetnici su oni koji:

Onaj koji je posve sličan pobrojanim osobinama ima nesumnjiv poduzetnički potencijal ili dar. Nade ima i za onoga koji je kod sebe bar u većini zamijetio slične osobine. A slabe su i nikakve poduzetničke nade za onoga koji ima vrlo malo ili ništa pobrojanih osobina. Ukratko, dobar ili odličan kuhar ne mora uopće biti i dobar ili odličan ugostiteljski poduzetnik. Jedno je ugostitelj, a drugo ugostiteljski poduzetnik. Poduzetnik je onaj koji je "nanjušio" profit, ali ga i drugi mogu za njega ostvariti, primjerice dobar kuhar. Mnogi su pali na uvjerenju da mogu biti poduzetnici, ne želeći da ga isti tobože ekploatiraju. Uostalom, provjerite sve to kroz predočeni test i pronađite svoje mjesto "pod suncem", kao poslodavac ili posloprimac. Nema ničega lošega ni u jednom ni u drugom.

Inače, moja iskustva potvrđuju da su uspješni poduzetnici na stabilnim i dugoročnim temeljima oni koji imaju sposobnost brze prilagodbe na uvijek i sve brže promjenljive tržišne i tehnološke uvjete, s jasnom i provedivom vizijom, što uključuje sadržaj proizvoda /ilii usluga, ciljani tržišni segment, zaokružena i dovoljna ulaganja u svim segmentima pripreme, izvedbe i provedbe poduzetničkog pothvata, visok stupanj samopouzdanja, strpljivosti i razumijevanja ukupnog okruženja. Računica da će se prevariti kupca ili državu još uvijek ponegdje i "pali". Međutim, na istjeku je i tome rok trajanja, ne zato što bi tako htjeli, nego pritiska globalizacija, ulagački kapital, a bogami će i država postati sve revnosnija, jer i ona nema dovoljno novca. Ako nemate pouzdan odgovor kome ćete i pod kojim uvjetima prodati Vaš zamišljeni proizvod ili uslugu i ako držite da možete uložiti u pothvat  50% il 60% od potrebnih 100% i ako ne poštujete načelo "value for a money" /vrijednost za novac/ ne nadajte se ničemu dobrom. Ne uspoređivajte se s tobože "uspješnim" poduzetnicima i ne padajte u zabludu da i Vi to možete. Niti jedan slučaj nije jednak i nikad neće biti, kao što ni jedan čovjek nije isti i bit ćete "spašeni" ako shvatite i prihvatite da ste jedinstveni. I ono najbitnije: Nije važno što Vi mislite i koliko cijenite Vaš proizvod i/ili uslugu, važno je kako Vaš proizvod i/ili uslugu, ali nerijetko i Vas doživljaju mogući kupci, korisnici usluga ili gosti. Vi ste tu zbog njih, a ne oni zbog Vas. Napokon, ne mora, pa i ne može na ovome svijetu biti poduzetnik ili obrtnik, može biti i nešto drugo i ne manje vrijednije. A i čovječanstvo se dijeli samo na one koji preuzimaju i oni koji ne preuzimaju odgovornost, pogotovu i poduzetništvu. Pitajte one koji su uspjeli. A ne one koji nisu uspjeli, takvi će naći stotine razloga zašto nisu uspjeli. A nisu uspjeli, ako se isključe neke doista objektivne okolnosti, jer jednostavno nisu imali nikakve poduzetničke pretpostavke.

20. srpnja 2010.

Bajro Sarić

Spektar - Ekonomija

Brojni su uzroci toliko brojnih propalih pothvata, inicijativa i ideja, osobito u takozvanom malom, obiteljskom i obrtničkom poduzetništvu, pa i ovdje, kod nas. Ponajprije, poduzetnička, pa i poslovna kultura, ali i ozračje, daleko je onoga kakvog propagiraju političari i mediji, a to je da smo bogomdana zemlja i ljudi za takvu vrstu ekonomske aktivnosti i da skoro pa svatko može biti ne samo poduzetnik, nego i dobar poduzetnik. S druge strane, i to se mora reći, makroekonomska politika zapravo guši male poduzetnike i htijuće, a guši ih i teško prolazni socijalistički mentalitet i odsustvo tržišnog, konkurentnog i riziku sklonog razmišljanja. Prevladavajući je stav da poduzetnik radi za sebe, za osobne probitke i da od njegove aktivnosti i njegovih pothvata šire i najšire okruženje nema nikakve koristi. Najčešćem puku neprihvatljivo je da je uspješan poduzetnik osoba koja odlično razumije okolnosti mjesta i vremena, time i zna što ima "prođu", a što ne. To se ne može naučiti, to čovjek ima ili nema u sebi i svojevrstan je zločin tjerati nezaposlene u poduzetnike, davati im lažnu nadu da je to za njih spas i sve tako. Mnogima je nepojmljivo da je netko uspio kao poduzetnik, držeći da tobože nema nikakve pretpostavke za tako što. A poznavanje okolnosti mjesta i vremena ne znači samo razumijevanje potreba kupaca ili potrošača, odnosno tržišta, potrebno je znati plivati i na rubu zakona, odlično procjenjivati odnos političkih snaga i štošta drugo. U sljedećem članku navedene su neke, ali sigurno ne sve uzroke koji dovode do propasti poduzetničkih pothvata i poduzetnika, kojih ima daleko više. /Bajro Sarić/

