Minijature

Dubrovnik - Minijature

Šahovske su olimpijade vrhunska športska nadmetanja, s izrazito pozitivnim kulturnim, turističkim, pa i političkim učincima, kako je to potvrđeno još od one prve, održane 1927. u Londonu. Našemu Gradu pripala je čast, velika obveza i šansa biti domaćinom prve poslijeratne, inače devete po redu Šahovske olimpijade ili Turnira nacija 1950. Pokazalo se da je taj ispit položen s odličnim, svi učinci bili su pozitivni, a sam događaj teško je i zaboraviti, dobro ga se sjećaju stariji Dubrovčani, kod nekih budeći i emocije na neko drugo, možda sporije, ali i sadržajnije vrijeme.

Samo natjecanje održano je u prostorima današnje Umjetničke galerije na Pločama, koja je za tu prigodu dobila lijep izgled. Samo je prvoga dana natjecanje održano u tri dvorane na prvom katu Umjetničke galerije, a već idućih dana stolovi su razmješteni ne samo u dvoranama, nego i u prizemlju, pa i na terasi poslije zalaska sunca.

Dubrovačka šahovska olimpijada svečano je otvorena 19. kolovoza 1950. u 18 sati na terasi Umjetničke galerije, uz nazočnost najviših dužnosnika ondašnje države /Tito ipak nije došao/ i svjetske šahovske federacije /FIDE/, predvođene Folkeom Rogardeom. I na otvorenju je ukazano na važnost, kulturne i uopće civilizacijske vrijednosti šaha, a osuđen je bojkot istočnoeuropskih zemalja i staljinizam kao najcrnji oblik političke diktature.

Čini se zanimljivim opis ozračja koje je bilo u Dubrovniku u vrijeme održavanja Šahovske olimpijade. To su natjecanje, s najživljim zanimanjem pratili šahisti cijeloga svijeta. Bio je to središnji šahovski događaj skoro punih mjesec dana. Zanimanje je svakako bilo najveće u samom Dubrovniku, znatiželjan je bio svatko, bez obzira je li znao ili ne igrati ovu drevnu igru. Stalno se postavljalo pitanje hoće li naša ekipa pobijediti. I zato je svatko želio biti što bliže samom poprištu borbe. Dvorane i terasa Umjetničke galerije bile su suviše male da prime sve one koji htjeli pratiti tijek partija. Računajući s ovako velikim zanimanjem, organizator je naručio izradu velikih šahovskih tabli za praćenje tijeka partija.

Table su bile postavljene Pred dvorom. Uspostavljena je telefonska služba prijenosa poteza iz Umjetničke galerije, tako da su promatrači i ovdje skoro istodobno mogli pratiti tijek partija. Ali se odmah pokazalo da je prostor Pred Dvorom nedovoljan da primi sve ljubitelje šaha koji su htjeli pratiti prijenos. Table i prikazivanje partija premješteno je na Trg Ruđera Boškovića, koji je bio puno podesniji, a nesmetan tijek partija moglo je pratiti preko 1.000 ljudi. Na nekoliko mjesta u Gradu bili su uređeni izlozi u čast Olimpijade, ukrašeni slikama sudionika, tablicama i grafikonima. Gradske kapije, ukrašene velikim polukružnim svjetlosnim porukama u čast Olimpijade, imale su u večernjim satima svečan izgled. Iznad poruka bile su postavljene šahovske makete, kojih je bilo i na ostalim mjestima u Gradu. Po izlozima dubrovačkih radnji i na oglasnim tablama bio je izlijepljen velik broj olimpijskih plakata, a na Placi, u neposrednoj blizini olimpijskog ureda, nalazio se olimpijski kiosk, u kojemu su se mogle nabaviti šahovske dopisnice, značke, olimpijske cigarete i razne šahovske knjige i časopisi. Bila je otvorena i filatelistička izložba na kojoj je prodavano i posebno izdanje maraka povodom Olimpijade. Redovito je izlazio i olimpijski bilten, s analizom važnijih partija, trenutačnim redoslijedom i drugim pojedinostima. Za strance i sudionike bila je otvorena i posebna pošta u blizini Umjetničke galerije…Sve u svemu, bio je to jedan vizualni i duhovni sklad, ugodno ozračje i neponovljiva, za pamćenje slika Dubrovnika.

Tako je Dubrovnik postao prvi hrvatski olimpijski grad, potvrđujući sav svoj sjaj i neiscprne mogućnosti u svim područjima ljudske aktivnosti.

5. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "70 godina dubrovačkog šahovskog kluba"

Dubrovnik - Minijature

Na Boninovu, u blizini Triju crkava pronašao je Vice Stjepović Skočibuha idealno mjesto za gradnju svoga ljetnikovca. Njegov je otac Tomo potjecao iz poznate obitelji Sagroevića sa Šipana koji se od 16. st. nazivaju Stjepović i postižu najveći uspjeh razgranatim pomorskim i trgovačkim poslovima.

