Viđenja

Dubrovnik - Viđenja

Neka se ne ljute ni ondašnji, ni današnji vlastodršci, ali, ne samo u dubrovačkim, nego i u hrvatskim okvirima zasad nije ustanovljen ni politički, ni ekonomski, ni moralni poredak koji će ovdašnje ljudske, prirodne i stvorene vrijednosti i potencijale učiniti na dugi rok razvojno održivim i izgraditi preduvjete blagostanja svekolikog pučanstva. Na mnogim sitnicama i uglavnom dosadnoj svakidašnjici, posve je razvidno koliko smo daleko od duha takozvanog demokratskog kapitalizma iz svijeta Michaela Novaka, onoga kapitalizma koji je suvremenu, osobito zapadnu civilizaciju učinio toliko materijalno, pa i duhovnom moćnom.  Uistinu mi se čini da smo jako daleko od tri međusobno uvjetovane sastavnice toga kapitalizma – tržišne ekonomije, političke zajednice koja poštuje pravo pojedinca na život, slobodu i traganje za srećom, te sustav kulturnih ustanova koje pokreću ideali slobode i pravde za sve ljude.

Uzet ću za primjer poimanje demokracije, recimo medijske, na naš način. Kad čitam neke komentare, polemike, reakcije i tome slično, pa i u ovome Glasu Grada, čovjek se ne može nego zapitati gdje su granice predrasuda, mržnje i nečijih frustracija ili neznanja. Nikad mi nije bilo niti će mi ikad biti jasno što netko hoće rijet i tobože dokazati da je cijeli narod ili neka oveća skupina takva i takva i da je neki naš uspio tamo negdje u dalekom svijetu, osim eto tvrditi da su naši superiorniji od njihovih i sve tako. U kakvom li su tek šoku takvi ljudi kad se uvjere da i drugdje i među njihovima ima i genija, i uspješnih, i dobrih i da se uvijek sve svodi na to u kakvim se uvjetima netko razvija. Jadnim i bijednim mi se čine sve ta rasistička i slična objašnjenja nečijih uspjeha ili neuspjeha, ali mora se i s tim živjeti. Pogubnim mi se čini ništa drugo nego ta zloporaba, osobito medijske demokracije i slobode i toliko malo znanja od njenih prijetvornih takozvanih ovisnih ili možda neovisnih novinara. Usuđujem se tvrditi da se neće ništa dokazati niti poboljšati povijesnim raspravama i predrasudama, primjerice o tome što su i kakvi su nečiji bili unatrag i tko zna koliko godina i obilježiti ih po tome takvim i takvim za sva vremena. Posve dajem za pravo velikom Ivanu Supeku, koji je i kao filozof i atomski fizičar uvijek bio čvrsto na pozicijama činjenica, pa i ako je o ljudima riječ, činjenica što su oni danas i kakvog su svjetonazora i koječega drugoga, ma kako da su do svega toga došli, sveta je i neka je vrsta zločina sputavati ga u toj svojoj slobodnoj volji, svrstavati ga po nekoj našoj volji u ove ili one i svaka mi se rasprava, neka je zovu kako god hoće, na takve teme čini besmislenom. Ne pada mi napamet po nečijem izgledu, imenu i koječemu drugome izvoditi neke svoje zaključke o takvima i pritiskati druge da ih prihvate. Svatko ima svoje razloge što je ovakav, a ne onakav, i važno je samo da svoje razloge što je ovakav, a ne onakav, ne prenosi i ne pritiska ostale. Najteža je bitka sa samim sobom, sa svojim porocima i zloćama, to se zna, i nepodnošljivim mi se čini, neka se to nazove i nedemokratičnim, svoje ništa drugo nego frustracije, možda i neki svoj manji ili veći materijalni interes i sve svoje jade istresti i kriviti druge i drukčije. Nimalo to nije lako, ali svatko od nas može, bar i malčice biti bolji, strpljiviji, samo ako to hoće, pa i demokratičniji u izvornom značenju te riječi. Znam ih podosta tu oko sebe i šire koji su to postigli, a znam ih podosta koji to neće nikad postići, dakle nikad se otresti bar nekih predrasuda.

Evo, recimo kakav je Dubrovnik i ovdašnja čeljad ili puk danas, izvana i iznutra, materijalno i duhovno spram onoga od jučer, prekjučer i kakvi su nam izgledi za neku bolju budućnost, ako ova sadašnjost, bar tako mi se čini da drži neka većina, nije najbolja. Čudno je to s današnjom čeljadi Grada. Malo što joj godi, nezadovoljna je i s ovim ili onim, a opet,  pokazuje se to i kroz sve te izbore i na stotine drugih načina, ipak ne bi ništa mijenjala. A očit je i i nekakav racionalan ili iracionalan egzistencijalni strah, zabrinutost na licima, pa i depresija, što sve nipošto ne pogoduje izazovima i teškoćama vremena u kojemu jesmo i koje birali nismo. A Grad iznutra jednak je, čak i u potankostima onome Držićevom Gradu od prije pet stotina godina, sa svojim tragedijama i komedijama i karakterima i mentalitetima. Oduvijek mi se činilo, a danas još i više, da je ta baština, taj brand i ta svjetska prepoznatljivost, kakvi jesu da jesu i ponavljam, ne baš u svemu najbolji, dakle da je sve to nekako iznad nas sadašnjih, pa i ne tako davnih i da nikad nismo iskoristili tu baštinu i taj brand i tu prepoznatljivost, pa i naklonost onih kojima je stalo do Grada na pravi i potpuni način. Ali, valjda to dolazi s godinama i iskustvom, ne znam točno uvijek i zbog čega, kao da nemamo pameti, snage i volje biti na "visini zadatka", koliko-toliko dostojni /na/sljednici davnih dubrovačkih naraštaja i njihovih ideja i vizija. Na kraju, možda i nigdje nije ni zapisano da to moramo biti i prije će biti da smo takvi kakvi jesmo i da teško drugačiji možemo i biti i imamo Grad kakav zaslužujemo, a i Grad ima nas kakav i sam zaslužuje.