Pokušati se obogatiti na brzinu

Većini uspjeha koji su se dogodili preko noći prethodi 10 do 15 godina znoja, krvi i suza. Ukoliko očekujete da ćete se obogatiti na brzinu, vrlo rano možete biti obeshrabreni i odustati od svog sna za uvijek. Imajte na umu da za uspjeh treba vremena. Vodite računa da date svom poslu vremena za rast i to uključite u plan. Tek kada postignete stabilnu stagnaciju možete krenuti na sljedeći korak i pokušati nešto novo.

Pretpostavka da nema konkurencije

Čak i ako imate najnoviji, revolucionarni, najveći, nikad-do-sada-viđeni pristup nečemu, nemojte pretpostavljati da nema konkurencije. Konkurencija je puno više od izravnih i očitih suparnika. Što bi još mogao vaš korisnik učiniti umjesto kupiti proizvod ili uslugu od vas? Može li učiniti ništa?!? Kupci gotovo uvijek imaju izbor da se okrenu i odu; i to je ozbiljan konkurencijski problem. Primjerice, ukoliko ste taksist – tada su vaša konkurencija svi oblici prijevoza – autobus, vlak, bicikl, pa i noge vaših potencijalnih korisnika.

Loš vođa

Uspjeh vaše tvrtke je rezultat vaše snage, efektivnog vođenja. To ne znači da trebate biti autoritativni, ali isto tako na znači da trebate biti prijatelj sa svima. Dobar vođa postavlja smjer kojim će ići tvrtka, komunicira sa svojim timom o tome i inspirira sve da dođu do tog cilja.

Živjeti posao

Mnogo poduzetnika daje svom privatnom životu ekskluzivnost za posao i fokusiranje na njega. Na kraju – i poslovni i privatni život pate. Nije upitno da vaš posao treba vašu punu pozornost, ali samo u kratkim razdobljima. Vođenje posla zahtijeva iznadprosječnu mentalnu aktivnost – a mozak kao i sve drugo – umara se. Kada se umori potrebno mu je daleko više odmora nego kod čistog fizičkog rada.

Primjerice, radnik koji radi teški fizički posao u građevini nakon dva sata teškog rada stane, popije piće, zapali cigaretu, popriča s ekipom pet minuta i spreman je za dalje. Mentalna aktivnost stvara privid lakoće i neumaranja – no budite sigurni da umara daleko više – i to umara cijelo tijelo. Isto kao i što vrhunski atletičari imaju ispravnu zdravu dijetu, dovoljno se odmaraju, i uzimaju pauze – tako mora i vođa svakog posla. Izbalansirajte vaš privatni i poslovni život i bit ćete bolji i u jednom i u drugom. Ne zaboravite na tu stavku pri izradi poslovnog plana.

"Letim na zvijezdi“ financijski ciljevi

Kada bi se svi poslovni planovi ostvarili, biti milijarder bilo bi sasvim uobičajeno. Mnogi poduzetnici ulaze u nove poslovne pothvate planirajući astronomske iznose i povrate ulaganja. Ipak, većina ih ne podigne posao sa zemlje. Nerealni ciljevi ne samo da će naštetiti vašoj reputaciji, već mogu postati i teški emocionalni teret. Odredite posebne, mjerljive, realistične i vremenski ograničene (pametne) ciljeve da bi osigurali kontinuirani napredak; s time ćete imati daleko veće šanse za „uspjeh preko noći“ – kada dođe vrijeme za njega.

Posao bez svrhe i oslonca

Postoji razlog zbog kojeg zaposlenici odlaze s dobro plaćenih korporativnih poslova da bi počeli raditi u „start-up“ poslovima, i budite sigurni da to nije zbog novca. Ljude privlači služenje važnoj svrsi, u zamjenu da donesu kući dovoljno mesa da prehrane svoju obitelj. Mnogi poslovi nikada ne definiraju svoju stvarnu svrhu postojanja i uporno privlače mješane zaposlenike koji traže svoj uspjeh na različitim mjestima. Razjasnite svrhu svoje tvrtke, svrhu iza zarade novca, i postavili ste pozornicu za privlačenje zaposlenika istomišljenika. Tim koji je fokusiran na isti cilj je vrlo snažna sila. Ne potcjenjujte ju.