Vice je krenuo očevim stopama i kao mlad se otisnuo na more pa je poznata njegova dramatična pustolovina kad je na obiteljskom brodu Sveta Katarina silom prilika od brodskog pisara postao kapetan jer je na svoje oči vidio gdje mu pogiba brat Rusko u napadu alžirskih gusara. Taj je tragični događaj odredio da se sin bogatog oca više nikada ne uputi na more, već trgovinu, pomorske poslove i stjecanje nastavi s kopna.

Bio je Vice izuzetno umiješan čovjek, ali po profilu i svjetonazoru tipični aristokratski prenositelj luksuza i osjećaja za skladno, pa se tim izuzetnim osobinama ističe i izdvaja u okružju Grada gdje njegova obitelj nije imala titulu plemstva, ali je baš među plemstvom uživala ugled i neprijepornu čast.

Još je njegov otac Tomo dotjerao palaču u Pustijerni da postane najljepša gradska kuća u Dubrovniku. Vice je pak na rodnom Šipanu izgradio ljetnikovac koji je svakim detaljem upotpunio sklad kuće, vrta i kapelice. Taj je poduzetni čovjek ulagao, osim u razgranate poslove i u udobnost vlastita života. Volio je ljepotu, ali je od zemaljskih dobara najtrajnije svjedoke svoga ukusa ostavio u ladanjskim kućama na Boninovu i otoku Šipanu.

Kad netko potječe iz pomoračke obitelji staroga kova, onda ništa ne prepušta slučaju jer preciznost, točnost i urednost postaju osnovica u koju se čovjek mora uzdati u životnim opasnostima. Pošto je naslijedio ponašanje svojih predaka, Vice je svojom rukom vodio računovodstvene knjige i na prvih 16 stranica popisa vlastitu imovinu.

Živio je raskošno. Takve su i njegove kuće. Iznutra je svaka bila opremljena skupocjenim namještajem, finim srebrnim predmetima. Zabilježio je da nakit i odijela naručuje iz Italije, voće iz Jakina, sireve i kobasice iz Pirineja. Tko je tako uživao u zemaljskim dobrima, plašio se odlaska, tim više što je nadživio svu svoju braću, osim Marina koji je bio svećenik.

Bio je veliki vjernik pa je Dominikanskom samostanu dao izraditi oltarnu palu Silazak Duha Svetoga. Na slije radio Santo de Tita, a kad je bila gotova, na jednom se polju vidio klečeći donatorov lik u širokoj i udobnoj odjeći. Vice je tada imao 41 godinu i njegov će život potrajati još sam 13 ljeta koje će provesti uređujući kuću u Pustijerni, posjećujući zdanja na Šipanu i Boninovu.

Ljetnikovac na Boninovu građen je 15 godina. Zdanje je to druge polovice 16. st. i za to su se vrijeme na njemu izmijenili klesari: Ivan Gluhačević uz kojega je većinu stupova isklesao Grgur Dujmov i završnicu, onaj otmjeni visoki ton profinjene note nadodao Korčulanin Vicko Lujov. Njemu je dopalo izraditi postolje, stupove i kapitele koji stilom i izborom motiva podsjećaju na vrtnu plastiku stupovlja u dvorcu Crijević – Pucić ispod stare gradske bolnice.

Taj je renesansni humanista uživao stvoriti djelo visokog graditeljstva u mjestu gdje su se već podizale kuće dubrovačkog plemstva, ali je sve nadmašio, iskazujući da se ne može zadovoljiti šablonom dvaju salona i osam osoba, kako je 15. i 16. st. izvan zidina i po okolici sijalo svoje ljetnikovce za ladanje u pretoplim danima.

Vjerojatno je strani majstor dao projekt, a Vice nadgledao dlijeta domaćih klesara. Rezultat je najljepša, najmonumentalnija i bez uzora građevina, što se i u današnjem vremenu otkriva kao izbrušeni dragulj u arhitekturi uniformiranog i tipskog nemaštovitog graditeljstva.

Vice nije dugo uživao svoje zemaljsko dobro. Kuću je naslijedio sin mu Toma i prodao je Marinu Gunduliću, koji će na ulazna vrata staviti svoj grb u medaljonu s prekrasnim anđelom, a Skočibuhin, djevojku na leđima delfina, premjestiti na stražnju fasadu kuće.

Ljetnikovac neće dugo biti u posjedu Gundulića, iako će se u tome razdoblju na mjestu gdje je prije postojala obiteljska kapelica (ili je to mjesto bilo njoj određeno) podići zdanje koje je izgledom i dimenzijama preslik Sv. kuće iz Loreta. Između četvrtastog renesansnog prozora i ovalne rozete o tome postoji natpis koji navodi: “Haec est imago / sanctae domus Nazarenae qve colitur / lavrati qua verdum caro factum est.” /

Kako je Gundulić imao četvero djece, dva sina i dvije kćeri, ali od njih troje umiru bez nasljednika, kuća ostaje kćeri Pavli, udanoj za Marina Bondu 1667. godine. Kapelica i ljetnikovac će nastradati u dubrovačkoj trešnji i na njihov će popravak Bonda izdvojiti 918 dukata i 12 groša, kako navodi obiteljsko precizno računovodstvo!