Takav mi se zaključak o zaslugama i nama, a valjda ni drugdje ni nikad nisu bili nešto posebno, svakodnevno nameće i što više promatram i čitam i čujem i saznajem, sve je zapravo puno gore, a kad je o ljudima riječ, čak i najgore. Primjerice, s mitom i korupcijom, licemjerjem, predrasudama, ljubavima i mržnjama i tako unedogled, na rubu je svake podnošljivosti. Pa i ovo moje grebanje tiče se tek površine zbilje i svakidašnjice i skoro pa da ništa nije onako kako nam se prikazuje ili možda čini. Odnosno, gore je u usporedbi s onim u okruženju ili su to samo neke moje slike i prilike i naprosto mi se čini da smo nespremni za globalne procese, pa čak i da smo još u šoku i od nove i svoje države, kapitalizma, demokracije, slobode, tržišta, a možda i upaljenog svjetla, nakon kažu neki što moraju, a neki što i ne moraju, od dojučerašnjeg mraka. Kad pomislim samo koliko nam vremena i strpljenja treba za riješiti i najmanje sitnice u sudaru s birokracijom, ovakvom ili onakvom, moćnicima ovakvim ili onakvim, dokazivati da su jedan i jedan dva i tako redom, i kad pomislim kako to drugi, brži i napredniji čine, nejasno mi je kako ćemo ih stići i želimo li ih uopće stići. Ima tu po Gradu čeljadi koja veli da mi ne trebamo nikoga stizati, da oni, ako hoće, a bolje da neće, ako nisu naši, moraju stizati nas i zlovolju, pa i bijes najčešće izazivaju htijući, bez obzira čiji su. A to nipošto nije plodno tlo za ovaj brži, a čini se da će biti još i brži svijet, u kojem nitko nikoga neće vući za ruku ili glavu da nešto učiniti, ljutili se ili ne oni što neće. Ljepote Dubrovnika mogu se "pregledati" za par sati, a trošiti se može drugdje i više diljem svijeta i strašno je kad to ne prepoznavaju oni koji bi poslom to trebali prepoznati. Ne zanimaju moćne, kapitalom i pameću naše povijesne razmirice, traume i frustracije, nemaju oni ni vremena za tako što i putuju i troše drugdje, a ne zanima ih ni tko je i kakav je vlasnik nečega ako mu je dobro, pogotovu ne ono što mi držimo da je za njega dobro. Čitam tako po lokalnim medijima kako su, eto sad i mladi Španjolci oduševljeni dubrovačkim mirima i to su turističke vijesti dana. A skoro nikakvu dodanu vrijednost ni tim mirima, ni drugoj povijesnoj ni materijalnoj ni duhovnoj baštini stotinama godinama nismo dali i sve su slike dubrovačke, opet ponavljam i vanjske i unutarnje odavno manje-više iste i ne znam po čemu je to Grad sad ljepši od onoga jučer, prekjučer i sam Bog zna od kada. S tim, kako novi dolaze, stalno pljuju po prijašnjem, a ne stvaraju sami ništa boljega i to je taj meni odvratni gard najčešće čeljadi. Dakle, to i to i skoro pa da ništa ne valja, ali kako učiniti nešto boljim i izboriti se za to bolje, prijedloga i rješenja nema. Točnije, možda ih i ima, ali su to takozvani obični smrtnici, komunjare, nepoćudni ćudnima, izopćeni i tome slično. Ali, ne budimo licemjerni, naslušao sam se i načitao puno takvih priča, ovaj Grad nikad nije bio blagonaklon darovitima i htijućima, skoro pa u svim ljudskim djelatnostima, nesklon podjednako i prema našim i njihovim, a i okrutan prema onima koji nisu bili ni naši ni njihovi, nego, koliko se moglo najviše biti, dakle svoji. I nije to za ćuditi, ako se bar malo prolista klasična, pa i suvremena literatura i povijest.

Tako Thomas Bernhard za svoj, takozvani lijepi grad Salzburg piše. "Ovaj grad izopćio je sve čiji um više nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag, kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina žalosnih i podmuklih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas /do 1989. op.a./, i svaka drukčija tvrdnja bila bi pogrešna i laž i kleveta...A Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio je za mene sve drugo ne samo lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti neprestance tvrdilo, mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio radostan, štoviše sretan. Ljepota ovog mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestance govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom, ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestance gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita. Upravo ovdje, na ovom meni prirođenom ubojitom tlu, ja sam kod kuće, štoviše, u tom /ubojitom/ gradu i njegovu /ubojitom/ krajoliku kod kuće sam kao nitko drugi, a kad danas prolazim tim gradom i pomislim kako taj grad ne želi imati nikakve veze sa mnom, jer ja ne želim imati nikakve veze s njim, sve u meni /i na meni/ je iz njega, a mene i grad povezuje doživotan, neraskidiv i stravičan odnos...Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja tog neduha kao perverznosti, kao to je sve ovdje ljeti samo zamagljivanje i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada...".

Thomas Bernhard /1931.-1989./, veliki austrijski književnik, na kojega se često pozivam i koji mi u mnogo čemu paše, bio je žestoki kritičar austrijskog društva, tamošnje malograđanštine i provincijalizma, katoličkog klerikalizma i imperijalizma /i sam je katolik op.a./ i nacionalsocijalizma, koje je čak i izjednačio u proznom djelu "Uzrok". Niske i uvriježene provincijalne vrijednosti u umjetnosti, osobito glazbi, kao i svaki oblik kolektivne ili totalitarne svijesti, uključujući i socijalističku, na razgovijetan, oštar i otvoren način temeljito je kritizirao, pa i izrugivao i na kraju, posve razotkrio naličje takozvane ljepote, sklada i neke finoće. Iako je sam tvrdio da voli svoj, dakle austrijski narod, zapravo je izopćen i proglašen državnim neprijateljem, a i danas je većini Austrijanaca neprihvatljiv. Uostalom, to je sudbina svakoga tko se bavi i promiče istinu. Bernhard tako kaže da je "država struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost". Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekonvencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao "zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote', te pisaći stroj."

Naravno, neću rijet da je sadašnji Dubrovnik isti kao i ondašnji Salzburg, najmanje je toliko opak ili okrutan, ali rijet ću da ima i sličnosti, bar po nekim mojim iskustvima i viđenjima. A siguran sam i to da si niti jedan ni drugi grad, kao ni svi drugi gradovi i mjesta, osobito iznutra nešto baš promijenili ni unatrag stotina godina. Možda je duh običnog i neobičnog puka s godinama čak i siromašniji, jer u naletu materije duh gubi. A i kod onih koji su zaduženi za duh čini mi se da im je više do materije negoli do duha. A to nešto sporije i slabije shvaćanje novih uvjeta življenja i globalizacije, što i nije naš izbor, a pogotovu shvaćanje i prihvaćanje da se život događa i diljem svijeta, da nas nitko ne čeka i da smo u krajnjem glavni krojači svoje sudbine, uz Božju pomoć, to bih nazvao "dubrovačkim sindromom".  S tim sindromom nekad se možda i moglo proći i opstati, ali sada sve teže, a ne tako daleko uopće ne.

26. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Ništa toliko bijesa i zgražanja kod ne baš tako malobrojne obične i neobične, ugledne i neugledne čeljadi ne "proizvede" koliko možda i prividna spoznaja da netko zgrče silne novce prodajući nešto što nije tobože naše, autohtono, izvorno, nego što je tuđe, kičasto, ružno. Tako je to ovih dana i s babuškama, drvenim lutkama koji su bili i ostali poznati ruski suvenir, ma gdje da se izrađivao i ma što mi mislili o njemu. A da se zna i to, te babuške, uz one drvene rode, čaplje, magarce, frule i u takozvanom socijalističkom samoupravljanju i onoj državi i na onome "neslobodnom" tržištu bile su hit i dosta njih se i obogatilo na tim suvenirima i ništa se tu nije promijenilo od kako sam svjestan sebe i dubrovačkog turizma, da ne idem dalje. Unatoč svega i svačega što nam se u međuvremenu izdogađalo. Ali, kako se ispostavlja, što se to tiče i ondašnjih i sadašnjih dubrovačkih turista ili izletnika i to su ti suveniri koje tržište priznaje, ma koliko, možda i s pravom, makar ne i uvijek, držali da su naši bolji, izvorniji i da ti turisti, odnosno kupci ništa ne razumiju. Ne znam je li taj bijes i zgražanje dolazi zbog drvenih babuška, roda, čaplji, magaraca, frula i sl. ili su povodom bijesa i zgražanja oni koji ih prodaju, dakle oni koji odlično razumiju okolnosti mjesta i vremena i možebitno nešto, manje ili više zarađuju. Svejedno, čak su i oni koji su bili snalažljivi u toliko proklinjanom socijalizmu i zarađivali na babuškama i sličnim suvenirima i ostalome što su gosti kupovali, poslovođe ondašnjih suvenirnica, a svi su odnedavno i odavno među svijetom mrtvih, pokoj im duši, svi su oni bili i cjenjeniji i nemojte mi zamjeriti, bili su i bolji kao ljudi, od ovih danas, kojima izgleda ništa nije ni po volji ni po ukusu, ali i nemaju doista ništa svojega za ponuditi.

Dajte napokon, vi današnji povjesničari, umjetnici, estetičari, iscrtajte već jednom taj tipični ili autohtoni dubrovački suvenir, dubrovačku kuhinju i tako redom, što će i turisti i/ili izletnici kupnjom potvrditi i dokazati, bar kad se ekonomski gleda, da je to to, naše, dubrovačko, a da to i to, nije naše i nije dubrovačko. Neću tvrditi da i kod izrade tih domaćih suvenira nema vrijednih ostvarenja i svaki napor i trud treba cijeniti, ali ne znam  je li to nesreća ili sreća, tržište i možebitni kupac to i ne mora prepoznati ili priznati. Nije važno, to ću i po tko zna koji put ponoviti, ni u ekonomiji, pa ni u politici, ni estetici što mislite o sebi, važno je što o vama misle ili priznaju li vas kupci, birači i sl. I dobro je, bar po meni da je tako, jer molim lijepo, još nisam ni vidio ni čuo od nekoga da išta lošega misli ili drži za sebe. Ovo su najteža vremena i prostori za samokritične, objektivne i vjerodostojne i najlakša vremena i prostori za kritične prema drugima, neobjektivne, nevjerodostojne, bahate i za pravo rijet, ništa drugo i nisam očekivao, a niti će tako skoro biti nešto bolje. Umišljamo si da znamo dobro što hoćemo, ali ispada da samo znamo što nećemo. Tako već desetljećima lamentiramo o tome da smo bogodmano elitno, nipošto masovno turističko odredište, da se ne mogu ovuda "šepuriti" babuške, rode, čaplje i ostali suveniri, siromašni gosti i sve tako, ali skoro pa ništa ne činimo da budemo to što mislimo i držimo da bi trebali biti. Dubrovnik i jest hrvatski, pa mediteranski, kažu i svjetski dragulj ili brand, ali nikad nije bilo stjecište veće turističke potrošnje, niti se ikad živjelo za turizam, a nekako mi se čini da su nam i svi ti gosti, ovakvi ili onakvi, odnekud ili od nekoga nametnuti i da smo zaslužili neku drugu, a nipošto turističku sudbinu. Ponekad mi se učini ispravnim razmišljanje o poželjnim dubrovačkim gostima koji će tu ostavljati novce, ali dolaziti neće i ne trebaju. A ja vam tvrdim da vrijeme nikada ne stoji i da je, što ne baš omiljeni Turci vele, "novi  dan nova nafaka", u turizmu i kod turista osobito. Da nema tih babuški, roda, čaplji, kineskih i ne znam kakvih sve ne suvenira, što bi uopće ti gosti, u turističkoj ponudi kakva je i odavno i danas, kupovali ili trošili. Stalno se "mlatara" i s izrazima jeftine i kičaste ponude, masovnog turizma i valjda se time hoće rijet da je Grad samo za neke, ali ne i sve, što je posve suprotno poimanju turizma kao takvog, kao masovne, multikultularne i međunarodne pojave i svojevrsnog simbola slobode i dostupnog najširim slojevima. Ukratko, oduvijek smo imali i imat ćemo goste kakve zaslužujemo i nitko nikada neće ići tamo gdje nije dobrodošao, jer izbor mu je u globalnom svijetu, koji nije svakome mio, skoro i beskrajan i naći će se mjesta diljem takvoga svijeta gdje će biti dobrodošao i gdje će dobiti vrijednost za novac. Bogatiji, pa i manje bogatiji, putovanjima i hedonizmom pokušavaju pobjeći iz svoje nepodnošljive, pa i besmislene svakidašnjice u koliko-toliko podnošljivu i smislenu zbilju i svatko onaj koji se bavi takozvanim receptivnim turizmom s profitnim ciljevima to bi morao znati. Nerijetko to nema baš puno veze s moralom ili estetikom, zna biti i odvratno, ali to je takav posao, a znajte ima i puno ružnijih i težih poslova i hvala Bogu i precima da smo u položaju i možemo, ako hoćemo i nije nas puno, od turizma pristojno živjeti.