Rezanje cijena

Prva stvar o kojoj poduzetnici razmišljaju pri pokretanju posla ili promjenama u postojećem je upravo – rezanje cijena. Pokušavaju se razlikovati od drugih u cijenama, i to manjim od drugih. Mnogo kupaca je spremno kupiti skuplji proizvod ili uslugu zbog bolje kvalitete ili boljeg uvjeravanja. Za teških vremena, recesija i sl., često povećanje cijena u kombinaciji s poboljšanjima kvalitete i uvjeravanja dovodi više kupca. Spuštanje cijena je vrlo opasna igra. Nakon nekog vremena morat ćete spustiti i sebe da bi zadržali troškove dolje.

Nema jasne marketinške poruke

Nikada ne možete znati kada, kako i gdje će vaš potencijalni kupac čuti za vaš posao. Ukoliko vani imate izmješane poruke – potencijalni kupci će imati nejasnu predodžbu o vašem poslu i vašoj ponudi. Potrudite se da u svakoj prilici u kojoj vaš potencijalni kupac vidi vaš posao ili ponudu po prvi put – primi jasnu poruku.

Netransparentnost

Dva dana naslovnice ubili su Clintonovo poricanje seksualnog odnosa s Monicom. Okruženje u kojem svatko može iznositi informacije anonimno i ogromna veličina interneta dopuštaju nekome da podijeli nešto sa svakime u bilo koje vrijeme. Ukoliko vaš posao pokuša prikriti pogreške, samo je pitanje vremena kada će vijest procuriti i kada ćete biti označeni kao lažac. To nije dobro za posao. Budite taj koji će sam objaviti svoju lošu vijest, i možete biti prihvaćeni kao iskrena osoba od povjerenja.

Pokušavate napraviti sve

Velika greška koju poduzetnici uporno čine je ta da misle da sve mogu sami napraviti. Kao i ona „ako želim to učiniti kako treba – moram to sam učiniti“. Iako poduzetnici mogu učiniti puno stvari, oni obično čine tih puno stvari – vrlo loše. Kao i svaka druga osoba, poduzetnici mogu imati jedan ili dva talenta. Kao poduzetnik, vaš zadatak je da identificirate koji su to talenti i posvetite se njima u glavnom. Okružite se s ljudima koji su snažni tamo gdje vi niste. Velike kompanije stvorene su na temeljima iskorištavanja nekoliko snaga, ne na pokušavanju biti „kralj“ u svemu.

26. lipnja 2010.

Hrvoje Repak – www.croatiabc.com

Spektar - Ekonomija

Koliko god da je Hrvatska svojim osamostaljenjem formalno, dakle ustavno, iz socijalističke, za neke čak i komunističke onda republike, a sad države ustrojena kao, pored ostaloga i kapitalistička i tržišna država, vrlo je upitno, dvadesetak godina poslije, koliko smo doista i kapitalistička i tržišna i država i društvo. Činjenica je, koliko god se neki ne slagali, da institucije kapitalizma, prije svega tržište kapitala, robe i radne snage slabo funkcionira, da je snažan kolektivistički i antiliberalni duh prevladavajući, da se kapitalisti, poduzetnici, sposobniji i bogatiji s podozrenjem promatraju, da od "duha demokratskog kapitalizma" iz svijeta Michaela Novaka nema ništa, štoviše socijalistički mentalitet ne živi samo u glavama ljudi, nego u ekonomskoj i političkoj svakodnevici, da je samopouzdanje najčešćeg puka na niskoj razini, da se vjeruje u moć politike i političara, da se stalno nešto od nekoga očekuje, a najmanje od sebe i sve tako. Zapravo, većina je prihvatila i tako se ponaša, prvi dio rečenice, prema kojemu je Hrvatska neovisna i suverena država, a sve ostalo, od kapitalizma do tržišne ekonomije, uključujući čak i ljudska prava i demokraciju ovako ili onako odbacujemo. Mišljenja sam da ne može "hrvatski brod" mirno, stabilno i bezbrižno ploviti prihvaćanjem tek dijela, ali nipošto i cijelog "paketa" i to se svakodnevno potvrđuje. Štoviše, kako je posljednjih godina i kapitalistički svijet uzdrmala globala recesija i kriza, pojavili su se i mudraci, koji tvrde da je kapitalizam na izdisaju, da je i slobodno tržište na izdisaju, da je i ekonomska demokracija na izdisaju i da je eto vrijeme vratiti se socijalizmu, iz kojega, treba to ponoviti nismo nikad ni izašli! Mišljenja sam da stvari uopće ne stoje tako, da je istina da kapitalizam ima problema, ali i resursa i snage da se održi i revitalizira. U tom smislu poučan je idući članak. /Bajro Sarić/