Devetnaesto će stoljeće kuću dovesti u posjed dvojice najpoznatijih Dubrovčana onoga doba: Nika Velikoga i brata mu Meda Pucića koji imanje nasljeđuju po majčinoj liniji. Zabilježeno je da će ljetnikovac opljačkati i zapaliti divlje horde 1806. godine. Sve će do 1938. ostati sablasna ruševina, a potom će se na njoj izvesti loša obnova i u prostore joj se useliti pitomci Pomorske škole, a nakon 2. svjetskog rata tu će boraviti vojska.

Čudna je sudbina i Gundulićeva grba s ulaza. O tom će u svojim zabilješkama Đino Sukno zapisao ovako: “26. IX. (56.) u 11^h prije podne nekome je smetao taj grb (anđeo?!) pa su ga skinuli. Hoće li konzervatori što rijeti?” (Đ. Sukno, Corpus in. ra. ling. lat., ital. et croa., str. 274.).

U kasnijem je vremenu ljetnikovac postao sjedište Dubrovačkih knjižnica što ni u kojem slučaju nije njegova prava i najbolja valorizacija. Prostore dvaju salona, soba, tavana, čak i kućice u dvorištu otada zapremaju knjige. Knjige i među njima dragocjene inkunabule ovdje nisu bile na sigurnom mjestu zbog trošnosti zdanja i loših električnih instalacija. A o ljetnikovcu koji je u vijeku prije pada Republike bio noćno sastajalište masona, kružile su priče o lombranju i neobičnim zvukovima što dolaze iz unutrašnjosti kuće. Mnogi su se podsjećali sudbine nesretne i lažne pretendentice za rusko prijestolje, netočno nazvane kneginja Tarakanova. Ona je u kući boravila od lipnja do studenog 1774. godine, baš u vrijeme zategnutih odnosa dubrovačke vlade i Rusije. Samozvanka se izdavala za kneginju Jelisavetu Vladimirsku, kćer ruske carice Jelisavete Petrovne pa je iz Dubrovnika slala proglase, zaoštravala ionako delikatne odnose što ih je dubrovačkoj nesmetanoj plovidbi diktirala autokratska Katarina Velika.

Kružila je priča da je Tarakanova u Skočibuhinu ljetnikovcu zapravo bila utamničena i da su je noću proveli tajnim stepenicama do hridina podno Boninova. U vrtu se i danas nalazi zazidani poluluk, a kad je ovaj prolaz otvoren, čulo se gdje odozdo šumi more. Taj se prirodni prolaz kraške špilje navodno spušta do hridina i povezan je s Dančama. Po pričama je padina spojena vrlo strmim stepenicama po kojima su lažnu kneginju jedne noći preveli zavezanih ruku, ukrcali je na brod i udaljili iz Dubrovnika.

Zna se da je Tarakanova uistinu ovdje boravila, bila neugodna dubrovačkoj vladi, ali je ona ruskoj carici predana posredstvom vještih spletki Alekseja Orlova, njenog miljenika i osobe koja je bila umiješana u plan ratnih gusarenja po mediteranskim vodama. On je nesretnu i bezopasnu pustolovku namamio na svoj brod u Livornu, a odatle je otpremio u Petreograd gdje je skončala 1775. godine u tamnici, okovana teškim lancima.

Baš se o tim lancima i njihovu zveketu pričalo da se čuju iz stare kuće pa su prolaznici izbjegavali doći preblizu ukletom zdanju iz kojega da se noću čuju kletve i teške riječi davne ruske lutalcije.

Strah o noćnim pojavama nije mogla ublažiti ni činjenica da se u začelju kuće nalazi Sveta kuća, preslik i po dimenzijama i po izgledu one poznate nazaretske, trsatske pa loretske kapele što su je svijetom na svojim rukama prenosili anđeli.

Treba zahvaliti upravitelju Loretskog svetišta Pietru di Giorgiju Ptolomeju što je 1472. godine prvi zabilježio pa tako i svijetu objelodanio predaju o prijenosu Svete kuće iz Nazareta. Od nekadašnje nazaretske sobe Blažene Djevice Marije apostoli i učenici Kristovi odlučili su napraviti crkvu, a sveti je Luka svojom rukom naslikao Marijin lik.

Kad su muslimani osvojili Palestinu, anđeli su noću prenijeli Svetu kuću i bez temelja je postavili u “Slavoniju”, u kaštel koji se zove Rijeka i to na Trsat. Kako ondje nije bila čašćena kako dolikuje, jednog je dana anđeli opet prenesu dalje, ovaj put na imanje neke gospođe Lorete, koja je živjela pokraj Recanatia u Italiji.