Moja je malenkost, da ponovim i to, nipošto ne potcjenjujući ni sva druga zanimanja ni potrebe, uvijek i sve više na strani poduzetnika i htijućih. Ako su naši, tim bolje, ali što ćemo ako neće naši, a hoće njihovi? Kako bilo, sve mi se čini, bili naši ili njihovi, uspješnike, htijuće i pokretne malo tko cijeni i puno su važniji njihovi poroci od njihovih vrlina, dakle poduzetničkih i sličnih. Žalosnih i zločestih sam se priča naslušao o tobožnjim razlozima zbog čega su neki uvršteni u dobitnike, a zbog čega neki u gubitnike. A niti jedna nije točna, bar ne po meni. A točne su, opet bar po meni, samo one koje u dobitnike svrstavaju one koji najbolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i poražene one koji uopće ne razumiju okolnosti mjesta i vremena, dakle one koji se umiju ili ne umiju snaći u datim uvjetima, bez ikakvog zareza. Niti je, primjerice, svaki dobar nogometaš postao kasnije uspješan trener, niti je uspješan trener bio i dobar nogometaš i odlično je da nema nikakvog pravila. Netko tko krši zakon i krči sve pred sobom, znajući da neće biti kažnjen i da je u milosti nekog ili više moćnika i koji se na takvim "zasadama" prometne u dobitnika ili uspješnika, ništa drugo nego razumije okolnosti mjesta i vremena. Ostavimo se pri tome moralnih zanovijetanja i ne budimo licemjerni, golema većina voli uspješnike, moćnike, lijepe i bahate, bez obzira kako su to postali i prezire gubitnike, jadnike, ružne i tihe, opet bez obzira kako su to postali. To se možda nekad zvalo socrealizam, a tvrdim da danas to i nije ništa drugo neko kapitalrealizam. Pa po čemu se to danas razlikuje, recimo HDZ od negdašnjeg SKH, pripadnici jedne ili druge stranke. Zaprepastit će se, ali danas se, u takozvanom višestranačju i političkom pluralizmu mediokritetima lakše uspeti na neke vrhove negoli onda u takozvanom jednostranačju, i jednoumlju i komunizmu. N       isam baš siguran da je danas mislećim lakše negoli onda, nakon svega. Nije tu riječ o formalnim, nego o stvarnim uvjetima slobode i demokracije i ako mislite da će se i ne znam kakvim ustavom ili revolucijom u ljudskim dušama tako brzo nešto promijeniti, uvjeravam vas da se grdno varate. Babuške onda, babuške danas, babuške sutra i ne može se protiv nečijih manjih ili nešto većih interesa, pakosti ili opakosti ustavima, zakonima ili nečim gorim tek tako. Neće čeljad činiti ono što mi mislimo da je dobro za nju, nego će činiti ono što ona drži da je za nju dobro, makar se na kraju ispostavi da smo mi, a ne oni u pravu.

Da je ta ista, u ovome slučaju hrvatska čeljad, upoznata ne samo s licem, nego i naličjem ne samo samostalnosti, nego i kapitalizma, pravne države, demokracije, slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i tome slično, tko zna bili ispalo sve ovako kako je ispalo. Ali, oni koji su ih trebali s licem i naličjem upoznati, dakle političke vođe i njihovi poslušnici, to nisu učinili, niti tako što od njih ikad i treba očekivati. Posao je političara, znajte i to, upoznati vas s licem i lijepom stranom nečega, nipošto s naličjem i ružnom stranom nečega. Stalno treba ponavljatI - sumnje, propitkivanja, slabosti sputavaju, suprotno od toga pokreće. Siguran sam za one koji prodavaju babuške da ne sumnjaju, za razliku od onih drugih koji prodavaju nešto drugo, možda i bolje i kvalitetnije, ali eto ne ide, pa ne ide. Ponekad je i opasno stvarati neke svoje slike koje se ne poklapaju sa zbiljom i u biti nepromjenljivim ljudskim karakterom, interesima i sličnim, jer mogu pokrenuti  zle radnje, što se i ovdje i drugdje potvrđuje.

Priču o babuškama rabim u svrhu dokaza da tržišni poredak i ekonomska demokracija malo kada ili uopće nemaju veze s nekim općeprihvaćenim moralnim ili estetskim vrijednostima. Pa i neka moja vizija Grada, sve više uviđam, nestaje s pritiskom zakona profita, pohlepe i svjetonazorskih predrasuda. Divim se svima onima koji su na nekim lokacijama izgradili kakve-takve gospodarske, a ne stambene i slične objekte i nekako krpe kraj s krajem. Jer, ovi drugi su daleko profitabilniji i životniji, danas kako jest i sve mi se čini da će se svi ti možebitno novi i preostali gospodarski objekti rasprodati i kupit će ih neki drugi, nekima dragi, nekima mrski ljudi. Kakvo zrno po zrno pogača, kakvi bakrači, kakve trice i kučine, najbolje je sve to prodati i povući se u neki vlastiti mir, a osigurati ga i nasljednicima. Kad bih bio u takvoj mogućnosti, to bih i sam učinio, a mnogi su već i učinili ili se spremaju učiniti, dakle /ras/prodati.

Mojoj je malenkosti posve razvidno da su najbolja djela, proizvodi i usluge ona kojima je poslovni profit od najmanje važnosti i kojima ulagači ili vlasnici potvrđuju moć svoga novca, ohrabruju svoju taštinu, pa čak i guše neke svoje frustracije. Ali, ako je o poduzetničkim pothvatima riječ ili poduzetnicima ili stručnjacima, onda se slažem s onim što Ludwig von Mises tvrdi: "Svi poslovni ljudi i stručnjaci, potpuno su svjesni zavisnosti od direktiva potrošača. Dnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihova temeljna zadaća da služe potrošačima. Oni specijalisti kojima manjka razumijevanja temeljnih društvenih problema duboko žale to "ropstvo" i žele se osloboditi. Pobuna uskogrudnih stručnjaka jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji. Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće: ili  - u slučaju stambenih zgrada – za vlasnike koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog ureda. Tada će moći moći konstruirati stanove prema vlastitom ukusu. Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti kako je njego jedini cilj da ljudi budu sretniji dajući im ljepše kuće: ti ljudi nisu obrazovani da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: stručnjak pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. Ali zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, stručnjak. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje vrlo velika razilaženja glede stilova i umjetničkih vrijednosti. Još je važnije ovo. Na području estetike, kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo, a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovu lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu kako bi ona bila zadovoljna već da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini ishrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome želi li dobiti što je moguće više mlijeka ili mesa ili nečega drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što to radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije usrećiti ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Oni ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također dobrohotan despot. Pitanje je: Tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao pješake u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?"