Kapitalizam je u principu nepravedan ekonomski sustav; nažalost, bolja alternativa do sada nije postojala, a bolja se ne vidi ni u doglednoj budućnosti. U kapitalizmu vlada onaj kreativni ekonomski duh koji u principu želi zlo, a čini dobro. Razumnoj i demokratskoj politici ostaje samo umjetnost kako preko tržišta, poreza i financija minimalizirati zlo, a maksimalizirati dobro. Idealni društveni sistem je pobožna želja, ludo obećanje naivnih utopija. Na koncu ni priroda nije pravedna!

Efikasnost i uspješnost kapitalizma je rezultat ekonomskog kategoričkog imperativa u traženju individualnog profita. U kompeticiji s drugim pojedincima, s jednakim tržišnim šansama, taj imperativ je stvorio u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi najveće blagostanje u njihovoj povijesti. Europa je koncem 19. stoljeća živjela kao što se danas živi u Indiji, a koncem 18. stoljeća kao što živi danas većina u Africi!

Kroz kulturnu evoluciju u stotinjak godina kapitalizam se razvio od divlje u korisnu domaću životinju. Ne revolucijom, nego slobodnom evolucijom ostvaren je humani put do blagostanja za sve u tim zemljama. Marxova je revolucija s parolom: Proleteri nemaju s revolucijom ništa izgubiti osim njihovih okova, završila obrnuto. U mnogim zemljama je diktatura proletarijata u stvari diktatura nad proletarijatom. Komunistički anarhist Mihajel Bakunjin je već Marxu prigovorio i prorokovao: „Socijalizam bez slobode znači teror i nasilje".

Ekonomija nije filozofija, kao što je bila u Marxovo vrijeme. Ona je danas znanost. Nije egzaktna znanost poput fizike, ali ima s fizikom jednu zajedničku karakteristiku: nije više otvorena amaterskim improvizacijama.

Tako npr. nije važna za ekonomiju Marxova pseudo znanstvena deterministička teorija u kojoj su tržište i novac uzrok svih zala, „istočni grijeh", od kojeg ćemo se preko revolucije sigurno osloboditi u besklasnom društvu i konačno biti zadovoljni. Marx je dobro proveo analizu društva i gospodarstva, ali njegovo rezoniranje o budućnosti je beskorisno. Marx je danas opterećenje a ne kompas za gospodarstvo!

Najveći izum u ljudskoj povijesti je izum tržišta i novca, jer procesom roba-novac-roba je omogućena specijalizacija, da svatko može producirati ono što najbolje zna i može. Moderni proces novac-roba-novac u djelomično slobodnom tržištu je omogućio moderni kapitalizam! Eksperiment je pokazao da je svaki ekonomski model gdje tržište i novac nisu centralna kategorija osuđen na ekonomsku propast ili pauperizaciju društva.

U praksi postoje mnogi modeli koji već prema vremenu i strukturi države mogu biti od koristi za lokalno gospodarstvo. Ironično se kaže da se u ekonomiji može dogoditi da dva vrhunska ekonomista postave kontradiktorne modele i oba dobiju Nobelovu nagradu. Zato kao i u znanosti samo eksperiment može selektirati najefikasniji model. Kao koristan primjer između državnog i neoliberalističkog kapitalizam imamo eksperimente: Istočna i Zapadna Njemačka ili Sjeverna i Južna Koreja. Rezultat je jednoznačan. Zato je čudno da taj exsperimetum crucis nije dovoljan za neke autiste marksiste da uvide da realni Marxov socijalizam u praksi nije djelotvoran, jer je nefleksibilan za slučajne tehničke promjene u društvu. Poznati i uspješni makroekonomist John Maynard Keynes je već davno istaknuo da se u starijim godinama nemoguće osloboditi starih i krivih ekonomskih principa jednom prihvaćeni u mladosti. Zbog toga se u ekonomskim pitanjima ne smije imati nikakvo povjerenje u ekonomiste koji su se školovali u doba socijalizma. Na nama je da im ne dozvolimo ponovno pristup na kormilo ekonomskog broda.