Tako se Marijina sjena, u Hrvata tako često spominjana i likom viđena, našla i u ovom zaraslom, zaboravljenom vrtu, uz kuću čije je kamenje iz bjeline kvadra i iz čistoće složilo zidove što su ogradili plemenitaško imanje znamenitih dubrovačkih humanista i uzvišenih gospara.

Kapelici ispred vrata i u začelju idu šetnice. Stupovi su u njima plemeniti, kapiteli im različiti. U dnu zida pod lovorom spava gustijerna u blizini onih provalija što bi se mogle u kakvom zemljotresnom ispadu prirode naći na hridinama Boninova. Sada je ovdje tek prozračna ograda stupića i uz nju se može sići u vrt, na njegove sasvim zarasle, izgubljene terase gdje se krošnjama za svjetlost bore cedrovi, borovi, magnolije, palme i oleandri. Nitko se ne bi usudio sići niz skaline do prvog odmorišta, ne zato što nas gleda maskeron, namršten, iz stupice poluotvorenih vratiju, nego stoga što se staza gubi u desetljetnoj drači, u vrtu starih gospara.

Ispod lođe na koju su izlazili Skočibuhe, Bonde, Gundulići i Pucići, naslanjali se na ogradu vlastelini i njihove žene, kamo su prolazila djeca u trku i pucao pogled Gružu i docima u nizbrdici, još uvijek je popločano dvorište i njime se dolazi do druge strane, do istog plemenitog pucala gustijerne pa se voda postavlja ovdje kao uporišna istočno-zapadna traka nekadašnjeg izobilja i svjetlosti.

Iako su uspomene na davne gospare ovoga mjesta izblijedile, ostalo je tako puno njihovog, materijalnog, na kapitelima Lujovih stupova. Tu se, kao u prizorištu likova izmjenjuju žene, glave, psi, akant mesnatih listova, a u postoljima što se kao obruč drže lijepog mesa stupova, leže kornjače, ovijaju se zmije, prepliću se vitice onog cvijeća što je u vazama stajao na oltaru Svete kuće iz dalekog Nazareta.

22. lipnja 2010.

Dubrovnik - Minijature

Gradi se dosta kasno, od 1633.-1636. na temeljima prvotne crkve Sv. Ivana. Zapravo je čitavo ovo područje starinskih kula, slanica, hospitala, crkava, patricijskih palača dio civitasa o kojemu bizanski car Konstantin Porfigerent u knjizi "O narodima" govori ovako: "Oni ga sagradiše (Epidaurci, op.a.) kao mali grad, a poslije toga opet kao veći, dobivši tako grad koji im omogućuje da se postepeno šire i množe."

Predio Karmena spada u treću fazu izgradnje Ragusiuma, dio je Pustijerne koja se nekad zvala "post terra" (izvan grada). Pripadao je predgrađu prvotnog središnjeg prostora kojeg i danas određuje predio Kaštela sa samostanom Svete Marije. Taj je ispremiješani benediktinski samostan središnji dio na litici stijene, a careve riječi da se "mali grad" širio kao veći, podrazumijeva izgradnju prema istoku i zapadu.

Istočni pak dio komunikacijski se dotiče gradske luke, nekad u dokumentima prozvane i "unutrašnje more", gdje se zarana odvija gusti gradski promet. Važnost ovog mjesta svjedoče i starije kule, nekadašnja Kula od Mula i Kula Jakova Gundulića. Grad i luku branila je Kula od Mula, južnije od nje bila je položena Gundulićeva pa se fortifikacijski sklop utvrđenjima povezivao vratima Kule od mula koja su otvorom izlazila prema nasipu, mulu.

Vjerojatno je da su starije, srednjovjekovne građevine na Pustijerni bile mahom drvene jer se 1346. odlučuje da se Kula od Mula izgradi u kamenu i kreču. Ta je osnovica današnje Kule Sv. Ivana udružila u sebe i Gundulićevu kulu, koja vremenom gubi značaj pa se čitav kompleks spominje kao Ugao Mula.

Današnja je Kula Sv. Ivana građena u prvoj polovici 16. st. po projektu Paskoja Miličevića. Udružila je u sebe obje prvotne kule, a potom će Nikola Božidarević na triptihu Bogorodica sa svecima ovjekovječiti na Vlahovim rukama čitav Grad u njegovoj gusto naseljenoj, a pravilno raspoređenoj strukturi. Sveti zaštitnik tako drži Grad kao da ga nudi, pokazuje ga kao dar pa se na njemu vide i one manje kuće na "post terra", Knežev dvor i valobran, samostani prema sjeveru, gradski arsenal i katedrala. Svega će toga nestati u Velikoj trešnji pa će slika ostati dokument, vrijedan zbog izvornosti i minucioznosti umjetnikova priloga. Njezin je umjetnički značaj veliki jer se iz biskupskog širokog rukava pomaljaju čvrsto savijeni prsti, a na postolju Grada pred polukrugom zidina Paskojeva kula podsjeća na bokar i čitav je Grad - Republika izložen tako u temperi i pozlati kao da se sveti starac, šest stoljeća nakon što je s nebeskom vojskom Grad obranio, sada iskazuje djelom koje je u slobodi potom nastalo.