Eto i zbog svega toga, ovaj bijes i zgražanje oko babuška, ali i koječega sličnoga, puno više govori o onima koji bjesne ili se zgražaju, negoli prodavačima babuška i koječega drugoga. To je ona, meni nepodnošljiva pozicija onih s tobože neupitnom stručnošću, moralom i ukusom koji bi najradije uklonili prodavače babuška i koječega sličnog, pa i drukčijeg, nametnuli svoj svijet, možda i svjetonazor i tome drugome nametnuli vlastiti "model" sreće i usrećili ga. A bilo je i ostalo "svatko je kovač svoje sreće" i ne ljutite se na one koji bolje, bar u ekonomiji, razumiju okolnosti mjesta i vremena od vas. Pa i meni se baš te babuške ne sviđaju, i draži su mi neki naši suveniri, ali ne ljutim se zbog toga i uvijek sam na strani onih koji bolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i ne ljutim se ni na one koji ne razumiju okolnosti mjesta i vremena. Ta čitava povijest ljudskog roda sastoji se i od jednih i od drugih. Ovo s babuškama i sličnim, ma koliko nam bilo odvratno, potvrđuje da je i u Lijepoj našoj razvijen poduzetnički duh, ali ne i jednako takvo okruženje. Uostalom, dajem za pravo Friedrichu Hayeku, utemeljitelju ekonomskog liberalizma, koji nije baš saživio na ovim prostorima i izvor je stalnih nesporazuma. Možda ili bar zasad za slobodni tržišni poredak, sudeći po jedu na poduzetničke dobitnike, nije ovo plodno tlo. Hayek piše da "toliko oplakivano odsustvo poduzetničkog duha u mnogim od novih zemalja nije nepromjenljivo obilježje tamošnjeg pučanstva, nego posljedica spona koje im postojeći običaji i institucije nameću. To je razlog zašto bi za ta društva bilo smrtonosno dopustiti da kolektivna volja upravlja naporima od pritisaka pojedinaca, umjesto da državna sila bude ograničena na zaštitu pojedinaca od pritisaka društva...".

18. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Razmišljajući neki dan o onoj rupetini u lapadskoj uvali i o onome što će tamo izniknuti, dakle samo ekskluzivni stanovi i tome slično, uz nekakve tlapnje o multiplex kinima, shopping sadržajima i cafe barovima, nema nikakve dvojbe, bitka s moćnicima i kapitalom je izgubljena, s profitnom logikom i takozvanom ekonomskom demokracijom također. Gubitnik je definitivno Grad, sadašnja i buduća čeljad, jer koliko će ih uopće, da ne govorim kreativno, raditi u tim zgradurinama, koliko će tu biti nekih socijalnih sadržaja i koliko ćemo stalno i na dugi rok ostvarivati, opet kao Grad prihoda od poreza, doprinosa i koliko će se naš domaći bruto produkt povećati na tih devet tisuća najvrijednijih preostalih kvadrata? Malo, jako malo, siguran sam. A ta je lokacija, još u doba "mraka", kao i mnoge druge, odavno ili nedavno izgubljene, planirana za poslovne, uglavnom turističke i javne, nipošto privatne i slične namjene. Za pravo rijet, ni vizualno ni koncepcijski ni sadržajno, ništa mi se tu ne dopada, uostalom kao i dosta toga što je i ne tako davno niknulo po Gradu, ali to vam je to, takozvana optimalna alokacija kapitala ili ulaganja gdje se novac najbrže i višestruko oplođuje i to vam je kapitalizam, možda neki osobito hrvatski  i to vam je taj paket koji smo već i davne 1990. izabrali, znali ili ne za to. Nepovratno trošiti inače ograničeni i mali gradski prostor za ništa drugo nego neke manje ili veće bogataše koji će tu par mjeseci stanovati ili ih iznajmljivati, e to i ništa drugo nije nego zločin prema sadašnjim, a nekmoli budućim naraštajima, kako god me shvatili. Zapravo, u svemu i svačemu, od urbanizma do pravne države točno znamo što hoćemo, samo to što hoćemo ispada i opet zapravo da nećemo!

I uopće, a ovdje osobito, prokletstvo po čovjeka je razmišljati i o sutrašnjem danu, a nekmoli mjesecima i godinama, crtati neke slike i vizije o možebitnom boljem, zdravijem i ugodnijem. Nikad nije niti će biti lako odraditi ovozemaljsku dionicu, ali može biti lakša i ćudorednija, ako to hoćemo, a čini se da ipak nećemo. Namjerno ili ne, iz znanja ili neznanja, svejedno. Pa neka se već jednom netko nađe koji će makar i naslikati neku svoju panoramu Grada recimo do 2020. s koliko-toliko jasnim konturama. Jer ova sadašnja, po nekim mojim sudovima čini mi se teško podnošljivom i iznutra i izvana, makar sam svjestan, što sam stariji i nakon svega da i ne može biti drugačija. Pa i otkako sam se upoznao sa sobom, nikad dovoljno, stalno su bili važniji crtači, a ne slike. A ja vam tvrdim da crtači umiru, a slike ostaju. Što i mogu slikari vrijednoga naslikati, a pisci ispisati, uključivši i moju malenkost, još od Dubrovačke Republike, Držića i Gundulića? Čak je i Vojnović zakasnio, i čemu sav taj internet, glasno i tihogovornici i što to vrijednoga oni mogu zastupati, predstavljati ili braniti pred možebitno znatiželjnim vanjskim svijetom. Ako ćemo pravo, jedina je dvojba pred ili u svima nama ili iza svih nas, mora li sve biti baš ovako kako jest i može li biti bolje, što većina tvrdi ili možda i gore, što vjerujem manjina tvrdi. Nakon svega, danas i ovdje, tvrdim da drugačije ne može biti, znači nekima dobro, nekima loše i ne vrijedimo niti zaslužujemo ništa više ili manje i točno je što bogati Kerum veli onome siromahu, da je on, dakle Kerum, htio postati bogat i slavan, a taj siromah siromašan i neslavan. Pri tome nije riječ o cijeni bogatstva ili siromaštva u novcu, moralu i tome slično. Oni koji o cijeni, moralu ili posljedicama razmišljaju i tako se ponašaju ili žive i uopće oni koji propitkuju, sumnjaju, ne riskiraju i tome slično, danas možda i najviše, ne doguraju daleko, bar ne materijalno, a ne znači nipošto ni da su duhovno nešto ispravni. Biti bogat čovjek ne znači biti i fukara, a ne mora baš ni siromah ni takozvani običan čovjek ili čovjek iz naroda biti dobar čovjek. Sitni lupež zna biti poganiji od krupnog lupeža, makar da su lupeži obojica. Važno je znati i te razlike.