Godine 1938. u Parizu je organiziran kolokvij pod devizom: najprije čovjek, a onda kapital, na poziv filozofa Louis Rougiera, direktora „Institut international de coopération intellectuelle". Tu se sakupila sva tadašnja demokratska ekonomska elita s koordinatorom Walterom Lippmannom, žurnalistom i savjetnikom u prvom svjetskom ratu američkog predsjednika Woodrova Wilsona. Kroz oštru kritiku tržišnog liberalizma i komunističkog i fašističkog kolektivizma na tom kongresu je donesen novi pristup i model u ekonomiji, Neoliberalizam, koji mnogi krivo interpretiraju kao „novi" laissez-faire sistem. Tek poslije 2. svjetskog rata je primijenjen taj model neoliberalizma u Europi i od profesora ekonomije u Kölnu Alfreda Müllera-Armacka, kasnijeg savjetnika uspješnog njemačkog ministra gospodarstva Ludwiga Erharda, preimenovan u: Socijalno tržišno gospodarstvo, koje je od većine i prihvaćen. Za razliku od državnog kapitalizma, planske ekonomije i potpune državne kontrole tržišta, kod neoliberalizma država mora za razliku od liberalizma kontrolirati tržište koliko je nužno, ali što je moguće manje. Neoliberalizmom pomoću Marshalovog plana i Keynesovog gospodarskog modela stvoreno je u Njemačkoj blagostanje za svakoga, tzv. ekonomsko čudo, i sigurno jedan od najsocijalnijih društvenih modela u povijesti čovječanstva. Nezaposlenost je bila nula, a radnik zarađivao mnogo više negoli mu je bilo životno potrebno i postao bogat, zdravstveno i materijalno dobro osiguran usprkos svih Marxovih prognoza.

Dolaskom ekonomske globalizacije u histeriji outsourcinga radna mjesta su se gubila radi transferiranja poslova ili iseljavanja poduzeća u države jeftinije radne snage. Da bi sačuvao radna mjesta ili stvorio nova, Reagan je u Americi uveo deregulacije i deregulatore za sistem ekonomije. U početku je model bio uspješan i nezaposlenost je naglo pala, pa su mnoge druge kapitalističke zemlje slijedile primjer Amerike. Nažalost, previđena je bila tradicionalna evolucijska nit koja je držala socijalnu mrežu kao i neoliberalističku ravnotežu između interesa vlasnika, akcionera, radnika i društva jedne kompanije. Kroz novčanu pohlepu i kriminalnu energiju čovjeka koji je kroz prirodnu evoluciju bliži vragu nego anđelu (čovjek je razumna i grabljiva životinja) poremetila se ravnoteža. Kriminalnim trikovima došlo je do „bankovnog casino kapitalizma", gdje su se spekulanti bogatili hazardiranjem s tuđim novcem! Zaboravilo se da je povjerenje dobro, ali kontrola bolje. Time je došlo do teške financijske krize, a time i gospodarske. Kretanjem novca rastao je pretjerano novac a ne samoodrživo gospodarstvo, a time i nezaposlenost.

Stari marksistički zombiji ponovno su iskrsnuli i u današnjoj krizi dogmatski vide nutarnju problematiku kapitalizma i tvrde da je praktički marksizam ponovno postao aktualan. Njihova propaganda je opasna u Hrvatskoj, jer, osim gastarbajtera većina Hrvata nije upoznala što je dobro u kapitalizmu, a zaboravila je što je loše u socijalizmu! Da ova konkretna kriza nije suštinska kapitalizmu dokaz je da kapitalističke zemlje, kao npr. Kanada ili Poljska, ne doživljavaju financijsku ili gospodarsku krizu!

Ovu našu duboku gospodarsku krizu sa sve većim brojem nezaposlenih može riješiti samo efikasni kapitalistički sistem, jer nezaposlenost i siromaštvo treba spriječiti, a ne samo ih učiniti snošljivijim. Dva mladića bez kapitala osnovali su s internetom tražilicu, „Google" i danas zapošljavaju 50 tisuća djelatnika čiji doprinos BDP-u je veći negoli od 1,25 milijun djelatnika u Hrvatskoj. Zato se može danas kapitalizam nazvati talentizam. Produkciona sredstva se nalaze u glavama djelatnika. O tome ne možete ništa naći u Marxovom Kapitalu!

Svaki pokušaj socijalističkog rješenja krize odvelo bi Hrvatsku u kaos trećeg svijeta ili stečaj radi gubitka povjerenja mogućih investitora. Već danas Hrvatska ima lošu ocjenu Standard & Poor rating agenture, što diže kamate kreditima!