Koliko je ovaj dio Grada bio značajan do konačnog utemeljenja zidina, pa kula i bastiona, može posvjedočiti i postojanje starijih utvrda: Kula Ilije Binčulića (Gloton), Pavla Marseleze (Zoreta), Đura Kotorana (Stojnise) pa se istočni kantun Grada i njegova ranjivost prema moru od Lokruma i pučini već zarana branila snažnim utvrdama.

Nije to bilo slučajno. Strme su hridi nestajale i primirivale se iza gradskih vrata, a unutar zaštićenog prostora rasle u blizini katedrale najljepše patricijske palače. Njihovi su vlasnici bili od najimućnijih rodova, orjentirani na trgovinu, a palače im i danas postoje i prate nas kad Ulicom od Pustijerne idemo ispod klobučina.

Tu su visoke, raskošno urešene kuće Ranjine, Restića, Skočibuhin reprezentativni blok, možda najbolje svjedočanstvo da je uz more, u spletu prenapučenih ulica šipanski moreplovac volio izgraditi kuću, lijepšu od zavičajnog ljetnikovca, značajniju i impozantniju od palača uglednog i poštovanog plemstva.

Kako se nekadašnji dubrovački govor izgubio, rijetko će tko, pa sve i da živi u ovim ulicama, znati da je prvotni naziv njihova seksterija nastao jer su jednom davno bili ispred gradskih vrata. Većina će pomisliti da se Pustijerna prozvala tako jer u njoj posljednjih decenija vlada pustoš. U izgubljenoj je ritmičnosti govora, trgovine, ljudskih dolazaka i odlazaka što su ih danju pratili stražari sa zidina, noću ih osvjetljivale zublje, nemoguće naslutiti da se u blizini Gospe od Karmena nalazilo puno crkava i samostana. Blizu je bio Sv. Stjepan, Sv. Teodora, Sv. Spasitelj i ženski samostan Svetog Tome. Svi su oni izbrisani u potresu, zatrpali im se temelji; bilo je toliko gubitaka da su za prorijeđeno stanovništvo postale prevelike i one crkvice, što su se obnovile zaslugom vlade i bratstava.

Nanese li nas put od katedrale onom ulicom što je gibljiva i protamna i za najvećih svjetlosti ljetnog sunca, prolazit ćemo ispod svodova jedne kralježnice što pulsira snažnom venom od mraka romanike i što se od sredovječja nije dala pomaknuti iz postolja već je postala prolaz u prizmi vremena.

U njezinu dnu, gdje sunce opet slobodno naleti, smjestila se Gospa od Karmena. Nakon Domina ona je najveća od manjih dubrovačkih crkava, smještena u trokutiću iza kule i zidina uz jednu neravnu ulicu i ugledamo je tek pošto iz polumraka svodova izronimo na mali trg. Glavno joj je pročelje okrenuto Ulici od Pustijerne, zapadna joj strana s bočnim vratima prati Ulicu od Karmena.

Ona je pravokutnik, apsida joj polukružna, istaknuta pravcem sjever - jug. Jednobrodna je, u sakristiju joj se može doći dvama ulazima: s istočne i južne strane.

Portal joj je plastički naglasak pročelja. Treba se nasloniti na zid uz kulu Sv. Ivana, visoko podignuti glavu da bi se s tog mjesta pročitao lijepo oblikovani, u mramor urezani natpis, smješten između krakova prekinutog timpanona. Na njemu u dva reda piše: "ALMA TRIAS VIRGO GENITREX ET UTERQEO IOANNES ES HIC STANT EX CUBIIS FIDE RAGUSA PIIS." ("Blago Trojstvo, Bogorodica i oba Ivana ovdje, Dubrovniče, vjerno stoje na pobožnoj straži."- prijevod Tamara Gović)

Visoko se podižu toskanski stupovi na visokim postamentima, frizom s triglifima i metopama, a trokutasti prekinuti zabat najbolje se uoči s terase ispod Pulitikinog ateljea. I prozor je crkveni istaknut trokutastim zabatom, a veliki se mramorni grb Republike nadovezuje na plastičnost ovog raskošnog portala, što ga već stoljećima gleda tek visoki, jednolični i tvrdi nasuprotni zid. I ulaz u sakristiju je tijesno komponiran, naslanja se na Sv. Ivana, a gornju, sasvim renesansnu, slobodnu i veselu notu daje joj tipični gradski zvonik na preslicu.