Veli mi čeljad da sam predug, da sam zbrčkan i nepovezan u ovim kolumnama, možda i jest tako i da recimo, kao u ovoj kolumni, priča o sitnim i krupnim lupežima nema nikakve veze s današnjom panoramom Grada i možebitnim Gradom već sutra u mojoj glavi. Možda se mnogima tako i čini, ali vjerujte mi, to i nije baš tako, čak je i suprotno. Ako niste znali, ima i paklenih grafita, koji u par riječi lišavaju svaku potrebu za bilo kakvim pisanjem ili govorom ili glazbom, poput onoga splitskog "malo nas je, ali smo govna" ili ničega drugoga do misli prema kojoj se zapravo cijeli život trudimo, ovako ili onako pobjeći od sebe, praveći pri tome samo karikaturu od sebe, da bi se na kraju ipak vratili sebi, potrošivši cijeli život nizašto. Obsequium amicos, veritas odium parit, tj. ugađanje stvara prijatelje, istina mržnju, kaže Terentius i što tome treba dodati, ako pogledate današnju "unutarnju" panoramu ne samo ovoga, nego i mnogih drugih gradova, dakle čeljadi i međuljudskih odnosa, kako se to "onda" zvalo.  Skupa je cijena uspravnog, a mala puzajućeg hoda, ako nam je do pogleda sebe u vlastito ili tuđe, svejedno, zrcalo. Pa i prezahtjevno je tražiti od ljudi, kakvi jesu oduvijek, da baš svatko od njih stalno uspravno hoda po zemlji koja je također oduvijek neravna bila. Uostalom, makar i po zločinu prirode ne hodam uspravno, nisam baš posve siguran koliko bi i bez toga i sam bio uspravan i svatko bi, ako ćemo pravo, mogao postaviti takva pitanja sebi, ali to je i odavno obrađena tema.

Kako bilo, ne znam je li baš ovakva tranzicija i kapitalizam mora biti ovdje, kod nas, ali čini mi se da su takozvane kolateralne žrtve pregoleme, od silne nezaposlenosti, preko slabih radnih perspektiva na složenijim i stručnijim poslovima do isključivanja niza srednjih i starijih naraštaja iz radnog procesa, čak i koliko-toliko podnošljive svakodnevice. Pa pogledajte, molim vas, ne mali broj manjih, pa i većih vlasnika i poduzetnika, kojima je ne tako mali broj dojučerašnjih uzornih i produktivnih zaposlenika ili radnika, kako hoćete, zapravo smetnja i otkazi se dijele šakom i kapom pod "firmom" slobodnog tržišta i zakona profita. Obični, pa i neobični ljudi, čak i znalci u svojem poslu, i ne od danas, a čini se da će biti još i gore, samo su višak ili balast ne baš rijetkim poslodavcima, koji se još i diče time da su smanjili toliko i toliko zaposlenih. Ma hajte, koja je to mudrost i znanje davati otkaze i smanjivati broj zaposlenih i tako povećavati produktivnost i profit! Tvrdim vam da je tu riječ prije svega o poduzetničkoj i upravljačkoj nesposobnosti onih koji su se na sumnjiv, pa i lak način domogli i nekretnina i drugih proizvodnih resursa i ne znaju kako ih pokrenuti i prilagoditi novim tržišnim i konkurentnim uvjetima. Ne znam kako je to drugdje rješeno, valjda bolje, ali ovdje vlasti nemaju nikakve ovlasti, pa ni volju, makar i upozoriti, ako ne ovako i onako i kazniti vlasnike i poduzetnike što neodgovorno i nesavjesno raspolažu s proizvodnim potencijalima. Ne znam jesu li baš to poduzetničke slobode, to da se ništa s nečim ne čini i je li baš privatno, da o državnom i ne pričam, takva svetinja i nismo li, što je i prije bilo, zemlja nekih krajnosti. Pa pogledajte oko sebe koliko je samo neobnovljenih, kako se to kaže, gospodarskih objekata, koliko li je samo odgovornih i izabranih kojima se nigdje ne žuri, a znam i takvih koji već i više od desetljeća primaju i ne baš male plaće, ne radeći pri tom ama baš ništa i kojima zapravo takvo stanje posve paše. A točnim mi se čini i to da htijućim i pokretnim nije nimalo lako, suviše im se prepreka postavlja i ne da im se živa mira, što od danguba, što od prosječnih, što od zavidnih i tako unedogled.

Može li se ipak govoriti o svojevrsnom teroru kapitala, svakome na procjenu. Ostaje nada da će i sve ovo ubrzo proći i da će sve vrijednosti takozvanog demokratskog kapitalizma i u našim uvjetima isplivati, jer ne vidim kako se inače može ovako dalje bez pogubnih posljedica. Zaključujući svoju priču o "američkom snu, ali i javi", čuveni katolički teolog Michael Novak piše: "Kad se sve uzme u obzir, demokratski će se kapitalizam na Sudnji dan pojaviti pred teškim bremenom. Njegova se osnovna struktura pokazala produktivno, njegove slobode širokima; dosljedno tome, njegove su odgovornosti mnogobrojne. Da je eksperiment zakazao, da su Sjedinjene Države ostale primitivnom zemljom, loše upravljanom, mrzovoljnom i anarhičnom, možda bi ih svijet više volio. Da su Sjedinjene Države bile nesposobne da upravljaju sobom, svijet teško da bi u njima tražio vodstvo. Da su i nadalje siromašne, nitko ih ne bi mogao kriviti za vlastitu bijedu. Bivša kolonija kao druge bivše kolonije, možda bi udovoljavale kriterijima Svjetske banke...Netko će odgovoriti da je stvarni svijet demokratskog kapitalizma grublji i opakiji od onoga kojeg sam opisao. Sad se postavlja pitanje: Na temelju kojih ćemo standarda suditi o grubosti i opakosti? Reći da demokratski kapitalizam ne zadovoljava ideale socijalizma bilo bi očito neadekvatno. On to nikada nije ni pokušavao. On ima svoje vlastite ideale. O ostvaruje li on u praksi i ideale socijalizma – i je li u tom bolje od ijedne postojeće socijalističke države – pitanje je empirijsko. Da se na njega odgovori, trebalo bi skupiti dokaze. Ne bi bilo dovoljno ni kazati da se demokratski kapitalizam ne može mjeriti ni s punim standardima židovske i kršćanske vizije Kraljevstva Božjeg. On na to niti ne pretendira. Nijedna se politička ekonomija ne usuđuje pretendirati na to da bi se mogla mjeriti s tim kraljevstvom. Pa ipak, demokratski kapitalizam pozdravlja sud u bistrom svijetlu toga kraljevstva. Riječ je, naime, o sustavu zamišljenom tako da se neprestance reformira i transformira, i on je jedini od svih poznatih sustava koji u sebi posjeduje sposobnost za transformaciju miroljubivim sredstvima. Svemogući Bog nije stvaranje učinio prisilnim već ga je zamislio kao borilište slobode. A u tom borilištu, Bog je pozvao pojedince i narode da žive u skladu s Njegovim zakonima i nadahnućem. Demokratski je kapitalizam bio zamišljen tako da im dopusti, svima njima griješnima, da slijede svoje slobodne putove. On stvara nenasilno društvo kao arenu slobodu, u kojoj su pojedinci i narodi pozvani da ostvare, a posredstvom demokratskih metoda, poslanje za koje vjeruju kako im je zadano. A pred licem Božjim, oni mogu očekivati da će ih dopasti točna i pravedna presuda."