Efikasnost kapitalizma se pokazala jaka i ekonomski uspješna ne samo u demokraciji nego i u diktaturi. Godine 1933. dolaskom na vlast nacionalsocijalističke diktature u Njemačkoj bilo je 6 milijuna nezaposlenih, a već 1936. godine bilo je nula nezaposlenih. To je bio trijumf Keynesovog modela. Kina je poslije smrti Maoa podrškom Deng Xiaopinga pod sloganom nije važno da li je mačka crvena ili crna, glavno je da lovi miševe, uvela kapitalizam. Taj divlji kapitalizam danas u Kini nekad je Marx, a još prije njega i katolička crkva, kritizirao. Ipak je taj divlji kapitalizam u nekoliko godina 600 milijuna apsolutno i kronično siromašnih svela na 200 milijuna. Slično se događa u Indiji i Brazilu. U realističkoj ekonomiji „no such thing like free lunch", odnosno dobar život bez stresa, bez rada i žrtve nema ekonomskog prosperiteta. Ne dijeliti, nego djelovati je moderni ekonomski princip!

Naši političari, a i građani nisu spremni učiti od drugih nego olako pretjeruju o socijalističkim uspjesima, gdje su riječi bile važnije od djela! Time se blokira ozbiljan napredak. U Njemačkoj poslije izgubljenog rata nestala je gotovo cijela industrija bilo od bombardiranja ili opljačkana od pobjednika. To je u neku ruku odigralo pozitivnu ulogu jer s kreditima i dodatnim američkim Marshalowim planom Njemačka je izgradila ili obnovila svoju industriju s novim tehnologijama i tako brzo postala konkurentna u izvozu. Produktivnost je bila velika pa nisu imali problema sa serviranjem kredita i plaćanja ratnih reparacija.

Hrvatska je izabrala obrnuti put. Država je iracionalno uzimala vanjske i nutarnje kredite i s njima dominantno isplaćivala radnike u neproduktivnim poduzećima. Sanirala socijalističke tehnički zastarjele tvornice umjesto da ih prepusti stečaju. U globalizaciji i otvorenim granicama podržavala je zastarjelo autarkično gospodarstvo, a trebalo se umjesto toga ograničiti i proizvoditi samo ono što se može bolje od drugih proizvoditi. Danas se treba preorijentirati na moderne tehnologije i s mladim modernim menadžerima investirati u njih i državno ih subvencionirati s hrabrošću i vizijom u novu high-tech. Moderni turizam, intezivna biopoljoprivreda, regenerativna energija, zaštita prirode i klime su „motor gospodarstva" i izvor novih radnih mjesta! Nadajmo se da će emocionalni nostalgičari već jednom prestati krokodilski plakati za opljačkanim socijalističkim „tehničkim biserima".

Mnogi građani su se naprotiv neodgovorno bogatili ekonomski neopravdanim kreditima očekujući da će država u slučaju financijskih problema uskočiti potporom. Ekonomski nepismeni, očekuju da je država ekonomski „deus ex machina". Štrajkovi nisu dovoljni za rješavanje fundamentalnih problema, pogotovu ne štrajkovi glađu. Čak i novi predsjednik lakomisleno daje izjave: „Pravedna država mora ispunjati obećanja". Kako? Osobna odgovornost je nužna, a ne bijeg u „obećanje, ludom radovanje"!

U nuždi uvedeni krizni porez opozicija mjesto da ga nazove kao u mnogim zemljama porezom solidarnosti ona ga propagandistički naziva haračom.

Smjelom inicijativom kriznog poreza, rezanja plaća, antikorupcijskim mjerama, redukcijom administracije, ukidanjem privilegija i sine cura mjesta pomoću empatije između lijevih i desnih stranaka i racionalnošću većine građana izgleda da će Papandreou spasiti Grčku od stečaja i nepovjerenja investitora. Jesu li to i naše perspektive?

Bez zajedništva „lijevih i desnih" i praznom retorikom: mi znamo a drugi ne znaju rješenje, bez razumijevanja krizne kompleksnosti ili uviđavnosti većine građana ne možemo riješiti krizu, a možemo lako završit u crnoj rupi siromaštva. Istina mi nismo direktno pogođeni financijskom krizom, ali u globalizaciji nitko nije izolirani otok. Djelomično smo sami odgovorni za gospodarsku krizu. Tolstoj je rekao svatko je na svoj način nesretan i zato moramo mi sami bez obzira na političku orijentaciju zajedno riješiti krizu. We can!

Suvišna brodogradilišta i drugi neproduktivni gutaći novaca, precijenjena kuna brzo će pokazati da li su politika i narod nešto naučili od krize!!

Hrvati moraju konačno razumjeti kapitalizam i promijeniti iracionalnu antikapitalističku atmosferu!

Bez kapitalizma nema bogate države, bez bogatstva nema socijalne države, a bez socijalne države nema ni „socijalne pravde".

Bogatstvo je nužan, a sa što više bogatih, talentiranih, nepodobnih i poštenih građana je i dovoljan uvjet za socijalni mir u jednoj zemlji. Rimljani su govorili: Paupertas meretrix (siromaštvo je kurva).