Unutrašnjost je crkve barokno komponirana, jer je široki brod zaobljen uglovima prema apsidi, pa kad se gleda s balatura, dobiva se dojam monumentalnosti glavnog i bočnih oltara.

Crkveni je brod raščlanjen pilastrima višestruko profiliranih kapitela pa se onaj vijenac, njegovi triglifi i metope te obrati nad pilastrima pričinjaju scenskom igrom ispod trijumfalnog luka. Dojam je jedan jedini: raskoš baroka, čak i sada, kad su u tijeku radovi obnove, a slike iz Karmena uklonjene.

Crkva je ukrašavana i u 18. stoljeću kad su nad pilastrima broda dodane drvene konzole, velike i visoko uspravljene, plošne da bi mogle nositi drveni stropni vijenac, ukrašen motivima dijamanata i denta. U sredini drvene stropne površine pravokutno je polje, a u njega ugrađena barokna kompozicija Uznesenja Marijina.

U polumraku, u mekim obrisima ove zavjetne crkve našlo se na okupu mnoštvo slikarskih djela i zbir značajnih umjetnika je crkvici u kantunu Grada posvetio neke od svojih nadahntuih sakralnih motiva. Oni oltari, glavni-mramorni, bočni-kameni nose slike Bogorodice s Djetetom, likove evanđelista i potpis Giovannia Angela Caninia, Andrea Vacarra, Sebastiana Riccija, Caravaggiovog učenika, Mattea Preti i Carmela Reggija iz razdoblja klasicizma. To je blještavilo slika, naglašenih oltara, lijepo izrađenog kora moralo privući bratime Gospe od Karmena za koju Mattei Matijašević smatra da je nastavak starije bratovštine Sv. Trojstva, osnovane 1491. godine. U crvku su svoju bratovštinu prenijeli i bratimi Sv. Luke, nakon što je njihova crkva u blizini dominikanaca izgubila sakralni značaj.

Kako teku obnoviteljski radovi, dolaznike u zatvorenu crkvu (a treba se provući ispod štica, greda i čavala) dočekaju prazni oltari, ali se zbir oblika, onaj obilato ugođeni prostor ranobarokne, kićeno smišljene raskoši usiječe u dušu kao da je oko zavirilo u zavjetnu škatulicu čija svrha nije istaknuti raskoš nego pobijediti mrak ulica, ispod čijih naslaga spavaju nestale crkvice i samostan pobožnih, nesretnih benediktinki.

Tko li je Karmenu namirio bogato ruho slika i oltara? Vjerojatno su vlastelini iz susjednih ulica, iako im je katedrala bila usputna i oku i nozi, dolazili uživati u radosnoj ugodi Karmela, ostavljajući joj zavjete i skupocjene slike. Darovi su ovdje bili stvar životnog načela i običaja, jer da nije tako ne bismo danas, preko puta apside, na dovratku jedne kuće naišli na novovjeki natpis. Na ulazu je uklesano: "Zakloništu Domus Christi Pere Kristović 1939."

Iznad karmenskog tjemena, u strogom, u kamen obučenom prostoru, desetljećima stvara Đuro (Pero) Pulitika u tvrđi što dijagonalno odašilje bjelinu naslaganog kamenja prema Bosanci, njezinim vrletima, pelinu i vrijesu. Kad utihnu zvukovi, zatvore se ulazi zidina, Grad zaspi, vidi se gdje gore visoko, u tvrđavi - ateljeu gori svjetlo pa mu trak pada na mramor grba, na postamente i puco gustijerne.

Dolje se, u karmelskim tišinama šuljaju mačke, lupnu vrata na susjednim malim kućama što odavno žive u blizini nestalih crkava, zatrpanih ulica, podno mira na kojima umjesto barabanata za ljetnih dana prolaze i dovikuju se kolone turista.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

Dubrovnik - Minijature

Za onoga Sv. Niklu koji je postojao u starijem dijelu Grada zna se da je izgrađen polovicom 15.st., a oporuku za njegovo nastajanje bio je sastavio vlastelin Ivan Andrija Volozo 1465. i smjestio ju je negdje iza katedrale ako je suditi po njezinim nazivima.

Tako je Grad, a oduvijek su pomorci štovali baš ovoga sveca, unutar zidina imao dvije Nikoline crkvice. "Sancto Nicolo vecchio" proživio je duga vremena i evo ga i sad na istom mjestu, a gosparski Nikola "on sestiero d S Pietro" nestao je odavno.

Treba sve zavrtjeti unatrag i proći mnogo puta uz Sv.Nikolu na Prijekome da bi ti u jednom trenutku izašla slika proteklih vremena.I neka ti ne zasmeta kad mu uz samo ziđe nađeš stolove pa oko njih turiste kako se časte, mirišu ribu, jedu patate i juhu, a sve to pred očima i vratima sveca koji je dočekao nadgledati dubrovačku turističku kuhinju, a nekad je krojio, ni više ni manje, nego sjeverni dio Grada!