Svi smo mi imali i imamo neke svoje ideale i ne krijem da mi se "socijalistički pogled" činio prikladnijim okruženju u kojemu sam odrastao i da mi se kapitalizam, istina iz priča, činio okrutnijim i nepravednijim. Ali, kad se dođe na "teren" rezultata, posljedica i činjenica, barem s ekonomskog stajališta, sve su prednosti ipak na strani demokratskog kapitalizma u poimanju Michaela Novaka i sličnih. Začuđujuće je to u kojoj su mjeri pri ocjeni nekoga i nečega važne riječi i ponašanje od rezultata i činjenica. Čeljad kao da uopće ne želi ni čuti ni vidjeti kakvog-takvog uspješnika, sa svim svojim vrlinama i manama i uvijek im je miliji, makar znam da je i to licemjerno, neki gubitnik i jadnik. Jadno je i to kad se kudi naš koji je koliko-toliko uspio među nama i hvali neki naš koji je uspio među njihovima. A uspjeti među našima, tvrdim i to i otkako sam sebe svjestan, stalno je bilo teže negoli među njihovima. Ni sami ne biste vjerovali koliko li samo čeljadi iz Grada znam koji su, zbog ovoga ili onoga otišli među njihove i u daleki svijet i uspjeli u nečemu i uvijek se pitam je li baš sve tako moralo biti i urušava li se možda i ona moja tvrdnja da i nije bogzna kakva ili uopće nije prednost biti "naš"? Jer, kako se ispostavlja, bar ovdje, granice našima među našima se ipak iscrtavaju, a našima među njihovima ipak ne ili manje. Skoro pa uvijek išćuđavamo se uspješniku među našima, a nerijetko i kojekakvom "vanjskom" fukari divimo i toga nikada više nije bilo negoli danas. Točnom mi se čini ona "najteže je biti prorok u vlastitom selu", ali slabo se učimo i na vlastitim, još i slabije na tuđim propustima.

Na kraju, nismo li svjedoci vremena ili ne živimo li u vremenu i prostoru u kojemu nas ugnjetava kapital i kapitalisti i jesmo li za sve to i takve glasovali? Najlakše je odgovoriti onom "što ste tražili, to ste i dobili", dakle i državu, i kapitalizam, i demokraciju i tako redom i ne čudite se što su i država i kapitalizam i demokracija i tako redom takvi kakvi jesu, pa neće biti da ste nešto posve drugo očekivali. Jer, ne poznam baš nijednu osobu koja je rekla da je to baš to, i Lijepa naša, i naš Grad, i kapitalizam, i demokracija, i uvjeti življenja i tako redom. Jednostavno, u takvom odgovoru nešto ne "štima" ili su ipak zablude vječne, a sve ostalo prolazno i porozno...

11. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

A za takvu, po meni nimalo ružičastu sliku dubrovačke, pa i hrvatske svakidašnjice, nikad nisam niti ću kuditi one niže i najniže ili takozvanu običnu čeljad i uvijek su krivi oni viši i najviši i političari i duhovnici, jer im je zadaća, rječju i djelom vraćati vjeru i samopouzdanje u ljudske mogućnosti i život kao takav. Ali, ni ta takozvana obična i najčešća čeljad niti je nevina niti ćudoredna ni dobroćudna. Na kraju ta ista i odabire one više i najviše i ne treba se ljutiti što im i ne uzvraća ljubav, a i ne ljuti se ta takozvana obična i najčešća čeljad na neispunjena obećanja i ne mijenja baš tako lako i brzo mišljenja o ovome ili onome. Znaju to dobro izabrani, vladajući pogotovu i sve mi se čini da zapravo i nije bitno tko će isplivati, nego tko će potonuti, ako već nije potonuo. Tako je i Sanader prijetio negdje u studenom prošle godine hrvatskom puku da će se komunjare i crveni vratiti i to donosi bodove, a ne nikakve trice i kučine o većim ili velikim projektima.

Kako god da su HDZ i Sanader dobili taj drugi mandat, sad je već posve jasno, da hvatska politička pozornica umrtvljena i bezidejna, s morem poličara skromnih znanja, rezultata i morala iza sebe i s jedinom svrhom da se tu i održi, ne pitajući za cijenu. Naravno, uvijek ima i onih sa znanjima, rezultatima i moralom, ali ne puno, ni u poziciji ni u opoziciji. Hrvatsku Vladu, sastavljenu kako je sastavljena, uglavnom skromnih mogućnosti i besprizorne lojalnosti vođi, dakle Sanaderu, zahvatio je sindrom "krize drugog mandata", a to se događa i na nižim razinama i uobičajen u uvjetima još uvijek nerazvijene političke demokracije, pravne države i ekonomije. A to znači izostanak političke i svake druge volje za svođenje epidemije korupcije u "normalne razmjere", uspostavu pravne države i jednakopravnih početnih uvjeta za sve građane, korijenite reforme u zdravstvenom, mirovinskom, poreznom i socijalnom sustavu. Pravo da vam kažem ne znam kakva je uopće uloga Đurđe Adlešić /Bog joj do zdravlje/, Josipa Frišćića i drugih starih, pa i novih dužnosnika, kad ni "muha ne može preletjeti bez znanja Sanadera". A i na koji način ta vlast, pa i opozicija komunicira /koja teška riječ/, s pukom, svejedno je li tome istome puku to bio ili ne izbor. A zašto bi ta vlast i bila drugačija i zašto ne bi bila još bahatija, kad je možebitno krizno razdoblje, dakle izborni 25. studenoga 2007. "prošla" i kad je, ma kako nastala, ipak većina, rekla da je, sve u svemu bila dobra, da je naša i da joj ne treba, opet možebitno bolja. Već sad mogu potpisati, ako se Sanaderu štogod ne dogodi, da će HDZ, možda i posve sam, vladati ovom zemljom iod 2015, i od 2019. i od 2023. i tko zna dokad. Nema to nikakve veze kakvi su im ukupni učinci, važni su samo pojedinačni učinci za ne najveće, nego najjače interesne skupine. Nema danas isplativijeg posla od donacija za vladajuću stranku, a tko će je donirati ako ne oni koji to i sada čine, a bit će uvijek takvih. Bit uz ili s vladajućim, obaviti neku, nerijetku i prljavu zadaću za vladajuće, bez obzira koji da su, kurentnije je od svake struke, ispravne kralježnice i uvjerenja.