Ja sam uvjeren da bi se danas Marx ispričao da je svoju genijalnost upotrijebio više destruktivno negoli konstruktivno. Marx je neposredno prije svoje smrti (MEW 22,69) izjavio: „ Ja znam samo ovo da ja nisam marksist". Sigurno bi novi manifest završio s isprikom: Proleteri sviju zemalja oprostite!

22. lipnja 2010.

Dr. sc. Ivo Derado – www.hakave.org

Spektar - Ekonomija

Veliki broj država služi se subvencijama kao oblikom državnog utjecaja na gospodarske tokove. Iako je visinu subvencija u nekom gospodarstvu teško precizno izmjeriti, ipak se čini da one odnose i po nekoliko postotaka društvenog proizvoda. Tako u zemljama Europske unije eksplicitne subvencije čine u prosjeku 3 posto društvenog proizvoda i oko 10 posto ukupnih proračunskih rashoda.

Vrlo je širok raspon ekonomske politike države koja rezultira nastajanjem subvencija, pa zato one mogu za različite pojedince poprimiti različiti smisao i imati različiti obuhvat. U najširem smislu subvencije se mogu odrediti kao državna pomoć proizvođačima ili potrošačima za koju država ne prima nikakvu protunaknadu, ali je uvjetovana posebnom vrstom djelatnosti ili ponašanja primatelja. Proizvođač koji je primio subvenciju snižava svoje troškove proizvodnje, dok potrošač koji od države dobije subvenciju povećava svoj raspoloživi dohodak. Subvencije mogu hiti eksplicitne, odnosno izravne ako predstavljaju neposredan novčani izdatak, ili su implicitne, odnosno neizravne (ili skrivene) ako neposredan novčani izdatak nije prisutan. Izravni novčani transfer iz državnog proračuna nekoj grani i1i pojedincu predstavlja izravnu i eksplicitnu subvenciju. No, na primjer niže kamatne stope na kredite koji se daju, granama čiji se razvoj namjerava povećati predstavlja implicitnu, neizravnu odnosno skrivenu subvenciju. Kako se osim izravnim subvencijama razne države u velikoj mjeri koriste i implicitnim subvencijama, to valja u proučavanje subvencija uključiti ne samo izravne subvencije kao dio tekućih izdataka državnog proračuna, već i njezine skrivene oblike. Tako subvencije mogu poprimiti slijedeće oblike, od kojih samo prvi predstavlja izravnu subvenciju:

Osnovna namjena subvencije jest da se njihovom primjenom tako izmijeni gospodarska djelatnost da ona postane poželjnijom od onog stanja koje postoji bez primjene subvencije. Najčešće se kao ciljevi primjene subvencija navode viša stopa zaposlenosti i hrži gospodarski rast, učinkovitije korištenje rijetkih resursa pri postojanju tržišnih neuspjeha, uravnoteženje platne bilance ili pravednija raspodjela dohotka, tj. ona koja dohodak raspoređuje u korist obitelji s nižim primanjima. Proizvođačke subvencije su eksplicitno ili implicitno plaćanje države poduzećima ili čitavim grana čiji se razvoj želi potaknuti. Proizvođačke subvencije djeluju tako da proizvodni resursi (rad i kapital) sele u subvencionirane sektore, na štetu sektora koji ne dobivaju subvencije. Ovakvo kretanje resursa ima posljedice po ukupnu učinkovitost gospodarstva. Osnovna zadaća tržišta jest da alocira proizvodne resurse kako bi se unaprijedila njihova produktivnost. Kada država daje subvencije ona mijenja tržišne signale i umjetno podiže profitabilnost izabranih gospodarskih aktivnosti. Kao rezultat toga resursi sele u subvencionirane grane, no ti isti resursi proizvest će manji output od onog koji bi proizveli da su upotrijebljeni u drugim granama. Tako je i ukupna gospodarska učinkovitost niža.

Razlozi za primjenu subvencija općenito se svrstavaju u dvije kategorije: ispravljanje tržišnih neuspjeha i preraspodjela dohotka. Dok je ispravljanje tržišnih neuspjeha vezano uz načelo ekonomske učinkovitosti, preraspodjela dohotka vezana je uz načelo pravednosti.

Tržišni neuspjesi nastaju kada tržište ne uspijeva alocirati resurse prema njihovoj najvećoj učinkovitosti. Tada se smatra da je opravdana intervencija države koja će dobro pripremljenim i provedenim sustavom subvencija ukloniti tržišni neuspjeh i povećati ukupnu učinkovitost. Tri tržišna neuspjeha obično se navode kako hi se opravdali ekonomski razlozi za uvođenje subvencije: ekstremni učinci, posebno oni vezani uz istraživanje i razvoj, ekonomije obujma i asimetrične informacije.

Primjer koji se često koristi kako bi se opisala opravdanost uvođenja subvencija, jesu rashodi kojima država pomaže djelatnost istraživanja i razvoja. Poduzeće ulazi u troškove istraživanja i razvoja novih proizvoda u nadi da će nadoknaditi uložene troškove i ostvariti profit. No, konkurentska poduzeća mogu iskoristiti znanje do kojeg je poduzeće koje je ulagalo u istraživanje i razvoj došlo, i pokupiti dio profita s tržišta bez ikakvih uloženih troškova. Kako je kradu znanja bez obzira na sustav patenata i licenci teško spriječiti, poduzeća se nerado upuštaju u izdatke namijenjene istraživanju i razvoju. Jedno od mogući rješenja tako postaje i subvencioniranje istraživanja i razvoja.

Ekonomije obujma također se u ekonomskoj teoriji svrstavaju u tržišne neuspjehe. Ekonomije obujma se javljaju kada prosječni troškovi proizvodnje padaju s porastom outputa. U slučajevima postojanja ekonomija obujma velika domaća poduzeća imaju prednost nad malim poduzećima pa na tržištu izrastaju kao monopoli i ubiru ekstraprofit. No ako je veliko poduzeće u inozemnom vlasništvu, državna subvencija malom domaćem konkurentskom poduzeću može umanjiti njezin početni nepovoljni položaj i povećati mogućnost za opstanak u svjetskoj tržišnoj utakmici. Ponekad iznos profita koji domaća subvencionirana poduzeća mogu takvom politikom privući sa svjetskog tržišta premašuje iznos date subvencije. Ozbiljan popust ovakve politike zasniva se na činjenici da korist koju jedna zemlja ovakvom politikom prikupi zapravo ide na štetu druge zemlje. Ovakva politika subvencioniranja domaćih poduzeća koja se u teoriji međunarodne razine naziva "osiromašivanjem susjeda" (engl. beggar-thy-neighbor) izaziva često oštre polemike između država, pa čak često vodi i u prave trgovačke ratove.

Asimetrične informacije mogu se javiti na financijskom tržištu između kreditora i kreditiranog. Naime, poduzeća pozajmitelji novca znaju koliki stupanj rizika prati njihove projekte, no banke visinu tog rizika obično ne mogu u potpunosti saznati. Ovakva asimetrija u informacijama tjera banke da podižu kamatne stope. Državnim subvencioniranjem kamate može se potaknuti investiranje u projekte koji inače ne bi bili započeti. Ovaj se argument često koristi kada se želi opravdati povoljnije kreditiranje "mladih" industrija.

No, uspješno oblikovanje i primjena sustava subvencioniranja sa ciljem da se ispravljaju tržišni neuspjesi stavlja pred državu velike zadatke. Država, naime, treba da raspolaže velikim brojem podataka o složenim gospodarskim interakcijama. Tako je, na primjer, vrlo vjerojatno da ako država ne može dobro procijeniti koristi različitih znanstvenih projekata, da će novac uložen u subvencioniranje istraživanja i razvoja biti jednostavno potrošen. Osim toga rijetki resursi upotrijebljeni u subvencioniranje loših projekata neće biti upotrijebljeni u projekte koji mnogo više obećavaju, pa se tako istrošena sredstva dodatno povećavaju.

Često su razlozi za uvođenjem subvencija nalaze u promjeni sustava raspodjele dohotka ili kupovne moći u korist siromašnijih članova društva. Državno određivanje cijene kruha i brašna najčešći je primjer neizravnog subvencioniranja potrošnje. No kako jeftin kruh kupuju bogati kao i siromašni, to ovaj oblik subvencije nije najbolje odabran. Neka su istraživanja pokazala da subvencioniranje kruha čak povećava nepravednost jer ipak veći dio subvencija odlazi u džepove bogatih. Osim toga jeftin kruh se ne konzumira racionalno, već se rasipa ili koristi za hranu domaćim životinjama, te se stvaraju redovi za njegovu kupnju jer je potražnja za jeftinim kruhom velika. Oblik potrošačkih subvencija zato treba vrlo pažljivo odabrati, i često preispitivati njihov smisao.

Međutim država se uz ekonomske razloge za uvođenjem subvencija često koristi i neekonomskim argumentima bilo da su oni strateške, socijalne ili neke druge prirode.

Valja zaključiti kako nisu sve subvencije loše subvencije, no samo one subvencije kojima se određeni cilj postiže uz minimalni transfer državnih sredstava i uz nastajanje minimalnih iskrivljenosti cijena može se smatrati učinkovitim.

Marina Kesner Škreb – "Financijska praksa", 19/2, Zagreb 1995.