Povjesničari u njegovu blizinu smještaju kulu kralja Bodina i spominju mu trojicu rođaka koji su s 400 sljedbenika prebjegli u Dubrovnik. Nosili su zvučna imena: Branislav, Gradislav i Predihna. sva su trojica bili knezovi i rođaci onoga kralja koji je, potaknut od žene Jakvinte, proširio Duklju i igrao se velikim komadima srednjovjekovnih zemalja pa je tako nadopunio kraljevstvo Zahumljem i Bosnom. Bio je tako željan vlasti da je došao tik vrata Dubrovnika i pred pragom mu sagradio kulu. Kroničari navode da ga je Jakvinta nagovorila da smakne kneza Branislava pa kako se  nakon izvršena zločina pokajao, dao ga je pokopati kod benediktinaca na Lokrumu.Tu gdje je Bodin čekao da mu vojska preskoči palus, a ta se baruština prostirala preko današnjeg Straduna, bila je i njegova utvrda. Uz nju ili čak na njezinu mjestu, naša je crkva Sv. Nikole.

Jedan veliki kralj koji je mjesecima ovdje konačio s vojskom vjerojatno nije znao plivati, a da je imao brodove, da grad pred njim nije bio tako dobro utvrđen s mora, bio bi mu došao od Lokruma. Ovako nije mogao prijeći ni uski rukavac niti se ikada dočepao seksterija na Lavi. Kulu mu je potom srušio Utivugo Grandinense od koga potječu svi Gradići u Dubrovniku. Od tog je istog kamenja nadograđena ili iznova sagrađena crkva ispred koje se tada, u 11. stoljeću, prostiralo polje.

Kamo god krenulo Bodinovo kamenje i njegova kula istina je da je ono poslužilo, bar u simbolici, popločenju sjevernog dijela Grada. Bodin je zapravo dao ideju Dubrovčanima da prisvoje ono što im je priroda ispod Srđa oduvijek nudila. Trebali su tek gornju bandu konstruirati u pleter urbanog bloka, presušiti močvaru i prikupiti toliko kamenja da bi kasnije od njega mogli podići kule, zidine i nove crkve.

Zabilježeno je da je Bodinova kula uz Sv. Nikolu bila tako omražena da se njezino rušenje slavilo procesijom iz katedrale o Uskrsu kad bi rektor crkvice na dar dobivao ružu, a u povorci išlo svećenstvo, plemstvo i građani. O tome se događaju pričalo sve do pada Republike pod Napoleonom.

Pođemo li danas onim lijepim skalinima prema dominikancima pa zaokrenemo od Sv. Sebastijana ulijevo jednom ulicom što je uska, kratka i tmušasta, vidjet ćemo da se ponad crkve smjestila kuća i da je ta kuća nastanjena pa se ovome svecu iznad glave suši rublje. A nekad je baš na ovom mjestu okomita crta od dna Place regulirala ulicu i knjižila novi dio Grada. Tako je notar zabilježio u Statutu 1296. pa od nje započinje Ulica Prijeko 1463., s tim da se nekad jednostavno zvala Ulica Sv. Nikole.

Ova je crkvica zaslužila reprezentativano susjedstvo kao da ga je sama birala. Kad su isušili močvaru iz daleke pejzažne slike, izgrađena je Divona. Svetom je Nikoli došla tik južnog boka i ostavila joj tek mali prostor u kojemu su se nalazili grobovi bratima mesara. Ovaj je svetac, što je u Mirni darivao siromašne udavače, tako mogao osluškivati zvek novaca. Tu su se talile tone srebrne glame, a u susjedstvu su, niz onu bogatu ulicu Zlatarsku u bategama majstori izvlačili zlatne žice i tako njegovu potrebu da daruje zlato, srebro, sve što ima, zadovoljavali izrađujući kolajne i vrećine, narukvnice i broševe.

Zlatari su živjeli u gornjem dijelu ulice, a odozgo je Nikolino tjeme gledao Sv. Jakov Pipunar. S lijeva i iza leđa čuvali su ga Dominik, Sebastijan i Rozarijo. Uz njega su stan imale siromašne trećoretkinje, zvane još prišadnice, dumnice, pinzocarre, čeljad potrebita, a mirna i pobožna, prehranjujući se prilozima dobrotvornih društava.

U crkvenim su prostorijama jedno vrijeme skupove održavali najmoćniji dubrovački obrtnici - Antunini. Senat ih je ustrojio 1. ožujka 1348., sežu u bratovštinu Svetog Duha i Spasitelja svijeta, a 1432. prelaze iz gradske crkvice u Sv.Antuna opata na Pločama.