Što je tome tako, krivnja je značajna i na mlakoj i nesređenoj hrvatskoj oporbi, SDP-u prije svega. Kako na desnoj strani političkog spektra stoji Sanader, koji po svim parametrima paše većini hrvatskog puka, jer učinci tom istom puku i nisu baš važni, tako je i lijevoj strani potreban neki Sanader. Važne pretpostavke ima Zoran Milanović i njega se Ivo jedino boji, ali kako će izaći s gubitnicima predstojećih izbora u samom SDP-u ostaje za vidjeti. A i Zoki bi trebao biti brži, energičniji, jasniji i prijemčiviji kod najčešćeg puka, angažirati "spin" doktore. Jer, kao i u svemu ostalome, važno je kako vas percipiraju, a ne što možda i doista jeste, i nema uspjeha u bilo čemu ako se previše umuje, propitkiva, puti jezikom i ne riskira. Da je Franjo Tuđman, kakav jest da jest bio, umovao, propitkivao, putio jezikom, ne riskirao i bio, uvjetno rečeno dobar, ali istini za volju i da međunarodne geopolitičke okolnosti nisu bile takve kakve jesu, siguran sam, neovisne i suverene Hrvatske ne bi ni bilo.

Uvijek sam tvrdio, da nije toliko veliki problem korupcija po sebi ili što će se neki korumpirani ili neki politički podobnik ili poslušnik više ili manje materijalno obogatiti. Problem je društvena klima ili ozračje koje se "proizvodi" poslušničkim mentalitetom, korupcijom, usponom bez znanja i truda i goleme i medijske i svake druge pozornosti pa i neke skrbi za sve te problematične, kojih ima u svakom društvu. Strašno je to kad današnja mladež, uočivši valjda kako se do nečega dolazi i bez znanja i truda i kako je to sve medijski i na svaki drugi način popraćeno, dovodi u pitanje i smisao življenja i rada i učenja. Danas mi se čini nemogućim nekoga, pa ni mlađeg ni starijeg uvjeriti da on nije taj, da je on on i da mu nemaju nikakve koristi usporedbe s nečim i povezivanje s nekim, ponajčešće kvazi idolima i da mora život i shvatiti i prihvatiti kao nimalo laku borbu i da ima korisnog mjesta za svakoga od njih, ali rijetko tamo gdje bi on baš htio biti.

Nameće mi se pitanje, sve češće što sam stariji, može li ova silna viševjekovna dubrovačka duhovna i materijalna baština i ne baš u svim sastavnicama lijepa i vrijedna, dakle može li se ta baština i bolje i više oploditi i mogu li se ti, ništa drugo nego znakovi siromaštva nekako brže otkloniti. I jesmo li mi današnji, i oni dojučerašnji, pa i oni sutrašnji, dostojni te baštine ili možda baština nije dostojna nas. Razumijem da smo konzervativna sredina, da nismo baš skloni promjenama i da se sporije prilagođavamo novom i neizbježnom           , ali ipak bi se trebalo osloboditi više prostora za stručnije, sposobnije, voljnije i brže, uz uvjet poštivanja nekih naših pravila igre, makar i ta nisu do kraja jasna i usklađena, niti su ikad bila. Ponekad mi se učini da možemo bolje i brže, ponekad da može biti još i gore, ali opet, sve što sam stariji, ne znači i iskusniji, zaključujem da zapravo drukčije i ne može biti, odnosno može drukčije biti koliko i čovjek može biti drukčiji. A kako se ispostavlja, ljudi su diljem kugle zemaljske i oduvijek uvijek bili uglavnom isti, sa svojim manama i vrlinama i zašto bi ljudi, na kraju krajeva i tu po Gradu bili drugačiji.

Nekad je, ne tako davno na ovim prostorima bilo i jednostranačje, za neke i jednoumlje i jedna, ispostavilo se, ne omiljena država i sve tako. Sada je višestranačje, kažu da nije i jednoumlje, a i Lijepa je naša omiljena, iako znam i ne baš svakome. A što se zapravo u svakidašnjici promijenilo, o čemu mi to pričamo, s čime se mučimo, što nas veseli, što ne i koliko je to sve drukčije nekad bilo? Meni se čini malo što. I onda i danas postoje i "naši" i "njihovi", onda se sloboda možda držala u sebi, a sad se istresla van, neki su ljubav i mržnju zadržavali onda u sebi, sad je, valjda u duhu slobode, iskazuju van. I kad se sve to skupi, uvijek se dođe na isto, a to je da su iznevjerene nade ili iluzije vječne i da smo uvijek u gubitku. Ipak, čini mi se da ondašnja, dakle ne tako davna vremena i čeljad nisu bila toliko zahtjevna koliko su sada, a sutra će zacijelo biti još i zahtjevnija.

Cijeli smisao ovoga današnjeg uratka je neka moja preporuka izbornicima da ne računaju na ljude kod kojih je primjetan "zamor materijala", koji su ponekad teški i sami sebi, koji nemaju motiva i tome slično, jer takvi po prirodi stvari "ne vuku", obeshrabruju i koče, ma koliko da su dragi, dobri i sve tako. Što bi jači šahist rekao slabijem: "Dobar si kao čovjek, ali kao šahist si nula". Doista, postoje i ljudi, i ljudine, ali i dobri šahisti i tako u svemu. I za svih ima mjesta i na ovome i na onome svijetu, unatoč cjelokupnoj povijesti ljudskog roda i mira i rata koja ništa drugo nije htjela nego dokazati da to baš i nije tako, dakle da za svakoga nema mjesta ni na ovome ni na onome svijetu.

10. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"