Iako su poslije dubrovačkog plemstva bili najpoštovaniji građani, a sve zbog bogatstva i ugleda koji novac donosi, u vrijeme ustroja imali su strogi zakon po kojemu je svaki bratim mjesečno uplaćivao po tri groša u zajedničku blagajnu. Ako bi se u tri mjeseca oglušio o obvezu, a propust ne bi opravdao bolešću, neimaštinom ili kojim opravdanim razlogom, imao se isključiti ali tako da mu nakon opomene gestolda zakleca "mrtvo zvono". To je bio znak ostalima da je za bratstvo umro, da je izbačen iz ceha koji je njegovao pravilo da se zajednička kasa održava punom ukoliko naiđu nevolje: poslovni gubici, bolest i starost.

Umjesto Antunina u Sv. je Nikoli trajno boravište našla bratovština mesara. Ti su beccari u južnom dvorištu ostavili tri groba i na njima jednak natpis: Della Fra. Delli Beccari. De. S.Nicolo 1622., a to što u tim grobovima sada nema njihovih kostiju, iako nije bilo potrebe da ih se premiješta u onu zajedničku kosturnicu na Boninovu, ne može umanjiti vrijednost njihova statuta u knjizi od 9 araka, s 81 pergamentnim listom i 137 ispisanih stranica. To je knjiga s drvenim koricama, u kožu obučena i ukrašena srebrnim pločicama s likom Svetog Nikole i Gospe s Djetetom. Tu su zapisana imena mnogih mesara i datum nastanka bratovštine. Bilo je to 3. svibnja 1378. kad je stolovao nadbiskup Petar Calix, a knez u Dvoru bio Jakov Sorkočević. Prvi su članovi začetak bratstva pa ih vrijedi navesti kako ih je notar bilježio. Bili su to Juan, Pripcho, Stritcho, Radich, Lucha, Stoicho i uz njih kao znak ugleda plemić Matolo de Goce.

Kako je temelj crkve predromanička konstrukcija, zasjela u žilu Grada, pa kako su njezine lezeje i traveje, pa četvrtasta apsida što se u unutrašnjosti zaoblila u polukrug određeni trajati dulje od bilo koje kule, bizantska je kupola na njezinu tjemenu bila tek oznaka jednog vremena. Ova crkva nosi u temeljima 9. st., nju su nadograđivali i kasnije i kako navodi natpis na portalu, opet prekrojili 1706. kad joj je obučeno ruho renesanse.

Da nije toga možda ne bi bila poslužila kao kolegijalna crkva Sv. Vlaha kad ga je ono poharao oganj 24. i 25. svibnja 1706. godine. Iako je nadbiskup bio predložio svećenstvu zamjensku crkvu u Rozariju, prokuratori Sv. Vlaha tražili su da im se uvaže molbe da bi se Sv. Nikolom, kao svojom crkvom, koristili zbog njegova izvrsnog stanja i stoga što je pogodan za svečanosti prilikom inauguracije kneza.

U njoj je radni prostor imao Ruđer Bošković! Tko zna koje je sve zvukove pamtilo njegovo uho dok bi izračunavao sunčeve i mjesečeve pomrčine i ulazio u najgenijalnije sklopove matematičkih proračuna! Da li mu je smetao zvek novca iz kovnice, da li je čuo svađe zlatara (jer ta su gospoda u 16. i 17. stoljeću bila sve, ali mirna nikako!) i da li su mu misao prekidali radnici pred onom slanicom što je na zidu morala nositi uklesano slovo A!

Danas bi Ruđer, da je kojim slučajem zamijenio vrijeme, vjerojatno sjedio u sobi suvremenog instituta gdje ne bi morao podnositi svađe parlabuča i graju dubrovačke djece.

Kako god bilo, u ovoj je crkvi dane provodio jedan od najgenijalnijih umova europskog podneblja i možda je imao sreću uživati u poznatim i tako uobičajenim zvukovima rodnog grada. Bar se u to vrijeme nisu na crkvena vrata naslanjali golim leđima ljetni putnici koje iznad timpanona, što nalikuje na strogu obrvu, gleda tročlana preslica, a ispod nje se smije rozeta, slična onoj uskršnjoj ruži što ju je rektor dobivao na dar od plovana crkve.

Kamenje Sv. Nikole nije previše ostarjelo iako je preko njega prošao čitav jedan milenij! Tako bismo pomislili danas kad u unutrašnjosti crkve vidimo oltarnu menzu s njene četiri ptice u pleternom reljefu. U koncentričnoj joj isprepletenim krugovima ptice ostaju zauvijek zarobljene, a maštoviti su "zavoji i razvoji" ušli u stijenu kao genetski kod 9. vijeka i nadahnuće ruke stare tisuću godina.

Pa da i nije povijesnih bitaka, gramzivih očiju pa zlata što je u komesturama ostavio trag, ima nešto što Nikola Putnik računa kao svoj doprinos budućnosti. Od njega je potekla ulica Prijeko, zbog njega su se od Pelina do Place složile kuće kao dominali, presušivši palus u dolini.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović